|
Poslije rata, kada sam bio, uz prisustvo velikog broja Mostaraca, na isprac'aju posljednje vozhnje C'ire, mnogima su bile suzne ochi, bili smo tuzhni, osjec'ali smo da nestaje neshto drago, blisko, slichno kao kada isprac'amo dobrog, dragog, kolegu u penziju.
Za prevoz roba i ljudi koristila se, uglavnom, konjska vucha. Prevoz ljudi, umjesto danashnjih taksi-automobila, sluzhio je fijaker, kojeg su vukli jedan ili dva konja. Konjima je upravljao kochijash-fijakerdzhija. Moderniji fijakeri imali su gumene umjesto chelichnih obrucheva na tochkovima, pa je vozhnja takvim fijakerima bila ugodnija. Bilo je chuvenih fijakerdzhija, sa brzim, lijepim i snazhnim konjima. Parkiralishta fijakera bila su na Musali i pored zheljeznichke stanice. Neshto prije II svjetskog rata, uspostavljena je autobuska veza sa istochnom Hercegovinom, a prevoznici su bili Rakic' i Kurtovic'. U prvoj polovini devetnaestoga stoljec'a zhivio je u Sarajevu mudar, znan, cijenjen i hrabar rabin, Mosho Danon. Krenuo je u Palestinu i kod Stoca je umro, gdje je i sahranjen. Njegov grob se smatra svetinjom i svake godine, na dan njegove smrti, dolazio bi veliki broj Jevreja na njegov grob, gdje bi se chitale molitve i govorilo o djelima, zhivotu i radu tog slavnog Rabina. Hodochasnici bi dolazili vozom do Mostara, a zatim bi se fijakerima odvezli do Stoca i natrag. Ja sam sa ocem i jednim i drugim nonom (djedovima po ocu i majci), odlazio nekoliko puta na to hodochashc'e. Brzhi fijakeri bi preticali sporije pa je ta vozhnja lichila na sportsku trku, uz vesele primjedbe brzhih. U nekim svjetskim gradovima i danas saobrac'aju fijakeri, kao posebna turistichka atrakcija. Velika mi je zhelja bila da ja, djechak, dizginima upravljam konjima.
Kada bi roditelji odluchili da c'emo u sljedec'u nedjelju ic'i na jednodnevni izlet na more, to bi izazvalo, kod mene i moje sestre, veliku radost i uzbudjenje. Majka bi obavila vazhne pripreme, tj. skuhala bi dovoljno hrane. Obavezno bi ispekla pile, zatim, tu bi bile pite, burek, neki kolach i voc'e. To bi nosili u cekeru od pruc'a. Otac bi naruchio fijaker, koji bi nas oko pola noc'i odvezao na zheljeznichku stanicu. Sa zheljeznichke stanice, ravnomjernim drndanjem vozom C'irom, doshli bi u Metkovic'. Vec' je bio dan. Zhurili bi da kupimo karte za parabrod, jer ko bi prije ushao u parabrod, zauzeo bi bolja mjesta. Mali parabrod je polako plovio i dobro dimio, shto nam nije puno smetalo. Ishlo se obichno u mali primorski gradic' – Trpanj. Po dolasku u Trpanj, prihvatili bi se jela, sa velikim zadovoljstvom. Ne znam shta je razlog tom dobrom apetitu. Mi bi se malo kupali, igrali i shetali, a chesto bi jeli. Sjec'am se da je bilo ljudi, koji se uopshte nisu kupali, pa ni shetali, nego su uglavnom vrijeme provodili u jelu. Valjda, putovanje, pogledi na more, prozheti uzbudjenjem i novim okolishem, stvarali su vedru-veselu atmosferu, sa dobrim apetitom. U Trpnju je bila gostiona, gdje se posluzhivala riba s gradela (roshtilja) i pic'a, narochito dobra vina. Ta gostiona uvijek je bila dobro posjec'ena i trebalo je chekati da bi se dobilo mjesto i posluzhenje. Mi smo pored nashe hrane, redovno svrac'ali u tu gostionu na ribu. Kada bi se na vidiku pojavio parabrod, u popodnevnim satima, krenuli bi na pristanishte da bi se ukrcali za povratak. Tada je ishlo sve kao i u odlasku, samo obrnutim redom. Trpanj-Metkovic' parabrodom, Metkovic'-Mostar, vozom. Kuc'i u Brankovac, fijakerom. Doshli bi opet oko pola noc'i. Bili bi umorni, uprljani, ali sretni i zadovoljni izletom. O proteklom izletu dugo bi prichali, jer nije mala stvar izlet chak do mora!
Tako je to nekada bilo.
|