Pjesnik Miroslav Antic' dva puta je uchestvovao na nekadashnjoj Republichkoj kulturnoj manifestaciji ”Kikic'evi susreti” (1980. i 1982.) u Gradachcu. Vec' tada mi je kazao koliko je Gradachac ”divan i lep gradic'” i da bi to mogla biti druga ”pesnichka Meka”, odmah poslije Mostara. Rekao je josh i ovo: ”Moram se slozhiti sa nobelovcem Ivom Andric'em, kada je rekao ”da je Gradachac grad u kome se morao roditi pesnik”, da bi potom dodao ”to je grad u koji moraju dolaziti pesnici”...
I tako prebirajuc'i po sjec'anjima i uspomenama na pjesnika Miku Antic'a i na njegov boravak u Gradachcu i druzhenje sa ovom pjesnichkom ljepotom od chovjeka, tog lijepog maja 1982. godine na starom Gradu na Konaku ”Zmaja od Bosne”, gore na Seir-chardaku, odakle puca krasan pogled na ravnu Posavinu, chak tamo do kasabe pjesnika nezaboravnih stihova o sevdahu i neimashtini Muse C'azima C'atic'a, negdje oko pola noc'i nashla se pjesnichka bratija da se onako za svoju dushu ispjevaju i raspolozhe. Medju pjesnicima, pored ostalih, nalazila se i nasha divna pjesnikinja Nasiha Kapidzhic'-Hadzhic'. Ta pjesnichka noc' ostala je nazaboravna za sve one koji su imali tu privilegiju da se u tom chasu zadese na Seir-chardaku. Ta noc' ostac'e nezaboravna i za ovdashnjeg legendarnog konobara rahmetli Mandzhu koji je te vecheri posluzhivao pjesnichke velikane. To je bio svojevrsni pjesnichki festival koji je trajao sve do pjeva prvih horozova!
I poslije te pjesnichke noc'i sa Seir-chardaka, iz tog prelijepog maja hiljadu devetstotina osamdeset i druge Miroslav Antic' je izrazio zhelju da se opet i josh jednom, ”prije nego shto odem preko reke”, kako mi je rekao na rastanku, kao da je slutio da mu je to i nashe posljednje druzhenje u Gradachcu, posjeti Gradachac. Chvrsto obec'a da c'emo mu javiti tachan datum kada se budu odrzhavali naredni ”Kikic'evi susreti”, i naravno da ga zheljno ochekujemo u nashoj sredini.
I slijedec'eg tamo majskog dana 1983. godine stizhe pismo sa ovim sadrzhajem:
”Dragi drugovi,
Zahvaljujem Vam se na pozivu. Ja c'u doc'i u Gradachac 12. maja do dva popodne. Ima jedna nevolja, pa Vas molim da me shvatite. Dolazim svojim kolima sa zhenom i dva najmladja sina. Bic'u u Gradachcu nekoliko dana na svoj rachun. Meni se proshli put kod Vas toliko svidelo, da smo Haso (Hasan, pr.a.) Fazlic' i ja sa porodicama ostali josh dva dana za svoju dushu. Ja snosim troshkove boravka moje dece i zhene, ali nevolja je u tome shto ne znam koji je hotel, pa Vas molim da mi rezervishete jednu trokrevetnu sobu.
Inache, dosta loshe sam proshao februara. Bio sam dvadeset dana u bolnici. Srce. Zato i ne smem bez zhene da se krec'em na daleke puteve. Ona mi je i shofer, i lekar, i savest.
Drugarski pozdrav svima
Miroslav Antic'.”
Pred Hotelom Banje Ilidzha u Gradachcu tog 12.maja 1983.godine chekasmo u dva popodne Miku Antic'a. Chekali smo i chekali, da bi se u tom ishchekivanju pojavio poshtar na ”kolibric'u” sa telegramom ove sadrzhine:
”Dragi drugovi, oprostite shto ne mogu doc'i, jer moje bolno srce ne da mi da se pomerim iz kreveta.
Za lep uspeh Kikic'evih susretima, Vama domac'inima i svim mojim drugarima srdachne drugarske pozdrave
Vash Mika Antic'”
A vijest da je prestalo da kuca to bolno pjesnichko srce silno je rastuzhilo njegove gradachachke drugare i sve poklonike lijepe pisane rijechi ne samo Kikic'evog Gradachca i Posavine.
Na Mikinom grobu svirala je tuzhna muzika chuvenog vojvodjanskog tamburasha Janike Balasha. Zaista, tuzhno da tuzhnije nije moglo biti!
|