|
U nas, burazeru, nije bilo tako. Znalo se da je predsjednik – Predsjednik, sa debelim, velikim P. Ako se šuškalo da je naš šef države volio žensko, komentarisali smo kako je to dobro, jer je, očigledno, još u muškoj snazi, znači braniće nas muški. Ako bi nešto obećao pa se to nije ostvarilo, krivilo smo ”male predsjedničiće”, lopuže u donjem dijelu vladajuće piramide, jer predsjednik ne može da slaže. Kome je padalo na pamet da se od Njega traži zakletvu u ime Boga kako je govorio istinu, kako su to podmetnuli jadnom Klintonu koji se krivo zakleo samo da ne bi priznao ženi svoj grijeh, a ne narodu koji ipak nije masovno protiv švalerancije, makar i predsjedničke. Neki kažu da je to u nas bilo zbog straha. Ako kritikuješ Njega ode u prdekanu, odnosno zatvor. E, pa nije! Jer postoji riječ strahopoštovanje. A svako poštovanje pomiješano je sa strahom. Eto – tobe ja rabbi – i Allaha poštujemo zbog straha od Džehennema. Da nije prijetnje paklenih ognjeva zar bi bilo toliko bezuslovnog poštovanja? Čovjek je čovjek, treba mu priprijetiti barem malim prstom pa da osjeti poštovanje.
Pa dalje, kako su američke financijske kontrole sa silnim računarima dozvolile da nekoliko vrhunskih bogataša, istaknutih poslovnih ljudi i finansijera, koji su godišnje primali zarade i preko sto miliona dolara, uz to nezakonito prigrabe dodatne milione dolara? Ne ruše li te malverzacije čitav sistem? Kuda to vodi?
Kako to da se sada galami i zapomaže kako će za šest godina Socijalno osiguranje i Zdravstveno osiguranje ”Health Care” doći pod stečaj, odnosno bankrotirati jer neće biti novaca da se podmire ti troškovi. Već cijelu deceniju stižu upozorenja da će od 2010. godine pa nadalje početi pristizati za penziju novorodjenčad iz perioda ”baby booma”. To je vrijeme između 1940. i 1950. godine, kada je milion ratnika odlazilo na bojišta, da bi se vratilo u Ameriku po završetku sukoba. Gladni ljubavi bacili su se kao ludi u krevete žena, a iz te ludosti, zna se, masovno se rađaju pametna djeca. Te ondašnje bebe će, međutim, 2015. imati preko šezdeset pet godina. Za njihove penzije biće neophodno obezbijediti ihihiii... milijardi dolara svakih deset narednih godina, plus troškovi liječenja starih ljudi. Odnosno 8 triliona milijardi, iliti osam hiljada milijardi zelenih novčanica u narednih 7 decenija. A prema sadašnjim proračunima tih novaca, bez obzira na ogromnu snagu SAD, jednostavno – neće biti? Jer država se sve više zadužuje, rastu i ratni troškovi. Kakva je to lohotna zemlja, pitam se, koja će bankrotirati na takvim sitnicama kao što su mirovine i liječenje ostarjelih, đuturum – bolesnika???
Naprijed, utvrđenom trasom
Tako se moja malenkost počesto zabrine za sudbinu diva – Amerike. Kako i neću kad me salijeću sve samim crnim ciframa. Te debalans u trgovini sa inostranstvom bliži se vrijednosti od 500 milijardi dolara godišnje, što će reći da se toliko više uvozi roba nego što se izvozi. Te da se negativa državnog budžeta takođe bliži iznosu od tih istih 500 milijardi. Te da se godišnji troškovi za naoružanje i vojsku isto tako penju prema 500 milijardi. Te da je u SAD oko 43 miliona građana bez ikakvog zdravstvenog osiguranja, a da se oni pokriju Medikerom trebalo bi najmanje godišnje ihihiii... miljardi dolara. Te da se zbog smanjenih prihoda država i gradova ukidaju škole, zatvaraju čak i zatvori, skraćuju finansiranja komunalnih potreba itd, itd... Da vam pravo kažem ponekad mi ova silna zemlja liči na staru, parnu lokomotive, sa koje, kad malo zabrza uzastranu, frcaju željezni komadi s obje strane pruge. Sve sebi šapućem: ako ovako potjera, ostaću ja i meni slični bez Social Security Income – odnosno socijalne penzije i pride bez zdravstvenog osiguranja.
* * *
Onda mi dođe do ruke jedna statistika koja govori o nevjerovatnoj snazi zemlje u kojoj smo se obreli, a bogme odomaćili i razbaškarili.
U njoj živi preko 290 miliona stanovnika. S tim što svake godine dobija još koji milion, što od rađanja što od novih, zakonitih i nezakonitih imigranata. Bruto nacionalni proizvod u jednoj godini iznosi fantastičnih 10.500 milijardi (cifrom: 10.500.000.000.000 dolara). Godišnji dohodak po jednom stanovniku penje se na 31.000 dolara. Prosječni godišnji prihod prosječne četveročlane porodice je 64.000 dolara.
Mnogi pokazatelji govore da su SAD najmoćnija sila svijeta u njegovoj istoriji. Ona ima najviše novaca i diriguje finansijama svijeta. Ona ima najrazvijeniju nauku, najsavršeniju tehniku i tehnologiju, najviše nobelovaca, najveći politički, kulturni, zabavni i ekonomski uticaj na zemljinoj lopti. Njena materijalna snaga je dvostruko jača od razvijenog Japana. U nju se investira trećina svih investicionih sredstava svijeta. Izdaci za vojsku i naoružanje u ovoj godini preći će sumu od 400 milijardi. Njena izdvajanja za tu oblast veća su nego šest ostalih zemalja svijeta koje se po snazi rangiraju odmah iza Amerike (Francuska, Engleska, Njemačka, Italija, Kina, Rusija). Zbog toga je u savršenstvu naoružanja apsolutno prva i njena spremnost i oružana snaga se stalno povećaju u odnosu na konkurente. U vojne naučno istraživačke zahvate Amerika ulaže više sredstava nego Engleska i Njemačka zajedno u cijele svoje obrane. Samo za zdravstvo godišnje se troši oko 1.500 milijardi! I tako dalje, i tako dalje.
Možda ćete reći da sam prevrtljive ćudi. Jer priznajem da sam nakon tih saznanja izokrenuo svoje mišljenje o cjelokupnom stanju u Americi. Napisah kako mi ponekad liči na lohotnu daščaru koja će se svakog trenutka sorgati. Novo mišljenje glasi: SAD su supersložena mašinerija, sa hiljadama poluga, šarafa, točkova i točkića, koji se zahuktalo obrću i klize po kružnicama, spiralama, vertikalama i horizontalama. Uistinu se ponekad učini da će se sve raspasti od ubrzanja i dinamičkih sila. Ali taj stroj stalno ide naprijed, sve brže i sigurnije, unaprijed trasiranim kolosijekom kojem se ne vidi kraj.
Rezultanta raznorodnih sila
Sve te trzavice i svađe oko predsjednika i sa predsjednikom, oko pitanja ko je bolji i korisniji za SAD: Demokrate ili Republikanci, oko problema da li dozvoliti da se u državnoj zakletvi pominje Bog ili ne, oko zabrane abortusa i brakova gejeva, oko problema da li će smanjene poreza više koristi bogatim nego siromašnim.., o velikoj dilemi da li je trebalo ići u rat sa Sadamom ili ne, da li se moglo uraditi nešto efikasnije da se spriječi teroristički napad na zemlju.., sve to u konačnoj varijanti više koriste američkom sustavu nego što mu štete. Jer kada se svađaju Republikanci i Demokrate vi stičete dojam da će se, promjenom partije na vlasti, iz temelja mijenjati Amerika i život u njoj. Ali u SAD je dozvoljeno sve i svakog kritikovati pa i bespoštedno napadati, samo ne da se diraju temelji kapitalističkog sistema zasnovanog na slobodnom tržištu, konkurenciji i slobodi ličnosti.
Otišao je Klinton, došao je Buš. Vi mislite da sve promijenilo naglavačke. Ali razmišljajte malo dublje pa ćete zaključiti da je u kolažu razlika Bušove Administracije najveći dio ostao isti kao kod Klintonove. Ako kojim slučajem Džon Keri smijeni Buša na prijestolju SAD – neće se dogoditi neke spektakularne promjene. Biće renoviranja, adaptacija i krpljenja, ali zgrada samobitnosti američkog sistema i politike biće pomno čuvana i sačuvana.
Iako se ponekad čini da, u javnim raspravama, svaka grupa vuče na svoju stranu, politička i duhovna mašinerija SAD uvijek drži isti pravac. Čuli ste za matematički izraz ”rezultanta raznorodnih sila”. Slikovito rečeno to je kada, recimo, šestorica ljudi pokušavaju da konopcima vezanim za krošnju svale na zemlju narezano stablo. Jedni vuku na desnu, drugi na lijevu stranu. Stablo međutim ne pada ni lijevo ni desno, već pravo između tegljača, premda se strahovalo da nekog od njih može lupiti po glavi. Tako i u Americi. Bez obzira na djelovanja hiljada raznorodnih i raznosmjernih sila, kretanje se uvijek odvija prema naprijed. Uz stalno povećavanje odgovornosti rukovođenja zemljom i svim njezinim sektorima.
Američka društveno-politička i duhovna scena trese od Kolumba na ovamo...
Već četiri vijeka trese se cijeli američki kontinent.
Ali iz te trešnje ne rađaju se majušni miševi. Iz nje pomalja sve veći i sve jači džin.
* * *
Nedavno osvanu prvi, topli, ovogodišnji aprilski dan. Izađoh u dvorište iza našeg bildinga u community Bensenville. Izvalih se u platnenu stolicu na rasklapanje i počeh, ogrijan zlatom čikaškog sunca, srkati pravu tursku kahvu. Oko mene skakuću majušne vjeverice, očigledno rođene tek prošle godine. Već drugu godinu ne vidim onu pogrbljenu starku, koja mi je dugo krala breskve sa obližnjeg stabla, skakala sa krošnje na garažu i tamo ih grickala. Povremeno bi pljucnula prema neki, izbacujući dijelove kore. Kao da mi se ruga: Ti si ovdje došljo, tek sedmu godinu, a moji preci su u SAD već milionima godina.
Rekoh sebi: Sjedi i uživaj. Šta razbijaš glavu o tome šta je dobro a šta nije dobro u Americi. Jeste da se Administraciji i Bušu može toliko toga prigovoriti. Zašto je išao u rat sa Irakom ako baš nije morao? Zašto je dozvolio torture nad iračkim zarobljenicima? Zašto u ime demokratije uskraćuje sva prava ”zlim momcima” – teroristima zatočenima na Gvantanamu. Zašto, zašto, zašto..?
Onda se sjetim koliko sam bio radostan kada sam čuo da su Amerikanci poveli napad avionima na srpske agresore u BiH. Vikao sam u sebi iz sveg glasa: Živjela Amerika! Živio Klinton.
Pa sam opet bio ushićen kada je krenuo napad na Miloševića. Koji bi i danas sjedio na prvoj stolici u Beogradu, umjesto u Hagu, da nije bilo Amerike. Da li to pravdu dijelim na dvoje: onu koja odgovara meni i koja mi ne odgovara. Nisam. Jesam. Nisam. Jesam... ???
Možda bi trebalo poslušati savjet rahmetli Safeta Spahića koji mi je uvijek savjetovao: Mugda, mani se politike. Ona uvijek vuče zlu i uvijek laže. Cigar zapali, oči izvali, nek oči vide kud dim idide!
Pa zaključih: Mani se politike! Udo si se vanj tako. Iz grdnog fukararluka stigao bez ikakvog miraza u ovaj američki rahatluk. Čim si sletio na O’Hare dadoše ti socijalnu penziju, iako nisi uložio ni centa u penzioni fond SAD. Ček stiže svakog prvog u mjesecu, tačno kao švajcarska željeznička vekerica.
Sada na uštirkanoj, bijeloj kao snijeg košulji Amerike, tražiš crne flekice. Te ovo ti valja, te ovo ne valja.
Da prostiš: zaprdivaš!
Udaraš po ruci hraniteljici! Kud će ti duša, griješniče?!
* * *
Zapalih cigar, dunuh plavičasti nikotinski dim, gledam očima kud ide.
A on se gusto mota oko mene, jer hava je, tog jutra kao iz inata, u Čikagu – inače prozvanom ”windy town” odnosno ”grad vjetrova” – mirna, ni ćuha povjetarca. U toj plavoj sumaglici kao da ne razlikujem dobro od zla.
Slike i prizori su rasuti, rasplinuti. Ne naziru se dobro ni sredine ni rubovi. Teško je odvojiti Meleka od Šejtana.
Još jedan dokaz da je savršenstvo čovjeka ograničeno hiljadu i jednom falinkom!
Ludovanja i strahovanja proljetnih behara
Da vam pravo napišem više ne znam da li me je prošlo ili nije prošlo vrijeme bilo kakvih ludovanja. Pogotovo proljetnih, kada se čovjeku – kako napisa Šantić u svojoj ”Emini” – zavrti bururet u glavi. Pa bi prevrćo ono što je gore da bude dole i obratno. Pogotovo izludi u Čikagu kad nakon skoro pet mjeseci minus temperatura, debelih snjegova, tankih poledica i takodje ludih vjetrova, zimskih kaputa i debelih podgaća, odjednom grane varljivo aprilsko sunce. Kad behari pomole tek novorođenje, uzmirisane glavice, ptice horski zacvrkuću u ljubavnom zanosu, a travnjaci preko noći zazelene nježnim bojama rađanja novog života.
Feludža u stomaku
Ako kažem da sam se uistinu uzludio, malo se nasmijem samom sebi, a bojim se da će te vi prsnuti u smijeh. Jer nalazim se u životnoj dobi kada ponajviše ludim zbog šake lijekova i aspirina koje ispijam od zore do mraka. Nisam kriv ja, rahmeta mi majke Zibe, već ova savršena američka medicina koja te, ako imaš zdravstveno osiguranje, vreba iza svake ćoše. A moja porodica ima puno osiguranje, bez obzira što ovamo nismo radili ni dana do dolaska, bez obzira što preko 40 miliona Amerikanaca nema nikakvo osiguranje, pa hajde reci da SAD nisu dobra i merhametli država. Ta nas medicina kljuka lijekovima kao što ćurke zbog tovljenja kljukaju pred Thanksgiving Day, odnosno američki Dan zahvalnosti, u kojem na oltar ljudske zahvalnosti Bogu položi svoje živinske glave na gurmanske katilske panjeve barem 50 miliona ćurki. Ta medicina uzvikuje: Ha, tu sam te čeko! Evo tebi lijek svih lijekova za tvoje bolesti!
Pa mi nađoše povišen krvni pritisak i propisaše Terazosin 5 miligrama. Kažu da na sreću u isto vrijeme taj ”drag”, kako Amerikanci kažu za lijek, ublažava i nezgode sa prostatom. Onda mi pregledaše krv i uzviknuše: Ha, imate podosta onog štetnog kolesterola! Pa mi propisaše Leskol XL, 80 miligrama. Onda me uhvati za gušu aritmija srca, dva mjeseca bije ono junački k’o u Muse Kesedžije, i do 170 otkucaja u minuti. Pa me opet saletiše: Ha, evo vama Toprol, 75 miligrama. Utješi me vijest da je i britanski premijer Bler takođe dobio aritmiju, valjda zbog Iraka, pa zaključih ta je to bolest ”visokog društva”. Zatim mi otkriše, da prostite, uvećanu prostatu, pa mi tutnuše Proskar 50 miligrama. Onda od svih tih lijekova počeše da me muče stomak i crijeva. Ali i tu mi nađoše iladža: Ha, evo vama Avodart, 50 miligrama, dobro djeluje na funkciju crijeva. Pa tako sada u mojoj utrobi vode borbu lijekovi za ublažavanje bolesti i onaj usamljeni jadnik Avodart što djeluje protiv tih lijekova. Osjećam da u mom cetru plamti okršaj dvije suprotstavljene strane, sličan onom u iračkoj Feludži. Uz to rekoše kako nije loše malo razrijediti krv, da se ne zapuše krvni sudovi poput stare kanalizacije. Uzmite vi svakog dana jedan obični Aspirin, 350 miligrama. I dodadoše kako nije loše da svaki dan progutam po jednu kapsulu multivitamina i multiminerala zvučnog imena ”Centrum Silver, od A do Zink” pa ću se osjećati maltene kao mladić od 18 godina. Tako ja počnem ranom zorom sa medikamentima pa guram do deset uveče, plašeći se da ću preseliti na Ahiret ako slučajno zaboravim jedan dan da progutam propisane doze.
Međutim uz sve to ipak ludujem uz proljetne behare, pa se vi smijite kolikom vam duša hoće. Mislim da je za sve kriv onaj ”Centrum Silver – od A do Zink”, što slobodno prevodim sa: ”Srebreni Centarfor – trči od šesnaesterca do šesnaesterca”. Taj naziv sam po sebi govori da se nije šaliti s tim eliksirom zdravlja i mladosti. Mene od njega stvarno zahvate ludovanja. Ali zar Grk Zorba nije rekao svome poslodavcu: Čovječe, treba biti malo lud da bi bio srećan!
Podneblje bez klime
Najprije, međutim, da malo prodiskutujemo o tome šta podrazumijevamo kad kažemo proljeće. Možete me optužiti za lokalpatriotizam koliko vam drago, ali po mom najdubljem uvjerenju, koje se bazira na dokazima vjekovnog iskustva, sve tipične karakteristike tog blagotvornog godišnjeg doba ušle su u enciklopedije svijeta uzimanjem karakteristika buđenja prirode u mom Mostaru, Gradu Sunca na Neretvi. U kojem kako zapisa Andrić – čovjeka ne bude zvukovi već svjetlost. U njemu snijeg malo bolje napada jednom u pet godina a živa se spušta ispod ništice možda samo pet ili najviše desetak dana od novembra do kraja februara.
Već sredinom februara rumenkasto probeharaju bajami, odnosno bademi. Onda dolaze šljive bijelih latica poput haljina nevjesta na vjenčanju. Pa trešnje takodje snježno – bijelih behara sa tamno – crvenkastim tučkovima. Pa kajsije, ne zna se da li više bijelih ili više rumenkastih grozdovo behara. Dolina Sunca pretvori se tada u ogromnu kristalnu vaznu punu šarenila i mirisa. To beharanje traje cijeli mart pa do kraja aprila. Sunce je stalno prisutno, čak i kada ima oblaka osjećate da prosijava i grije cijelo tijelo a i dušu. Danima i danima ta sunčana kotlina luduje u bojama, mirisima i od ljepote pijanim razdraganostima južnog podneblja.
U Čikagu, koji je inače na zemljinoj lopti južnije od Mostara, negdje u aprilu dugu fazu leda iznenada smijene dva-tri neobično topla dana. Onda jedno jutro vidim zelene rese na velikim stablima oko našeg bildinga. Već uveče one razlistaju. Sutradan ranom zorom bijeli i rumenkasti cvijetni pupoljci na šljivama i breskvi uz fasadu naše zgrade. A pred noć sve se latice široko rastvorile nebu. Na obližnjoj Žaklin aveniji takodje propupale krošnje stabala kojim ni dan danas ne znam naziva. Onda uveče, sva ta stabla se okite beharom. Trajalo je to tri dana, pa odjednom behar se otruni, zamijeniše ga listovi, proljeće potraja samo par dana. Kad ono sa sjevera, sa Pola, bez najave stigoše talasi ledenog zraka. Toplina varljivog daška proljeća ustuknu pred naletom zaostale zime. Kada ponovo granu sunce, već je stiglo ljeto.
Priča mi jedan Sarajlija ovakvu zgodu: Zvao ga neki dan prijatelj iz Bosne i pitao: Kakva je, bogati, u vas klima? Ma kakva klima, kakvi li bakrači – odgovori mu upitani. U Čikagu nema nikako klime. Zimi zima sve do minus trideset celzijusovih, na vjetru i četrdeset pet. Proljeće proleti poput meteora, a ljeti žega i sparina, pride jata komaraca, da te Bog sačuva!
Slažem se dokraja: Čikago uistinu nikako nema klime.
Konj otkaso, uzengija ostala
Ovdje počinje pravi dio priče o proljetnim ludorijama. Zapitkivao sam često naše zemljake, koji dugo žive u SAD: da li im se barem ponekad pogled zalijepi za koju ženu u prolazu – vanj taku ljepoticu? Da pravo kažem za ovih mojih deset godina nisam ni jednom stao kao ukopan da bih se divio izuzetnoj privlačnosti barem jedne od pripadnica Evinog iliti Havinog roda. A u našoj BiH kad izađeš na korzo u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru ili čak nekim od malih mjesta kao što su Stolac, Čapljina, Trebinje odnosno Višegrad ili Foča, čovjeku prosto iskaču zglobovi iz kičme na vratu okrećući pogled čas lijevo čas desno. I uzdišući: Ja ljepote! Allahu dragu, koja ih mater rodi? Ludovanju nigdje kraja nema!
Uzvratiše mi kako ih nema ni izdaleka koliko bi ih moralo biti lijepih u gradu od 8,5 miliona stanovnika. Ali, dodaju, treba otići iz saberba u Dauntaun, iz predgrađa u centar velegrada. Tamo se, na gosposnim avenijama i u gosposnim lokalima, može vidjeti što na drugim mjestima ne može. E pa šta će mi velegrad u kojem se ljepota vidi samo u izlozima njegovog centra, a u nas paradira na sve strane, ko ponuda na mostarskoj pijaci Tepi!
Prvog toplijeg aprilskog dana, kada je ove godine u Čikagu barem zamirisalo proljeće, krenusmo ja i komšija Jovo avenijom Žaklin da malo protegnemo mišiće. Mene hrvatski bojovnici Herceg Bosne protjerali iz Mostara u hrvatska Brela, njega prognali vojaci Republike Hrvatske iz Hrvatske Krajine u Apatin, Vojvodina. Po običaju smo sami na toj džadi, jer u ovom velegradu, u saberbu, prije ćeš sresti podzemnu krticu na ulici nego živa čovjeka. Kad ipak vidimo u daljini kako nam sa druge strane trotoarom ide u susret žensko. Gledajući izdaleka učini nam se mlađano i lijepo. Hajde, šapućemo, možda nam se posreći da najzad vidimo izbliza Amerikanku ljepoticu. Kad ona, čim nam se približi na stotinjak metara, skrenu udesno na asfalt i napravi oko nas kao oko gube široki luk, prečnika barem pedesetak metara. Vidi belaja, nećeš ni ovog puta! Mora da i ona gleda TV filmove o serijskim ubicama, pa se ženska glava prepala bliskog susreta s nama.
Tako nam se izjalovi jedinstvena šansa da najzad izbliza barem sejirimo u ženskoj ljepoti.
Na jednom od sedmičnih sastanaka grupe naših seniora u Bosansko-američkom zajedničkom centru povedosmo razgovor o toj temi ženske ljepote u Čikagu. Pitam ih ja da li oni barem pokatkad očarani zastanu da vide izuzetno privlačno žensko. Svi su u dobro zreloj životnoj dobi, ljudi od iskustva, pa njihova viđenja treba poštovati. Oni se smijulje, nije im, vidi se, mrska ta tema, premda su im gotovo svima konji otkasali, ostale su samo uzengije.
Tu izreku sam čuo od mog oca Muje Karabega i tetka Šefkije Raljevića, nekadašnjeg doktora matematike i profesora na Sarajevskom univerzitetu. Vozim ih ja prije nekih dvadeset pet godina u mojoj ”ladi” Titovom ulicom u Mostaru. Ja za volanom, oni na zadnjem sjedištu. Kad pločnikom uz robnu kuću Razvitak korača žensko u mini suknjici, nema muške glave koja nije zastala pa je mjeri pogledom. Ide ona – ide ulica. I ja se zabuljio na tu stranu, dok Mujo ne viknu iz sveg glasa: Pazi, sine, bandera! Ja u zadnji tren savih volan ulijevo, inače bih uistinu lupio u električnu banderu na ivičnjaku pločnika. Kad nastavih vožnju ugledah u retrovizoru Muju i Šefkiju kako krive vratove gledajući kroz zadnje staklo onu mini – suknjicu. ”Ma evo što ja, mlađi više od dvadeset godina od vas, gledam onu naletnicu. Ali šta će vama to?” ”E, moj sine! Konj otkaso, ali uzengija ostala!” Što mu u prevodu znači: ne može se više, zbog nagomilanih godina, uskočiti u sedlo, ali ostala želja za jahanjem.
|