Ahmet Burek
PISANA RIJEČ U LIVNU
Prepisivači, pisci i vlasnici rukopisa |
Prodorom Turaka u Bosnu i širenjem njihove vlasti prema zapadu, na ovim
prostorima, pored uvođenja nove vjere i s njom potpuno drugačije političke, svjetovne i
svake druge filozofije, počinje ubrzana urbanizacija gradova. Na mjestima gdje su bili
tek rudimenti gradova, zbog trgovačkih i vojnih potreba, stasavaju gradovi koji će u
narednim stoljećima biti stožeri cjelokupnog života na ovim prostorima. Njihov razvitak
donosi i puninu infrastrukture na duhovnom planu, izgradnju specifčnog školskog sistema
i razvoj pisane riječi.
Ni Livno ili Hlivno, ime koje je ranije
upotrebljavano, nije ostalo van tih općih tokova u Bosni. Iako
kraljevski grad, pominjan pod različitim imenima, Livno se iza 1485.
godine, kada je definitivno u turskoj vlasti, sastojalo od
tvrđave, sa dvorima feudalnog gospodara, i, sigurno, manjeg podgrađa ispod tvrđavskih
zidova. Jača urbanizacija praktično započinje tek polovinom XVI stoljeća kada
se grad širi prema jugu i jugozapadu. Tek onog trenutka kada ovaj grad postane
neformalno sjedište Kliškog sandžakata, u kome borave sandžak-bezi sa
svom svitom učenih Ijudi i neophodnom upravno sudskom i vojnom administracijom, stiču
se uslovi da i duhovna sfera dostigne graditeljsku. Svemu tome pogodovao je još jedan
faktor. Kako se granica serhata (krajine, bojišta) pomicala prema zapadu, tako i
sigurnosne prilike u ovom kraju postaju bolje, a sa tim i razvoj civilnog društva. O
intenzivnom procesu urbanizacije podatke daju turski defteri. Prema opširnom popisu Kliškog
sandžaka iz 1574. godine Livno ima već 8
mahala sa 693 domaćinstva muslimana i jednu mahalu sa 6 domaćinstava kršćana. Čelebija
1660. godine broji u Hlivnu 9 mahala sa 1100 kuća, odnosno 650
domaćinstava.
Kao faktičko sjedište Kliškog sandžaka Livno udomljava visoke državne
i vojne funkcionere koji sa sobom dovode učene ljude od pera. Sandžakbezi, a i
ostali visoki funkcioneri su imali neslužbenu obavezu podizanja objekata u mjestima u
kojima još nisu podignuti, pa i u Livnu bilježimo takve primjere. Mustafa-paša,
kliški sandžak-beg 1574-1577. podiže u gradu Begluk džamiju koja i
danas postoji. Njegov prethodnik i rođak, Ferhad-paša Sokolović,
imenovan kliškim sandžakbegom 1566. godine u Livnu je podigao
zadužbine. Ali, i domaći ljudi, bilo da su u Livnu ili na nekim visokim
položajima širom Turskog carstva, poklanjaju gradu građevine. Mustafa,
sin Ibrahim-age, porijeklom Livnjak, a tada na visokom položaju
u Kairu, 1642. godine osniva vakuf za izgradnju Dar-ul hadisa
i muallimhane kod pomenute džamije Lala-paše. |
Livanjska ulica Medresa (u pozadini Glavica džamija) |
Pomenuti Mustafa-beg, sina Ibrahimagin (1) ”iz Kaira u Misiru”, koga
oslovljavaju sa naslovom ”uzor časnih emira i stup uglednih dostojanstvenika”, ”bivši stanovnik
Kethoda-zade Muhamedagine mahale” (danas predio oko Glavice džamije na
Topovima) (2), rođen u ”najstarijem vilajetu Bosne, u Kliškom sandžaku i
skradinskom kadiluku”, po sili funkcije, a vjerovatno i zbog nostalgije za
zavičajem, daje Livnu važnu građevinu koja će obilježiti i njen
duhovni život. Riječ je o izgradnji Dar-ul hadisa, više medrese za
izučavanje tradicije sa rangom od 40 akči i muallimhane (vrste mekteba). U vakufnami
datiranoj početkom džumadela 1052 (počinje jula 1642.) određuje se da se na kupljenom
imanju sagradi zgrada Dar-ul hadisa, tj. medrese specijalizirane za
izučavanje islamske tradicije, sa šesnaest soba i salom za predavanja. Predavač je
morao da ispuni visoke stručne kriterije: da je muhadis, profesor i stručnjak hadiskih
nauka i svih njegovih pratećih disciplina, te da posjeduje solidno znanje iz cijelog niza
sporednih racionalnih nauka - poetike, stilistike, retorike, logike, filozofije, pa i
apologetike. Plaća profosora je određena u visini 40 akči ili skoro jedan zlatnik
(jednaka plaći muhadisa u Dar-ul hadisa u Jedreni).
Istovremeno će se izgraditi muallimhana u mahali Lala-paše (3), čiji
će muallim dobijati 4 akče dnevno, a siromašna djeca, polaznici ove osnovne škole,
kojih je tridesetoro, po 120 akči godišnje za odjeću. Vakufnamom se određuje i cilj
nastave: ”U
mektebu će se učiti Kur’an prema dječijim sposobnostima, jezik (pjesma i
proza) i krasnopis. To će poučavati muallim vješt pismu”.
Do kada se sačuvala funkcija Dar-ul hadisa i pojedinih medresa,
kao središta prosvjetne i kulturne djelatnosti, danas nije poznato, ali jedna ulica koji
se i dan-danas u narodu naziva Medresa, pored džamije na Topovima,
svjedoči o njenom postojanju i trajanju u vremenima bližim nama.
Centri pisane riječi su džamije, derviške tekije, Dar-ul hadis,
više medresa i mekteba, te bogati dvori livanjskih kapetana i begova i kuće imućnih Livnjaka.
Evlija Čelebija 1660. godine nabraja u Livnu 13
džamija, 3 medrese, 6 tekija, isto toliko mekteba, itd. Iz proteklih stoljeća ostali su
nam, tek, tragovi bogate spisateljske, prepisivačke i kolekcionarske djelatnosti. Ali, i
ono što je ostalo zapisano i danas pohranjeno u raznim rukopisnim bibliotekama širom Evrope
zorno pokazuje da je, sa pravom, Livno svrstano među duhovne centre,
zajedno sa Sarajevom, Mostarom, Banja Lukom, Pruscem, Fočom i drugim,
tada, značajnijim središtima. Danas su livanjski rukopisi razasuti po
zbirkama od Sarajeva do Zagreba, Beograda, Istambula, Kaira,
Bratislave, Beča...
Nedostatak prezimena ili bližih informacija o mnogim autorima (posebno u XVI i
XVII stoljeću) ne dozvoljava nam identifikaciju kroz druge dokumente, posebno turske
popisne deftere, ali za neke možemo naći tragove čak i danas kroz porodična
stabla, te livanjske matične i gruntovne knjige.
Ono štoje danas poznato i obrađeno zasigurno predstavlja manji dio spisateljske,
prepisivačke, korenspodencijske i kolekcionarske grade nastale na ovim prostorima.
Previše je nenamjernih i namjernih požara i upada uskočkih četa da bi knjige bile
sigurne. Nesigurnost na granici bila je stalna pojava, način života, kojoj se i duhovna
sfera podređivala. S druge strane, vrlo je česta pojava da rukopisi nisu datirani i
potpisani, ili nije istaknuto geografsko porijeklo autora i prepisivača, pa možemo biti
sigurni da bi niz imena Livnjaka koji slijedi bio mnogo veći da nije ove
činjenice.
LIVANJSKI PREPISIVAČI
Nekoliko nam prepisivača ostavlja ime medrese u kojoj su prepisivali svoja djela.
Interesantno je da se u svim slučajevima, kada je prepisivač naveo medresu u kojoj je
radio, spominje Mir Topotanbegova medresa u Livnu (ili u tvrđavi
Hlivno) i Mirtop Inan medresa, a rukopisi su datirani između
1751. i 1782. godine. Ishak, sin Mustafe potpisuje se na prepisu u ovoj
medresi 1751. i 1782. godine, Muhamed Ibrahimov 1757, a Muhamed
iz Prozora kaže da je prepisivao u Mirtop Inan medresi 1758.
Kojim su se poslom bavili ovi prepisivači dok su boravili u medresi ne kažu, ali je
moguće da su ili softe na školovanju, ili predavači. Po sličnosti imena moglo bi se
zaključiti da se radi o istoj medresi. Nazivi i lokacije ostalih medresa koje pominje Evlija
Čelebija do danas su nam nepoznati.
Od mekteba poznata su imena samo dva: pomenuti pored džamije Lala-paše
i, drugi, Milošnički, koji je zadužbina begovske porodice Bušatlija.
Međutim, ovaj pored džamije Milošnik, mora biti mlađi, iz XVIII
stoljeća, s obzirom na vrijeme kada su Bušatlije došle u Livno.
No, to ipak ne znači da se tu i prije nije nalazio mekteb.
Kao autori, prepisivači i kolekcionari rukopisa na arapskom, turskom i
perzijskom jeziku potpisuju se Livnjaci različitih zanimanja i
društvenih staleža. Istovremeno su nam i vrijedno vrelo za saznavanje starosti nekih
porodica u livanjskom kraju. Prepisivači i vlasnici knjiga su kadije, muftije, muderisi,
munle, mujezini, softe, sa titulama hafiza, hadžija, spahija.
U nekoliko slučajeva nalazimo da je njihova djelatnost van Livna,
u medresama, tekijama i državnim ustanovama širom Bosne i Turske
carevine. Ali softa, je na školovanju u Mostaru,
a njegov imenjak u Sarajevu, gdje dužnost muftije obavlja i Hasan
Livnjak. U Sarajevu prepisuje Smail Bukvić, u Banja
Luci Ahmed Hasanov. Prepisivač istog imena, te Ibrahim, sin Nuha
su u Pruscu.
Kadijska i muftijska funkcija, sa relativno kratkim mandatom, zahtjevala je
češće mjenjanje mjesta življenja, pa Hamida Muhameda Karabegovića
nalazimo u tvrđavi Novi kao kadiju, Ibrahima efendiju u
Kragujevcu, Abdulaha Muhamedovog u Gornjem
Vakufu i Ljubuškom, a muderisa Muhameda Tufekčića
u Travniku.
I Mustaj-begova vakufnama o osnivanju medrese Dar-ul Hadis
pruža podatke o tadašnjim kadijama, muderisima i hatibima, od kojih neke nalazimo i kao
prepisivače, ako je to moguće prosuditi prema imenu i godini rada. Tu su muderisi Ahmed
ef, sin Hasanov i Ishak ef, sin Huseinov, kadije Ahmed
ef. Ibrahimov i Husein ef. Ahmedov i drugi.
Prepisivačka djelatnost je vrlo živa u Livnu,
prema dostupnim rukopisnim izvorima, počev od kraja XVI i trajala je, neprekidno, sve do
sredine XIX stoljeća. Čini se da se tu izdvajaju dvije intenzivne faze.
Jedna je od 1580. do 1650. godine, kada nastupa pauza od pedesetak godine. Druga faza
nastupa od oko 1700. godine i traje neprekidno oko 130 godina, sa manjim ili većim
intenzitetom.
Anonomni prepisivač iz Livna, krajem zulkade
989. (18-27.XII 1581.) godine završava prepis komentara Sadijevog djela Šarh
Gulistan. Prepis je na arapskom i persijskom jeziku. (4)
Omer, sin Huseina iz Livna (Umar, b. Husayn)
ostavio nam je dva prepisana djela datirana u posljednjoj dekadi mjeseca džumadela
1003/1595. godine. (5)
Ahmed, sin Osmana Ihlivnavi prepisao je 1021/1612. godine ”Knjigu sreće” na
perzijskom i turskom jeziku. (6) Trideset godina kasnije, 1642. godine nalazimo ime Ahmeda,
sina Osmanova među uglednicima i obrazovanijim Livnjacima, kao
potpisnika Mustajbegove vakufname.
Ali, sin hadži Husejna. Ali je 1624. godine
softa (učenik) na školovanju u Sarajevu. Bio nastanjen u ”kasabi Livno u
kliškom sandžakatu”. Prepisuje izvod iz čuvenog Dževherijevog
rječnika ”As-Sihah” 1624. godine za vrijeme školovanja u nekoj od
sarajevskih medresa. Prepisivanje je završio 1625. godine. (7) U vakufnami Mustafa-bega
potpisan je svjedok Ali ef. sin Huseinov, zvani ”Edaifi”.
Hasan Livnjak nije samo prepisivač, nego i autor. Njegov je
prepis jednog priručnika iz šerijatskog prava napisanog na arapskom jeziku od Ahmada
b. Muhammada al-Quaduria. Ovo djelo je prepisano 1033/1623. godine, ali
prepisivač nije naznačio gdje je živio u to vrijeme s obzirom da je vršio dužnost sarajevskog
muftije od 1012/1612. do 1026/1618. Hasan Livnjak se okušao kao pravni
autor sastavivši vrlo uspješnu zbirku fetvi (pravnih mišljenja) pod naslovom ”Magma al-fatawa” (Skup
pravnih mišljenja). (8)
Ahmed, sin Hasana Livnjaka, 1035/1625. godine vrši prepisivačku
djelatnost u medresi Musafi efendije u Banjoj Luci. Tu
medresu je osnovao Kninjanin Muslihudin b. Ali, krajem 16. ili početkom
17. stoljeća. 1625. godine Ahmed je završio prepis komentara
Džezerijevog spjeva o tedžvidu po nazivom ”Šarh al-Gazari”. (9) Moguće je da se radi o sinu pomenutog Hasana
Livnjaka, sarajevskog muftije.
Ahmed, sin Hasana iz Livna (Ahmad b. Hasan Ihlivnawi)
prepisuje više djela s temom arapske gramatike. Veće djelo iz morfologije arapskog
jezika prepisano je u posljednjoj dekadi mjeseca sefera 1033/1623. godine u Pruscu
(Aqhisaru). Dva druga djela: kraća morfološka rasprava o paradigmama množine određenih
oblika imena i rasprava o nepravilnom izgovoru nekih arapskih riječi su potpisana od Ahmeda,
ali nisu datirana. (10) Da li je to isti Ahmed Hasanov, kao i prethodni
prepisivač?
Hadži Ahmed, sin Hasanov ”iz Hadži-Hasanove mahale u Kasabi Livno, koja
pripada skradinskom kadiluku” je autor nedovršene i nedatirane vlastite vakufname. Prepis
se nalazi u zbirci raznih sakkova, nepoznatog sabirača, iz XVII i XVIII stoljeća. (11) Sasvim je moguće
da se ovdje radi o istom Ahmedu, s obzirom na vrijeme kada su nastali
prepisi (1623. i 1625. godine). Pomenimo još da je pomenutu vakufnamu Mustaj-bega,
dvadesetak godina kasnije, potpisao, kao svjedok, i muderis Ahmed ef. sin Hasanov.
Mustafa, sin Hasana Livnjak je autor prepisa zbirke fetvi Pir
Muhammada al-Uskubia iz 1634 (1044) (12)
Ali Ihlivnavi zapisuje da je softa (učenik medrese), a
prepisivač je dva komentara djela iz sintakse arapskog jezika. Godina prepisa je
1069/1658. Djela su prepisana u Karađoz-begovoj medresi u Mostaru,
gdje je Ali bio na školovanju.(13)
Ibrahim, sin Muhameda, sin Hurem-baše iz sela Priluka
prepisuje 1025/1625. godine komentar djela Šar’a
al-islam. Komentar je prepisan na arapskom jeziku. Nismo ovdje sigurni da li se
radi o selu Priluka u livanjskoj nahiji, desetak kolometara zapadno od Livna,
koje je i tada postojalo pod istim imenom. Prepisivač nije detaljnije objasnio svoju
geografsku pripadnost. (14)
Muhamed, sin Hadži Mustafe Ihlivnavi se javlja kao prepisavač
djela o hanefijskom pravu na arapskom jeziku ”abu’l-lait” od Nasr b. Muhhamad As-Samarqandija
koji je umro 373/983. Djeloje prepisano rebiulahara 1114. godine (august 1702.). (15)
Anonimni prepisivač u Livnu prepisuje 4. dž.ula 1137/1724.
godine flozofsko djelo na arapskom jeziku. (16)
Mustafa, sin Ahmeda. U komentaru djela o lijepom odgoju učenika
od Zarnudžija na arapskom jeziku Mustafa je stavio
naznaku: ”prepisano u džematu Pehlivana u tvrđavi Livno 1143.” (1730.
godine). (17)
Mustafa, sin Ahmeda Hlivnavi. U prepisu komentara jednog djela iz
sintakse arapskog jezika Mustafa je označio da je mjesto njegovog rada Gazi
Husrev-begova medresa u Sarajevu, gdje je on, po svoj prilici, na školovanju.
Godinu prepisivanja nije označio. |
Potpis i
zabilješka Saliha Ljubunčića na spjevu o uslovima
za valjanost namaza (mjeseca muharrema 1145/1732) |
Salih Lubinčevi (Ljubunčić) je prepisivač i autor više
Ilmihala, Molitve božijeg poslanika i najstarijeg, poznatog, bosansko-turskog
rječnika u stihovima kojeg je sastavio naš pisac i učenjak efendi Hevayi
Uskufi, rođen 1601. godine. Svi Salihovi prepisi su na turskom
jeziku, a radi se o značajnom fondu prepisa. (18) Iako je prepisivač napisao samo mjesto
porijekla Ljubunčić, bez oznake da je u livanjskoj nahiji,
izvjesno je da se radi o pripadniku moćne begovske i kapetanske porodice Ljubunčić.
(19) U vrijeme prepisivanja ovih djela kapetansku dužnost u Livnu
obnašao je Hasan Ljubunčić, naslijedivši na tom mjestu Huseina,
vjerovatno svoga oca, obzirom na nasljednu funkciju kapetana. Prepisi su iz 1731. i 1732.
godine.
Muhamed, sin Ibrahima, sin Nuha Hoga-zade (Hodžić) al-Ihliwnawi
prepisuje tri djela. Jedan je prepis datirao 1162/1749. godine. Moguće je da je to
prepisivač Muhamed iz livanjske Mir Topotanbegove medrese. (20)
Muhamed, sin Ibrahima 1171. (1757.) prepisuje djelo iz dogmatike
na arapskom jeziku u Mir Topotan-begovoj medresi u Livnu, u istoj medresi
u kojoj i u isto vrijeme se bavi prepisivanjem i Ishak sin Mustafe Jedžozade.
(21)
Sejfulah iz Livna prepisuje 1146/1750. godine raspravu o moralu na
arapskom jeziku od nepoznatog autora. (22)
Ishak, sin Mustafe Jedžo-zade iz Livna (Ishaq, b. Mustafa
al-Ihlawnawi) je prepisivač više djela iz gramatike i zbirki fetvi na arapskom i turskom
jeziku. Bliže mjesto svoga rada označava tvrđavu Livno ili Topotan-beg
medresu u Livnu. Ova djela su datirana između 1751. i 1782. godine, a autor se
potpisuje Ishak sin Mustafe Jedžo, odnosno Jedžo-zade,
označivši svoje geografsko porijekla: Akhisari i Livnjak.
Ovdje nije jasno da li oznaka Akhisari znači da je Ishak
porijeklom iz Prusca (Akhisar) ili ovim označava toponim Ićisar
(iskrivljeno od Aqhisar = bijeli grad), kojim su stari Livnjaci
označavali stijene na kojima se nalazi livanjska Džephana, velika
građevina u sklopu prvobitne livanjske tvrđave. Bez prefiksa Jedžo
potpisuje se, kao prepisivač, na dva djela završena 1172/1758. godine: arapsku gramatiku
i djelo na turskom jeziku o istoj temi. Iz ovog vidimo da je prepisivao preko 30 godina.
(23)
Mustafa Jeleč, imam. Prepisao je ukupno 7 djela na arapskom i
turskom jeziku isključivo iz oblasti islamske dogmatike. (24) Djela su prepisana
1168/1754. godine. Jeleči su i danas u Livnu. (25) Mustafa,
sin Muhameda 1168. (1754.) prepisuje u Livnu knjigu vjerskih
pouka i propovijedi na arapskom jeziku. (26)
Mustafa sin Omerov Keragi-zade (Keraga, Keragić) prepisao zbirku
na turskom jeziku. (27) Prepis je završen u nedjelju, 11. džumadel-evvela 1169/1755.
godine. Uz ime Mustafa je zapisao da je iz Hlivna, i da
živi u džematu Pehlivan, u mahali Rajčevac (28)
Vjerovatno je da se radi o pripadniku porodice Čeraga, nestale sa ovih
prostora po dolasku austro-ugarske vlasti i ogorčenih borbi koje su se
vodile za ovaj grad između stanovništva i okupacione vojske. (29) |
Mahala Rajčevac 1878. godine |
Muhamed, sin kadije Muhameda-efendije (Muhammad, b.
Muhammad-efendi al-qadi b.Muhyiddin) iz kasabe Prozor završio je prepis
četiri djela u Livnu. Na jednom je uz svoje ime dodao da prepis
završava 8. rabial avala 1173/1759. godine, u ponedjeljak, u ponoć, u livanjskoj
medresi, prije nego što je napustio Livno i otišao u Prozor.
Isti je, u komentaru djela o pravilnim oblicima riječi u arapskom jeziku, završenim 12.
džumadela 1172/1758. naznačio da to radi u Mirtop Inan medresi u Livnu.
Po sličnosti imena to može biti MirTopotan-begova medresa koju nam
naznačuju prepisivači Ishak Jedžo-zade i Muhamed Ibrahimov.
(30)
Hamid Muhamed Karabeg-zade (Karabeg) iz Hlivna, kadija, boravi u tvrđavi
Novi (Bekiei Kostajnica) 1779. godine, gdje je iste godine prepisao jedno djelo
na arapskom jeziku. Može se pretpostaviti da se radi o Muhamedu Karabegu
(Karabegoviću), kasnijem muftiji u Livnu, a, istovremeno,
kadiji u Pruscu. (31)
Ibrahim, sin Nuha, sin Zulfikara 1199 (1784.) u Livnu
prepisuje djelo iz medicine posvećeno sultanu Muratu IV
na turskom jeziku. Iz jednog drugog prepisa saznajemo da Ibrahim živi 1761. godine u Aqhisaru
(Pruscu). (32) Primjetna je česta veza Hlivna i Prusca
kod prepisivača.
Nepoznati prepisivač 1199/1784. prepisuje u Livnu
djelo iz medicine. (33)
Abdulah, sin Muhameda Karabeg-zade (Karabeg), kadija, šabana
1206. godine (I-II mjesec 1792.) je naib (zamjenik) svoga oca u Pruscu.
Poznato je ukupno 13 djela koje je prepisao ovaj vrijedni i obrazovani kadija iz
različitih oblasti: islamske dogmatike, osnova hadiske znanosti, politike, etike,
leksikografije i dr. Prvo, poznato, prepisano djelo datirano je u Vakfi Bala
(Gornjem Vakufu) januara - februara 1792. godine (džumadelula 1206.). Na kraju
rječnika ”Lugat-i Ni’metullah” zapisao je: ”Ja sam siromah Abdulah kadija, sin Muhameda
kadije u Akhisaru, a muftije u Hlivnu, poznat
kao Karabegzade, u Gornjem Vakufu, kao naib svome ocu,
1207”. U Livnu
je 1794, a javlja se kao prepisivač do 1802. godine. Osim toga autor je djela ”Munya al-Muttaqin”. Autograf
djela se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Isto tako Abdulah
nam, na kraju prepisa fetvi, daje podatke o svom ranijem kadiluku: ”Ja sam siromah Abdulah,
kadija razriješen dužnosti u kadiluku Ljubuški, sin Muhameda
muftije u Hlivnu, a kadije privremeno u Akhisaru, poznat
kao Karabegzade iz tvrđave Hlivno” - džumadeluhra 1206.
(počinje 26. januara 1792.). (34) Očito je Abdulah, razriješen
kadijske dužnosti u Ljubuškom, čekao novo imenovanje za kadiju, a u
međuvremenu je bio naib svome ocu u Gornjem Vakufu, koji je spadao u
kadiluk Akhisar. (35)
Jusuf, sin derviša Muhameda-efendije iz Livna (u rukopisuje
prezime nečitljivo) prepisuje 1212/ 1797. djelo o sintaksi arapskog jezika i komentar
istog djela. (36)
Muhamed, sin Muhameda Hlivnavi je prepisivač arapskih tekstova iz
1797. godine. Porijeklom je iz Livna, ali je nepoznato gdje je prepisano
djelo u kome se potpisao. Prema imenu i godini prepisa vjerovatno je da se radi o Muhamedu
Tufekčiću. (37)
Mustafa, sin Muhameda Papricazade (Paprica) Ihlivnavi. Prepis
zbirke fetvi mostarskog muftije Ahmada al-Mostari-a potpisao je 12.
rebuliahara 1218/1.8.1803. godine. (38)
Ali Hamzagić u jednoj zbirci fetvi svome potpisu dodaje pridjevak
Livnjak da bi označio svoje porijeklo. U potpisu je, takođe, naznačeno
zvanje prepisivača: spahija. (39) Potomci spahije Alije Hamzagića
dočekali su i austougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine, nakon čega
iseljavaju, da bi se ugasio ovaj rod u Livnu. (40)
Munla Salih Bori-Zade (Borić) prepisuje zbirku na turskom jeziku
1229/1813. godine. Prepisivač nije označio mjesto prepisivanja. Vlasnik ove prepisane
zbirke kasnije postaje, što je zabilježio vlastoručno, Salih sin Omera, zvani
Hadži-Osman-zade (Hadžiosmanović). U prepisu se mogu naći i druge, kasnije
zabilješke, od kojih je interesantna ona o zaraznoj bolesti kugi (koleri) i bježanju iz
mjesta u kome se kuga pojavila, te fetva (pravno mišljenje) koje je o tom pitanju dao i
obrazložio Muhamed, muftija Sarajeva. (41) Borići su
jedan od starijih livanjskih rodova. (42)
Mahmud (Muhamed), sin Ibrahim-age, sin Hasan-age Brkić (43) iz Livna
1235/1819. godine prepisao je dva djela na turskom jeziku: ”Temelji mudrosti o
uređenju svijeta” od Hasana Kafi Pruščaka, političko -
moralnu raspravu o uredenju države i društva iz 1004./1596. po kojoj je Kafija
najviše poznat u svijetu i Kitab (Melheme), raspravu o astronomiji.
(44)
Muhamed, sin Muhameda, sin Muhameda, sin Muhameda Tufekčić,
muderis (Mohammad, b. Mohammad, b. Mohammad, b. Mohammad Tufenki-zade) iz Livna
nastanjen u Travniku, prepisivač je više djela na arapskom jeziku.
Jedan od prepisa datirao je u nedjelju 19. rebuiul-ahira 1242/1826. godine. Ime mu, kao
vlasnika, nalazimo u bilješci na naslovnoj strani jednog djela o hanefijskom pravu. Tu je
zabilješka da je Muhamed muderis u Livnu i da je knjiga
dobijena na poklon. Djelo je prepisano 5. rebiul-evvela 1201/1786. Također, na jednom
rukopisu koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci upisano je ime Muhameda
kao vlasnika. (45) Dakle, Muhamed je u Travniku nakon
1817. godine, a do tada je bio muderis u Livnu, vjerovatno u livanjskoj
medresi. Tufekčići su pripadnici starih porodica u
gradu Livnu i selu Suhača, nekoliko kilometara na zapad
od Livna. (46) |
Prepis Hafiz
Muhameda, sina munla Ibrahima Hlivnavia
šabana 1278/1861. godine |
Hafiz Muhamed, sin munla Ibrahima Hlivnavi. (47) Njegovi su
prepisi više Tedžvida na turskom i bilješki o Tedžvidu i učiteljima
kirajeta na turskom i arapskom jeziku, te Gazari-jinu al-Muqaddimu sa
prevodom na turski jezik, od nepoznatog prevodioca. Prepis posljednjeg potiče iz mjeseca
šabana 1278/1861. godine. Od datiranih prepisa ovaj je posljednji iz Livna
koji je načinjen. Prepisivači su već definitivno izgubili bitku sa Gutenbergovim
izumom.
Smail Bukvić (Ismail hawage-efendi, b. Muhammad hawage-efendi, b.
Yahya-efendi) Livnjak bavio se prepisivačkom djelatnošću u Sarajevu,
u Duradžik hadži Ahmedovoj mahali, u Patkama. Smail
nam nije označio vrijeme prepisivanja perzijsko-turskog riječnika Tuhva-i
Šahidi koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. (48)
Rukopis nepoznatog prepisivača, nedatiran, pronađen u Livnu,
danas se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Rukopis pod nazivom Al-amqsud
je glosa na komentar djela iz arapske gramatike. (49)
Sefer, sin Ramadana iz Livna prepisivač je arapsko-turskog
rječnika. Godina prepisa je nepoznata. (50)
(Nastavak u slijedećem broju)
1. Ahmet Aličić: Veliki dobrotvor grada Livna - Mustafa-beg, sin
Ibrahimagin i njegova zadužbina Darul-hadis, Glasnik IVZ, IX, br.3. Sarajevo, 1943.
2. U popisnom defteru iz 1604. godine džamija Glavica, sagrađena dvadesetak
godina ranije, nije upisana kao džamija Hadži Ahmeda Dukatara, kako bi se očekivalo, s
obzirom da Evlija Čelebija donosi tekst natpisa na džamiji sa ovim imenom. Poređenjem
deftera i vakufname Mustaj-bega najvjerovatnije je da se radi o
”časnoj džamiji Mehmed-age” (Muhamed-age). Nije
objašnjen ovaj nesklad između Čelebijinih navoda i službenog deftera, odnosno kasnijih
dokumenata, u kojima se nikada ne pominje džamija sa imenom Dukatara.
3. Mekteb se nalazio u Lala-pašinoj
mahali, vjerovatno pored same Beglučke džamije, gdje su stari ljudi upamtili nekakav
mekleb, od koga nema više ni traga. (Ahmet Aličić, Navedeno djelo, str.66.)
4. Ždralović Muhamed: Prepisivači djela u arebičkim rukopisima, II, Svjetlost,
Sarajevo 1988, str. 21.
5. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, I-VIII, Rijaset IVZ,
Sarajevo-London 1989-2000.
6. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 37.
7. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 46.
8. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 46.
9. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 47.
10. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa...
11. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, II, str. 975-978
12. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 55.
13. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 76.
14. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 40.
15. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 104.
16. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, V, str. 148
(uvakufio Emin Islamovski, neimar džamija i munara iz Struge).
17. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 185.
18. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, III, str. 428-431.
19. Livanjski rod Ljubunčići i dandanas žive u Livnu i tu su jedan od
najstarijih bošnjačkih rodova. Cijelo vrijeme bili su suparnici Firdusima koji od njih
preuzeše funciju livanjskih kapetana. Posljednji kapetan Ljubunčić, Hasan, vodio je
1737. godine svoje nefere u boju pod Banja Lukom. Ovaj je kapetan ubijen. U selu
Ljubunčić postojala je Ljubunčića kula i odžak sve do razdoblja između dva svjetska
rata, u kojima su, po svoj prilici, i nastali ovi prepisi i djela.
20. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VII.
21. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 179.
22. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 163.
23. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 164-165.
24. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 169.
25. Pripadnici roda Jeleča živjeli su prije stotinjak godina u Livnu i selu
Podgreda, nekoliko kilomelara istočno od Livna, gdje im je bilo i glavno imanje sa
velikom kućom od koje su danas ostale samo ruševine. Danas žive samo u gradu. Prema
brojnosti pripadnika i izdvojenim lozama iz tog vremena da se zaključiti da je porodica
starija, pa je vrlo vjerovatno da je Mustafa predak svih današnjih Jeleča. Unuk mu je
Hadži Mustafa, također imam u Livnu, a jedan od brojnih čukun-unuka je hafiz Mustafa
Jeleč.
26. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 170.
27. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa,VIII, str. 355.
28. Do sada nisu otkrivene lokacije svih džamija u Livnu koje se spominju u raznim
izvorima. Ova naznaka o džematu Pehlivan pokazuje da se džamija nalazila u Rajčevcu,
najgornjem dijelu grada unutar gradskih zidova. Od poznatih džamija na tom prostoru
ostala je samo Zavra džamija, dok su od Boruše ostali samo temelji. Mora da se radi o
džematu mesdžida Pehlivana Hasana, koji je u zbirnom defteru za 1550. godinu upisan kao
mahala, kao i 1574. i 1604.godine. Ovo možemo objasniti time da su u defterima
upotrebljavani zvanični nazivi, dok Mustafa koristi narodni naziv Rajčevac. U svim
pomenutim defterima evidentno je da je to najrazvijenija mahala u Livnu. Vjerovatno je to
i Hadži-Hasanova mahala u kojoj je prepisivao Hadži Ahmed, sin Hasanov.
29. Potomke porodice Čeraga (u livanjskim gruntovnim knjigama pisalo ih je kao
Čeraga, Čereg ili Čerek) pronalazimo u Livnu, baš u mahali Rajčevac (mahala se
kasnije zove Zavra), i poćetkom XX stoljeća, kada su iselili. Cijela porodica
Jusuf-efendije Čerage, sinovi Fazlo, Alija, Abdulhamid i Abdulaziz, te sinovac mu Adem,
odselili su poslije 1878. godine u Carigrad, da bi 1900. prodali cijelo imanje, između
ostalog mlin sa stupom u mahali Begluk i pekaru u mahali Perkuša.
30. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VIII, str. 130-131.
31. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 211.
32. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 185-186.
33. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 186.
34. Danas u Livnu živi samo jedna porodica Karabega. Po austrougarskoj okupaciji
živjelo ih je više u Livnu i selima Grgurići i Žabljak, nakon čega veći dio
odseljava u Tursku. Jedna od ulica kod džamije Zavra službeno se, 1882. godine, nazivala
Karabegov sokak.
35. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 180, 194 i II, str. 230-231.
36. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa,V, str.75.
37. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 240.
38. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, br. 1611.
39. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II, str. 270.
40. Posljednji od Hamzagića, Ibrahim, vjerovatno Alijin unuk, iselio je u Tursku,
u Smirnu, a 1907. godine, putem punomoći, prodao sva svoja imanja i kmetove u Livnu i
selu Ljubunčić.
41. Katalog arapskih turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, III, str. 50.
42. Porijeklom su iz Jabuke kod Trilja i sela Borići izmedu Sinja i Trilja. U ove
krajeve doseljavaju oko 1700-te godine, nakon Kandijskog rata, kada su bili prisiljeni da
potraže novo prebivalište. Tada doseljavaju u Livno i u sela Komorane i Guber.
Zemljoposjednici, sa velikim brojem kmetovskih porodica u svojoj vlasli, vakif su neke za
livanjske džamije. Jedna od džamija, u mahali Rajčevac (Zavra), zvala se Boruša. Od
nje je danas ostalo samo poluuništeno groblje.
43. Dio vrlo brojnih Brkića u Livnu, bogatih zemljoposjednika sa kmetovima širom
Livanjskog polja i drugdje, iselio je u Tursku, pretežno u Carigrad i Smirnu, a drugi dio
širom Bosne. U predtursko doba, sa Golubima su feudalni gospodari Zagorićana. Žive i
danas u Livnu.
44. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, II, br. 995 i VII,
str.127.
45. Prema ovom Muhamedovom potpisu gdje je zapisao cijeli niz predaka do svog
pradjeda, Tufekčiće možemo pratiti do vremena oko 1700te godine. Da li su i
Muhamedovi potomci (ako ih je imao) ostali u Livnu nije nam poznato, jer livanjski grunt
ne bilježi niti jednog Muhameda kao pretka Tufekčića, što je i razumljivo jer su
podaci za zemljišna stanja utvrđivani od 1882. do 1993.godine, kada je Grunt formiran.
46. Radi se o Muhamedu (Mehmedu, a po livanjskom gruntu Mehi) Mulaliću, hafizu,
sinu munla Ibrahim-age, a unuku Hasanage koji je sa braćom Smajlom i malodobnim Ademom i
Muharemom po austougarskoj okupaciji odselio u Carigrad. Kada im je umro otac, munla
Ibrahim-aga, rasprodali su sva imanja u Livnu i kmetove u selima Bila i Smričani.
Bašluci njegove sestre Zejnebe, umrle 1272/1855. i danas se nalaze na najstarijem
livanjskom haremu - Gazilarskom groblju. Očito je funkcija munle (mule) bila porodična
tradicija s obzirom na prezime ove, nekad bogate i vrlo mnogobrojne, a danas izumrle
livanjske porodice.
47. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, I, str. 108.
48. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VII, str. 446.
49. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VIII, str. 29
50. Ždralović Muhamed: Navedeno djelo, II.
(Nastavak u slijedećem broju) |
|
