|
Chesto se sjetim profesorice Nevenke Djolineo (: Gelineo). Predavala mi je geografiju. Imala je istanchan osjec'aj i sposobnost da procijeni shta nam iz tog mnoshtva podataka treba izdvojiti, kazati i pokazati.
Klimu, vremenske zone, morske struje, vjetrove ... nije nikada tumachila bez globusa ili geografske karte.
Kada bi govorila o regionima, pojedinim drzhavama, kartu bi prepushtala nama, da po njoj sami putujemo, uochavamo i pronalazimo, nauchimo i zapamtimo.
Imala je izuzetne osobine pravog prosvjetnog radnika. Nikada nije zhurila, nije kasnila, sve je radila polako, a zavrshavala blagovremeno i dobro. Kod nje nikada nije bilo ni panike ni ljutnje. Ljutili su je jedino ishitreni, nepromishljeni ”blesavi” odgovori uchenika, a narochito takve izjave odraslih. To jednostavno nije podnosila. U takvim prilikama obichno bi malo podrugljivim glasom kazala ”Hajde bogati bar shuti”. Svojom pojavom, nachinom rada unosila je medju nas mir i spokojstvo. Cijenili smo je i poshtovali kao izuzetnu lichnost.
Predjena gradiva redovno su se na narednim chasovima provjeravala, dopunjavala i proshirivala u chemu smo svi aktivno uchestvovali. Cijenili su i isticali sve ono shto su pojedinci sami pronashli, prochitali, dopunili a posebno ono shto je bilo originalno, nashe lichno.
Rado se sjetim jednog chasa filozofije kod profesora Hilmije Puzic'a. Razgovaralo se o gradivu sa prethodnog chasa sa kojeg sam bio odsutan. Prozvao me je profesor, bi mi nezgodno da se izvinjavam i pocheh da pricham onako kako sam ja osjec'ao da bi to moglo i trebalo biti. Kada sam zavrshio pita me profesor gdje sam to prochitao ili chuo. Odgovorim da nisam nigdje, a da to jednostavno proizilazi iz do sada predjenog gradiva. Odgovori mi da zna da to nisam prochitao jer to nigdje i ne pishe, ali da je to ipak tako. Dobio sam chetiri. To mi je najdrazha ocjena. Jedina koje se chesto sjetim.
Kasnije sam shvatio da se tako mogao ponijeti samo pravi profesor, chovjek velikog znanja i shirokog duha home udzhbenik i vlastito predavanje nisu ”Sveto pismo”.
Bio je pravi profesor filozofije. Posjedovao je, rekao bih, neku istochnjachku mudrost, govorio smireno, razlozhno, bez ijedne suvishne rijechi. Imao je izuzetnu sposobnost da sam vodi raspravu i polemike i pri tom i ”za” i ”protiv” uvijek nalazio prihvatljive argumente. Slushajuc'i ga sa zadovoljstvom i divljenjem i sam sam zavolio razlozhno raspravljati i polemisati, mozhda malo i previshe, ali na moju zhalost bez profesorove smirenosti.
Osjec'ali smo da nas nashi profesori cijene. Nikada nam nisu drzhali moralne pridike, nikada na nas galamili, nikada izgovarali pogrdnu rijech. Nisu nas zapisivali ni udaljavali sa chasova. U takvom ponashanju prednjachio je profesor pedagogije i psihologije Dushko C'apin. Svaki njegov chas pochinjao je ustaljenim radnjama: ulazak, pozdrav, sjedanje za katedru uz namjeshtanje rukava i podizanje nogavica, zapisivanje chasa, a zatim razgovora o predjenom gradivu. Razgovarajuc'i nismo imali dojam niti da nas ispituje, niti provjerava ali smo na kraju dobijali ocjene. Iako ocjene nije govorio, znali smo koliko je ko dobio.
Voljeli smo vec'inu svojih profesora, ali smo najvishe cijenili profesora Dushka. On je bio, chini mi se, jedini kojeg smo bash svi poshtivali toliko da nas je bilo stid da ne nauchimo i kod kojeg zato i nije bilo slabih ocjena.
Bio je elegantan i neobichno uredan. Podsjec'ao nas je na slike mushkaraca u besprijekornim odijelima, istaknute u izlozima mushkih krojachkih salona. Takav je bio nash profesor Dushko, prvi profesor.
Na Vishoj Pedagoshkoj shkoli hemiju mi je predavao Risto Djuric'. Veliki zaljubljenih svog posla i predmeta. Volio je vishe dokazivati i pokazivati nego prichati. Znao bi kazati ”Hemija, to su vjezhbe i eksperimenti”. Sve se blagovremeno i dobro pripremalo i uvijek uspijevalo.
Rijetko sam susreo chovjeka sa takvim skladom fizichkog izgleda i njegovog duha. Visok, plav, lijepa stasa i josh ljepsheg glasa, blag, dobronamjeran, razuman, plemenit chovjek. Prava ljudska dobrota, chovjek koji se rijetko radja i u nekoliko generacija. Sve je razumio i uvijek pravilno postupao.
Duboko mi se urezala u sjec'anje jedna zgoda sa profesorom Djuric'em. Nekoliko godina po zavrshetku Vishe Pedagoshke shkole, nekoliko nas nastavnika, bivshih profesorovih studenata, odluchismo pomoc'i jednom nashem kolegi, koji je radio kao nastavnih hemije, a nije bio diplomirao, i mene zapadne da porazgovaram sa profesorom Djuric'em da bude malo popustljiviji na ispitu. Uchinih to sa ne bash malom strepnjom i nelagodom. Kad me profesor saslusha, na moje iznenadjenje i veliko zadovoljstvo sasvim mirno i jednostavno reche da nema problema, da je on bio kao inspektor na chasu hemije kod tog nasheg kolege, da je njegov rad dobar, da zna koliko treba, a vishe nije ni bitno. Prisjetih se svog cjepidlachenja oko matematike sa uchenicima osnovne shkole i bi me stid.
Poznata je izreka da je lakshe nauchiti nego znati nauchiti druge.
To vrijedi za sve a posebno za matematiku. Po toj sposobnosti bio je daleko poznat i neobichno cijenjen profesor matematike Mirko Kulishic'.
Imao je sposobnost da sam uochi shta nam nije jasno i da nam to jednostavan nachin priblizhi i objasni. Upozoravao nas je da se nishta, a posebno matematika ne mozhe nauchiti dok se prethodno ne razumije. Govorio nam o razlikama izmedju previda, greshaka i neznanja. Savjetovao nas da nikada odmah ne radimo zadatak koji nam neko donese da rijeshimo, vec' da sutra donesemo rijeshen zadatak.
Imao je veliko iskustvo. Od profesora Kulishic'a se uvijek moglo neshto novo nauchiti. Vrac'am se, jedan put, sa popravnog ispita nezadovoljan shto uchenici nisu znali. Susretoh profesora Kulishic'a, upitah ga shta je on radio kada mu uchenik nije znao na popravnom ispitu. ”Kada neko ne zna i oborim ga, onda mi je tri dana chista savjest, a poslije stalno nemirna, a ako ga pustim, tri dana mi savjest nemirna, a onda stalno mirna”, odgovori moj profesor. Da nije bilo tog razgovora teshko da bih nekoliko godina kasnije pocijepao zapisnik s popravnog ispita u kojem je vec' bila napisana jedinica i napisao prolaznu ocjenu. Ta uchenica je zavrshila shkolu kao uchenik generacije.
Profesor Kulishic' nije volio samo matematiku. Volio je svakodnevni zhivot, sport, druzhenje... Volio je sve shto je lijepo, jednostavno nije mogao ostati ravnodushan pred ljepotom. Bio je vrlo duhovit chovjek. Njegove dosjetke su bile originalne i nezaboravne, ali uvijek s blagom primjesom onog originalnog zhivotnog zbog chega ih je lijepo preprichavati a ne pisati.
Zbog svog izgleda, obrazovanja, ljudske shirine duha bio je godinama jedna od najcjenjenijih osoba nasheg grada. Imao je u sebi neku posebnu moc', posebnu energiju. To je valjda ona sila, koja je, u josh poratnom Mostaru, sakupila na njegovoj sahrani sve preostale Mostarce.
Svi ti moji profesori bili su krshni, naochiti, dobronamjerni ljudi, koje je uvijek bilo lijepo susresti, vidjeti, a josh prijatnije porazgovarati s njima i uvijek neshto nauchiti. Danas znam da sam vishe nauchio od njih nego iz sve prochitane pedagogije i metodike.
Bili su pravi profesori kakvih nazhalost vishe i nema.
Hvala im za sve!
|