Most - Index
Most - Pretplata
Josip Ušaj: Figurae naturalis, 2002. [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 173 (84 - nova serija)

Godina XXIX april/travanj 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Ivo Mijo Andrić
Priča o dobru i zlu u ratnom vremenu

Amra Ćupina Rahimić: Kad kamen proplače, ratna proza, Mostar, 2004.

Kako vrijeme prolazi, rat i strahote ratne selit će iz naše svijesti u našu podsvijest. Uporedo s tim, javljat će se potreba kod ljudi koji su proživjeli i preživjeli ratno zlo da, u ime onih što su u ratu stradali, kažu ili zapišu ponešto što će ostati kao tužno sjećanje i kao opomena generacijama koje dolaze. Da se zlo ne ponovi i da samo dobro vlada ljudskim dušama i životima.

Mostarka Amra Ćupina Rahimić, svoju najtužniju ratnu priču, ispričala je gotovo u jednom dahu, u dirljivoj intimističkoj ratnoj prozi pod naslovom Kad kamen proplače. Kazala je istinu opterećenu ratnom nepreboli, što se kao ljuti hercegovački kamen nastanila u njezinoj duši, u ljeto 1992. godine, kada je agresor iz susjedstva na najgnusniji mogući način oduzeo živote 107 nevinih muškaraca iz sjeveroistočnih dijelova Mostara. Među tim nevinim žrtvama bio je i Amrin plemeniti suprug Mehmed.

Duže od jednog desetljeća Amra je nosila u sjećanju gorku i tužnu priču o stradanju svoga neprežaljenog životnog saputnika i više od stotinu komšija Mostaraca, od kojih je većinu poznavala, a s mnogima godinama prije toga, dijelila ugodne trenutke životnih radosti. Kada je došlo vrijeme stapanja sjećanja i osjećanja u kazivanje doživljenoga, Amra je prikupila dovoljno snage da taj teški ratni događaj pretvori u priču, koja će, vjerujem, olakšati njezine nadolazeće dane i godine. I koja će, u isto vrijeme, biti još jedno, u nizu potresnih svjedočenja i svjedočanstava o patnjama i stradanjima dobrih ljudi, od onih pripadnika njihove vrste kojima je zlo i mržnja usađena u gene kao najotrovnije sjeme. Amrina je priča, po svemu ili po mnogo čemu, slična mnogim ispričanim i neispričanim pričama o surovom agresorskom ratu u Bosni i Hercegovini i svim ratovima koji se milenijima vode na planetu uzvišena imena ”Zemlja”.

Mirko Kujačić: Pejzaž, 1931.

Mirko Kujačić: Pejzaž, 1931.

A ta priča ima svoj moto u poučnom Jesenjinovom stihu u kojem veliki pjesnik podsjeća da ”Sve što živi na ovom svijetu, neki ožiljak ima...”. Amra, iza koje je ostalo teško djetinjstvo, ljudski je život, kako sama kaže ”doživljavala kao čaroliju”. Čarolija je za nju ”rađanje novog bića, čitav njegov život, pa i sama smrt”. Po shvaćanju vjernika, život je Božije davanje jer, ”Bog daje život i uzima ga kada on to želi”. Premda su ove riječi pohvala Božijim moćima, one u isto vrijeme otkrivaju i drugu stranu bilo čije moći, pa i same Božije. Pogotovo u situacijama kada ljudi, obični mali prirodni smrtnici, preuzmu moć upravljanja sudbinama i životima drugih pripadnika svoje vrste. Svjesna te opasnosti, spisateljica se na početku svoga kazivanja pita ”Ko im je dao pravo da budu Bogovi?”

Odgovor na to filozofsko i životno pitanje prepuštam samim čitateljima.

Svoju ratnu životnu ispovijest spisateljica započinje grozomornim događajem s početka rata u Mostaru, kada je uz Bajramske blagdane u sjevernom dijelu grada, eksplozivom srušena jedna od zgrada vojarne JNA, poznate pod imenom ”Sjeverni logor”. Bio je to uvod u krvava ratna događanja narednih mjeseci i godina. U tim su događanjima Mostar i Hercegovina pokazali lice kakvo do tada nismo poznavali. Na tom su licu ostali ožiljci zlih ljudskih umova i ruku, koje će pamtiti nekoliko sadašnjih i budućih generacija.

Amrina priča vodi nas kroz burne događaje u kojima se zbivala secesija neljudskog od ljudskog i zla od dobra. A sve je do toga vremena živjelo pod maskom prividnog jedinstva. Nakon rušenja zida koji nas je prividno spajao, jedni su otišli na svoju, a drugi ostali na našoj, ljudskoj strani. U takvim situacijama, od pravilne procjene, intuicije ili jednostavno straha, ovisi kakve će poteze svatko od nas povući u rješavanju vlastite sudbine. Amrina intuicija ili strah, svejedno, zvali su na odlazak. Mehina procjena, umjesto opravdane sumnje, krila je u sebi neoprez, a umjesto odlaska prizivala ostanak.

Sve što će se potom događati, pokazat će da su sumnja, nepovjerenje i strah mnogima u kataklizmičnom vremenu sačuvali živote, a mnoge od onih druge koji su svima vjerovali, ta je vjera, nažalost, odvela u smrt. Jer, nismo svi od iste majke, a i da jesmo, narav nam nije ista. Povijest nas tome uči, ali nam podsvijest ne nudi uvijek najbolja rješenja i prave odgovore.

Opisujući svjesna i podsvjesna previranja i promišljanja u svome i suprugovom biću, što su se toga proljeća rojila u njihovim glavama poput pčela u košnicama, spisateljica izdvaja brojne detalje koji zorno svjedoče o uzvišenim nadama i niskim ljudskim strastima. Dok su jedni u vrtovima svoga života gajili nade u povratak dobra, drugi su u močvari zapuštenih i podivljalih strasti smišljali osvete i činili zla nevinim ljudima. U vrijeme gladi jedni su davali, a drugi uzimali. U dane tuge jedni su tješili, a drugi prijetili. U noćima straha, jedni su smirivali, a drugi plašili.

Rat je stanje u kojem je za sve dobre ljude život pakao, a za zle – raj. U miru su ta stanja postavljena obrnutim redosljedom. Svjesna toga, spisateljica kao glavna junakinja ove intimističke ratne proze, ulaže maksimalne napore da, kao pčela radilica, sačuva svoje jato na okupu. U tome jatu nisu samo njezina djeca i njezini članovi porodice, već i svi dragi ljudi iz susjedstva koje je zadesila ista, zla sudbina. Ona glasom, pokretom i dobrim djelom podiže moral, ona gleda u sutra bez rata i oružja, bez mržnje i osvete. Njezina je misao uvijek čista i plemenita. Suosjećajna prema svima, čak i prema onima koji siju sjeme zla. S nadom da to zlo neće iznići i da korijenje neće pustiti, tu na našoj zemlji bosanskohercegovačkoj, gdje ga je, na žalost, uvijek bilo u dugoj, bogatoj, ali i trnovitoj povijesti.

Pišući autentičnu prozu po sjećanju na ratne događaje, spisateljica se prisjeća pojedinih ljudi i neljudi, navodeći njihova imena, sve s ciljem da za novo vrijeme svijetlim slovima označi sjajne ljudske likove i markira crne spodobe u ljudskom obliku. Mnoge od tih spodoba i danas slobodno hodaju mostarskim ulicama i ulicama drugih gradova i mjesta i svojim prisustvom uznemiruju naše misli i truju naše, još uvijek ratom razorene i unakažene kvartove i naselja. Ali život je takav. Nepravda često pogađa one koji je ni po čemu ne zaslužuju, a pravda ne stigne one koji ništa dobroga ne zavrijeđuju.

Tužna priča o stradanju 107 ljudi u Mostaru, među kojima je, pored Amrina supruga Mehe i njegovih vršnjaka, bilo dosta dječaka i staraca, opomena je koju vrijeme ne smije izbrisati. Njihovi nasilno oduzeti životi, moraju biti prijetnja i oštra poruka svim tvorcima zla, da ne mogu mirno hodati našim stazama, da svoja nedjela odnesu u mračne prostore, te da zajedno s njima nestanu s lica zemlje koju krase čudesne prirodne ljepote, stvorene za širenje dobra i ništenje svakoga zla, ljudskoga ponajprije.

Istina o ljudima iz mostarskih naselja Zalik, Carina, Pasjak, Vrapčići, Bijelo Polje i Raštani, koje su mučki i bez ikakvog razloga ubili srpski zločinci, samo je jedno u nizu svjedočenja o zločinima što su se dogodili za vrijeme agresorskog rata u Bosni i Hercegovini. Sličnih je zločina bilo i na drugim mjestima i sa drugim nacionalnim predznacima, ali ovaj je bio među prvima i otvorio je vulkan ratnog zla, čija je užarena lava progutala na stotine hiljada ljudskih života na našim trusnim balkanskim prostorima.

Ne ulazeći u razmatranje drugih književnih obilježja ovoga intimističnog proznog kazivanja o stradanju ljudi Mostara, u vremenu između dva proljetna Bajramska blagdana 1992. godine, toplo preporučujem čitanje ove emotivne proze, koja je, uvjeren sam, jedno od najpotresnijih svjedočenja o ratnim događanjima u Mostaru i BiH u periodu od početka 1992. do kraja 1995. godine. Ma kako bila bolna, ta kazivanja su životne istine o nama, od kojih ne smijemo bježati i koje moramo zapisati i ostaviti budućim generacijama, kao opomenu da se iste stvari nikada više ne ponove. I da se svuda i u svako vrijeme bore za dobro, a protiv svih vrsta zla koja, prividno pitome ljude, ponekad pretvaraju u divlje zvijeri. Hvala autorici u ime svih nas što svojom pričom, osvetoljubive odvikava od osvete, a miroljubive učvršćuje u uvjerenju da su na pravom putu.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Josip Ušaj: Plameno oko, 2003. [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-06-28

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden