|
Tu ljepotu kojoj se stalno vrac'a, da bi je ponovo dozhivljavao, da bi joj pomogao da zacijeli rane, i da je pokusha sachuvati na svojim slikama i u svojim stihovima. Dio tog sklada dushe, ruke i oka, tih nostalgija i radosti, te pjesme boje i boje pjesme, otkrit c'emo i medju koricama ove Ramljakove pjesnichke zbirke chiji sam naslov – ”Stihovi s palete” – najbolje i oslikava bitak same knjige koja traga za harmonijom, za jedinstvom chovjeka i prirode, umjetnika i zavichaja, te prozhimanjem ljepote oko nas i u nama.
Kao shto je na mnogim svojim slikama pjesnik, privrzhenik ljepote starih znamenja i pejzazha, tako je i u svojim pjesmama Ramljak slikar, koji i rijechju pokushava da nadgradi sliku, da prodre u nju, kao shto bi proniknuo u svjetlost dana i zvukove noc'i, u poetiku vode i smisao svakog djelic'a prirode. I kao shto ”Kroz Dedinu stijenu zhubori voda”, i ”Stihom chulnim po lishc'u gazi”, tako nas i dobar broj pjesama iz ove knjige dotiche svojim zhuborom, shushtanjem opisa i slika, pa i kad pjesnik govori o selima od pepela i spaljenom majchinom pragu, i majchinom pralu nadjenom u izgorinama kuc'e, ne osjec'amo crninu i mrzhnju, nego neku svijetlu bol, neko nadahnuc'e za stvaranje novih vrijednosti i ljepota: ”Prakljachu njenu i korito njeno, / Istesati treba, kao slavoluke, / Izdjeljati preslicu i koje vreteno, / Da nas podsjec'aju na majchine ruke.”
Ismet Ramljak je dosad napisao, i po raznim listovima i chasopisima objavio, toliko pjesama, da bi im bilo malo stranica i u trima zbirkama ”Stihovi s palete” prije svega priblizhavaju nam onaj pjesnikov opus koji se bavi zavichajnim slikama, krajolicima, zhuborima i talasanjima, dok c'e njegove vishe intimistichke pjesme chekati korice nekog novog izdanja. Vec' sami naslovi ciklusa, u kojima pjesnik odlazi u pohode Travniku, Pruscu, Jajcu, Donjem Vakufu, Mostaru, Bugojnu, svojim Doganovcima, i u kojima ne zhubore samo njegove rijeke – Vrbas, Neretva, Lashva, Pliva, nego i sve one rjechice i potoci oko njegovog rodnog kraja, govore o jednoj koherentnoj zbirci koju mozhemo dozhivjeti i kao jednu otvorenu pjesnichku sliku zavichaja, i nasheg pripadanja njegovom svakom damaru.
Josh davne 1966. godine, otkrivajuc'i mladog slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka u Donjem Vakufu, pjesnik Shime Vuchetic' je izmedju ostalog zapisao: ”Odmah se zapazha da je Ismet motivski vezan za svoj topli milje – krajolik Bosne, za jednostavni poetichni detalj pomalo zaboravljenih prizora nasheg mimohoda: potochic'e, vodenice, stare mahale, lica curetaka na chesmama, konje i ovce na plandishtima, plastove, bashte – sav istinski svijet prirode. Znade Ismet predstaviti zhivo sve shto ga okruzhuje ili mu je Uspomena, zna on to iznijeti pred nashe ochi toplo, senzibilno, chisto i pikturalno.” Ti jednostavni, poetichni detalji, ti zvukovi i boje Bosne i Hercegovine, ti zavichajni motivi i skice, taj mozaik kojega stvaramo i chiji smo neotudjivi dio, dotichu nas i sa stranica ove knjige slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka.
I dok ”Nechujno kaplje vrbaska rosa, / Na tanke vlati moje dushe... ”, mi sve vishe osjec'amo da smo bogatiji za novi dozhivljaj vec' dozhivljenog, za svekoliku vezanost za nezaboravne zavichajne slike i krajolike.
|