Ne znam zašto, kada sam se latio pera da pokušam predočiti čitaocima kakva je knjiga ”Doba ekologije” napisana rukom Nijaza Abadžića, čovjeka čije znanje o tom dobu je prešlo u transcendentalnu sferu najdubljeg osjećanja, onoga što danas nosi dubok i lijep naziv ekologija duše, prisjetio sam se Foknera, ne toliko da Abadžićevu ranjenu planetu Zemlju povežem sa onom neodgonetljivom sintagmom ima nešto ranjeno na Jugu, već zbog začudne misli da iskoristim moćnu sveobuhvatnost njegove beskrajne rečenice, koja traga i za onim najmračnijim, bizarnim, izopačenim i skrivenim, bolje reći prikrivenim zavjesama svakodnevnice, koja se kod samog Foknera svija u sumornu spiralu, bez želje da krene u druge svjetlije prostore, što ja, svakako, ne mogu izbjeći u predočavanju Abadžićevog ekološkog horizonta ispunjenog smogom, kiselim kišama i maglama, razornom moći industrijskih aždaha koje bljuju plamen i otrov, morbidnim i groteksno-tužnim navikama razmaženih i uobraženih stvorova, koji sami za sebe tvrde da nisu ništa više od piona na tržišnoj tabli, horizonta na kojem Abadžić pali i razmješta i vatre optimizma i nade, primordijalne snage Života koji neshvatljivom upornošću i strpljenjem, tim jedinim oružjima u odbrani od smrti, oblikuje planetu, kroz igru koja je tek božanska potreba da hladni razilazak zvijezda i galaksija u širećem mjehuru svemira ima neki smisao,

I upravo je to ono što Abadžić iskonski i lapidarno pronosi kroz svoje Doba, uprkos svemu, to je vizura neminovnog duhovnog ekološko - etičkog talasa koji će se, koliko sutra, biblijskom snagom valjati kroz bizarnu pustoš industrijsko - tehničkog svijeta, talas čiju strukturu čvrsto drže ledeni demoni vrhovnih zakona Univerzuma, isuviše neumoljivi i razorni da bi se ostavili ogoljeni i bez one veličanstvene vjere u ljubav kao čin čudesnog prihvatanja beznadežnosti, talasa kao nagovještaja izlaza iz paklenih krugova rasipništva i bjesomučnog trošenja planetarnih zaliha stvaranih milionima godina, kroz avanturu koja će tek početi na Zemlji

Pošto je to jedini izlaz, pošto već jezivo odzvanjaju zvona za životnim vrstama koje su uništene, pošto više nema prostora koji nije zagađen, pošto su, kako pjesnik apokaliptički upozorava, zagađene i prve suze novorođenčeta, i mi ne trebamo pitati za kim zvona i dalje uporno zvone, ona zvone za nama i za našom Zemljom

Ako ne bude drugačije

A to je fundamentalni imperativ ”Doba ekologije”, ili promjena ili nestanak, i slijedeći logiku živog Nijaz Abadžić dobro zna šta valja učiniti, skupiti na jedno mjesto elemente ekološke svijesti, staviti ih u tanano i suptilno međudejstvo, oni će već naći načina da se umnožavaju, da se dopunjuju i usavršavaju, da stupe u aktivnu ravnotežu sa okolinom, koja može uzimati što poželi, ali mora i davati kada to ne želi, u svakom slučaju, oni će umjeti i znati ono što mi za sada ne možemo i ne znamo, jer treba vjerovati da u prostoru duha i svijesti vladaju viši zakoni, uzvišeniji i od bioloških zakona, koji proizvode život masovno u jedinkama kojima je suđeno da se bore i propadaju da bi vrsta trajala i usavršavala se, treba se nadati da je u sferama ekološke svijesti zarobljena prastara snaga samoodržanja, dok sve drugo može biti odgovor i trijumf nad svim zalima nezajažljive i rasipničke civilizacije, sve drugo može biti

I ne teba biti drugačije...