|
Dramatična stvarnost, osvježena sada u Vladimirovoj iako alkoholom zamućenoj svijesti, zaklapara po vagi njegovog odnosa prema idealima humanosti, ljudskih prava i sloboda, i htjede najneprikladnijim rafalom riječi sve traume, svu bol, sve godine sahranjene u paklu rata, sve atake samovolje sasuti u lice takozvanoj civilizaciji, ali samo gnjevno procijedi: Da li će se ikada nekim djelovanjem iskoračiti iz ukaljuženosti poslijeratne imitacije života?
”Hoće. Radom! Ali i – trpnjom, strpljenjem”, tiho i čvrsto izgovori Suputnik. ”Varijante su neiscrpne. A svaka je sredstvo! Ujedno i snaga. Strpljenje je zapravo rada, najsloženije i najčvršće oblikuje; ona pokreće onu energiju koja je vječna, neizgubiva konstanta čovjekova trajanja”, mirno govori Suputnik gledajući kroz prozor kao da riječi ne upućuje Vladimiru.
”Trpnja, kažeš, i poslije istrpljene i preživjele golgote preko koje su podijeljeni narodi, raskidane ekonomije, običaji, ljubavi, kulture; spaljeni domovi, razoreni gradovi, prognani milijuni nedužnih... Kako se u kontaminiranoj stvarnosti postaviti nasuprot kolosa koji samo instalira deklaracije i licemjerno ”povezuje” različitosti u prirodno stanje svijeta?”
”Izdržati!”, spremno odgovori Suputnik. ”A izdržati može onaj tko zna trpjeti. Što hoću reći? Pojedinac u čiju sadržinu djelovanja ulazi i čuvanje i učvršćivanje osobne ravnoteže postići će nešto. Zašto? Zato što je to siguran korak ka potpunom psihofizičkom integritetu. Ponovno ćeš pitati kako istrajati. Moguće je. Čovjek nikada dovoljno ne pozna svoje skrivene snage. Nikada nije definitivno nemoćan, kao što spominješ. Sveopće zlo ima i drugu stranu, zar ne? Ona ima i svoj zov. Tko zna slušati čut će ga: Kad nađeš mir sa sobom naći ćeš ga i u odnosu sa drugima, mir s bratom čovjekom. I – ljubav je već tu. A ona je pokretač, kako u pojedinom individualitetu, tako i začetak osmišljenja općega kaosa. Bez obzira na ljudske mentalne sklopove koji u svom poigravanju s masama ne poznaju ni pokretačku snagu ni njene učinke, ili kojima odgovara stagnacija, na toj ravni začeti impulsi normalizacije bi...”
”... krenuli i bilo bi golemo kad bi se to desilo barem u jednom segmentu”, ispričavajući se i štucajući prekine ga Vladimir, ”kad bi, osim ideja, zaista objektivno postojale... hik!... ispričavam se... strukture spremne pokrenuti uništenu društvenu, ekonom...sku i kulturnu infrastruk... infrastrukturu; kad bi uložile istinske napore za pomirenje posvađanog, ujedinjenje podijeljenog, vraćanje otetog, povratak onih iz kategorije najnesretnijih nesretnika ovoga dijela svijeta – prognanike, koji lutajući meridijanima u potrazi za poslom uzalud traže sreću.”
Riječ ”sreća” pokrene mu ruku ka unutrašnjem džepu, ali u bočici su gotovo iscrpljene zalihe snage.
”Traženje sreće?” upade Suputnik. ”Recept za nju je u nama samima. Spomenuo si nesretne, prognane. I moja je duša krvarila. Dugo. I predugo. Jer, bio sam jedan od njih. Žudio sam za srušenim domom, za onim na što sam poslije imao samo fiktivno pravo; boljelo me za izgubljenim ognjištem, za imovinom koja – zbog drugih, protjeranih iz svoga doma (i koji u mojoj ruševini nalaze utočište) možda nikada više neće biti moja imovina. Ipak, svoj status danas ne bih mijenjao. I mnogima bih ga podastirao kao rješenje koje nema alternative za sretan život”, ubjedljiv je Suputnik.
”Status? Sretan život? A lutaš za domom, za smislom? Ti apstrahiraš.”
”Duhovni status...! kada sva lutanja prestaju...! Postojalo je jedno vrijeme kad sam tražio sebe, tražio snagu za prihvatanje datosti kao jedinog realiteta u kom se mora opstati. To moranje je izviralo iz snage procesa unutrašnje organizacije, integracije i jačanja duševnih mehanizama pomoću kojih se u sebi amortizira, ublažava, otapa tragičnost svijeta – kako subjektivnog, tako i objektivnog. Svi ti putevi, što se mene tiče, danas pripadaju prošlosti. Jer sam našao sebe! Moja deviza je: uranjati u značenje unutrašnjih glasova. Spokoji su u njima. Silaziti u vedre širine. Smjerokazi neistraženih, beskrajnih vrtova duha su u njima. Predavati se ozračjima ljepote koju obično gutaju površne bujice sivila, tjeskobe, bezizlazi... Zar osim materijalnih vrijednosti koje zapravo nisu bogatstvo u punom smislu riječi, nema i ono drugo – duhovno? Tu. U duši. A ono je neuporedivo veće. Problem civilizacije uopće sastoji se u tome što se čovjek otuđio od sebe, izgubio se, raspršio se u sferi duha. Tražeći sreću samo u spoljnom svijetu, on je ne može naći u svoj njenoj punini. Posebice danas. Ljudska će duša na takvim putevima uvijek lutati i biti prazna i pusta, zatvorena u svoju sagu o snovima.”
Oči zagonetnog Suputnika smiriše se poput površine rijeke. Ruke mu miruju na isto tako mirnom, gotovo okamenjenom koljenu.
Vladimir iznenada otkriva kako njegovi stavovi nisu u suprotnosti sa Suputnikovim, ali u toj korelaciji teško nalazi konkretan oslonac.
”Možda djelimično prihvataš moje razmišljanje”, nastavi Suputnik. ”Čovjek se ne može miriti sa bezakonjem u kome se nalazi, ali to nemirenje me ne izbacuje iz moga mira. U tim relativnim parametrima uvijek se sebe može naći na drugim razinama. Zaboravili smo, naime, uživati u malim stvarima (!), u onom što imamo! I to je pogubna greška...!”
”Ono što imam samo je opsjena mogućeg preživljavanja”, mrmlja Vladimir, i potreba za gutljajem ponovno postaje jača i od glasa i od odluke definitivnog obračuna sa čarobnom kapljicom. Sebi postavljen zadatak da zaboravi na piće usidren je u vlastitu nemoć, u labilnost i kolebljivost i on ponovno odbranu od življene stvarnosti potraži u bočici. Noseći u sebi neku vrstu udesa alkoholne ovisnosti, samo želi da između ”poštivanja” ovisnosti i njegovog mirovinskog pada kupovne moći svakim danom stoji sve klimaviji znak jednakosti.
”Hajdemo loviti mjesec, eno, sve je bliži i sjajniji, kao da visi i uvećava se”, reče Suputnik. Ti bi gledao neki svoj bivši život... Ili čitao priču o raju na zemlji, pomisli Vladimir i zagleda se u mirnu, čini mu se, ukočenu žuto-svijetlu loptu.
* * *
”Gospodine, izgubili ste ovaj papir... Ispao vam je iz ruke kad ste se penjali u vagon”, glas je djevojke sa crvenom putnom torbom. Gaseći cigaretu upita zna li itko kada će i da li će uopće krenuti vlak.
”Najvjerovatnije će uskoro”, reče neodređeno Vladimir ne skidajući pogled sa nebeskog tijela.
Možda je njegova mirna i sjajna površina budila one mehanizme koji, pohranjeni u podsvijesti, oslobađaju od melankolije i utopljenosti u bezizlaz, jer je smireno spustio pogled na papir, čist i bijel. Samo ga je u jednom uglu maloprijašnja kapljica neznatno naborala.
”Rekoše da vlak kasni dva sata i petnaest minuta. Tek je prošlo osamnaest minuta”, javi se Suputnik čiji je glas po Vladimiru padao poput kristalnih kapljica večernje rose.
”Odgovara mi. Zaista mi odgovara. Sve mi ide u prilog. Nigdje ne žurim, a večer je divna.” Dva puta štucne, prstima lijeve ruke prođe kroz kosu i oči mu zasvijetliše: ”Imam i temu i vremena za svog tamnoputog studenta.”
Suputnik razvuče usne u blag i vedar osmijeh što je najljepši put da Vladimir, primakavši se sebi posve mirno uđe u svoj lik. Pogleda putnu ispravu. Evo, broj 9, pročita glasno u kupeu već obasjanom zlatom mjesečine, pa je i pločica s brojem iznad fotografske snimke neke pitoreskne varošice posve vidljiva.
”Suputnik?... Hm... Ne! To sigurno piše tu negdje ispod fotografije, ili možda ovaj večernji vjetrić donosi temu o kojoj sam razmišljao i upravo htio pisati: Ako je svaka osoba u miru sa sobom, onda će cijela nacija biti u miru, potom – možda mučno i dugo – ali sigurno, i cijeli svijet.”
|