Omer H. Sefić
STARI MOSTAR (2)
Pričanja gospodina Jeftana Milišića |
U sarajevskim dnevnim novinama ”Jugoslovenski list”
(izlazile od 1918. do 1941.), njihov
dopisnik iz Mostara Omer H. Sefić (potpisivao se sa O.H.S.), objavio je
u dvanaest nastavaka u periodu od 18.04.do 09.05.1930. godine razgovore iz prošlosti
našega grada sa starim Mostarcem Jeftanom Milišićem (1859-1935).
Milišićeva pričanja obiluju nizom zanimljivosti iz prošlosti našega grada o kojima je
on slušao i kojima je bio suvremenik, pa ih čitaocima ”Mosta” donosimo u cijelosti. (S.Š.)
VII
NEŠTO O KAVAZBAŠI ALI-PAŠE RIZVANBEGOVIĆA
Ibrahim Pijujlija, rođen u Nikšiću, bio je
kavazbaša kod Ali-paše Rizvanbegovića. Kavazbaša je imao kod sebe
jednog pravoslavnog momka, koji se je zvao Risto Gnjato. I njega je
kavazbaša zvao ”barutlijom” jer mu je on uvijek izlijevao kuršume za puške,
u kalufe za to udešene i zavijao fišeke. Isti Gnjato priča: Kavazbaša
je pošao iz Mostara sa jedno 20 i više drugova, kavaza, po gornjoj
Hercegovini da pretraživa da nema hajduka, a to je u kadilucima
Nevesinje, Gacko, Bileća, Nikšić i Piva.
Pošto je iste kadiluke obišao, vraćao se je u Mostar preko Nevesinjskog
polja. Među tom njegovom družinom bio je i sami Gnjato.
Kavazbaša je odmakao od njih za jedno 50 do 60 metara na svome atu, i najedanput je
postao nešto nemiran. Okretao se je i smijao se je. A kad se smije, znak je da će nekoga
ili ubiti ili rezil učiniti. Najedanput zavikao je sa ata: ”Barutlija!” Na to mu se
je Gnjato odazvao ”Bujrum ago!” On je upitao Gnjatu kakovo je ono
drvo na polju, što ono vlah po njemu mlati štapom. On mu je odgovorio da se njemu čini
da je glog. Na to je kavazbaša rekao: ”Pa zašto mlati po njemu?” Gnjato mu odgovori: ”Pošto fukara jede
gloginje, to mislim da je i ono fukara pa hoće da omlati gloginja da se najede.”
Na to je kavazbaša potjerao svoga ata do seljaka, a kad je došao do njega, nisu
trajale ni dvije minute, puška je pukla, a seljak je panuo na zemlju mrtav. Kavazbaša se
je vratio među družinu i nastavili su put u Nevesinje. On je noćio kod
Bašage Redžepovića, a družina se je razišla po kasabi.
Sutradan su se svi skupili i nastavili put za Mostar. Kad su bili na
Grebku kod pašine vode, tu je kavazbaša sjahao sa ata i sjeo na sofu, a kad je
on sjahao, sjahali su i drugovi. Gnjato je prihvatio njegova ata, a
kavazbaša je rekao jednom drugom kavazu da on prihvati ata i Gnjatina
konja, a Gnjati je rekao da mu napuni lulu i čibuk, pošto je Gnjato
sav pušaći takum kavazbašin kod sebe nosio. Gnjato je to i učinio i
uzeo kresavicu i tad upalio i puhnuo dva-tri puta da lulu raspali, pošto je to bio
običaj, i onda je predao kavazbaši čibuk. U to vrijeme kavazbaša je bio načomrđen, a
kad je takav, s njim se može razgovarati koliko hoćeš. Gnjato, videći
da se može s njim razgovarati, zavikao mu je: ”Izum aga?” On mu je odgovorio: ”Bujrum, šta ćeš?” Gnjato ga je zapitao što je uzrok
da je onoga siromaha jučer ubio, kad mu ništa nije skrivio jučer, ako nije prije. On mu
je na to odgovorio da mu ništa nije kriv niti se sjeća da ga je ikada prije vidio svojim
očima, a: ”Ubio sam ga zato što je nafakasuz”, i nastavio, da je pitao seljaka što će mu
gloginje, a da mu je seljak odgovori da nosi djeci da jedu. On je upitao seljaka koliko
ima djece, a seljak muje odgovorio: ”Dvoje muške”.
Seljaka je on pitao da li ima vlahinju, našto je seljak odgovorio da ima.
Kavazbaša je upitao seljaka kako mu žive šure, a seljak je odgovorio: ”Pa, eto, prilično”. Na to je kavazbaša
nastavio: ”Kad
vlah kaže da njegove šure prilično žive, ja sam ga ubio jer je nafakasuz, a ubio sam
ga i zato što svak viče, koji bi htjeo pomoći onoj jadnoj djeci, eno mu ćaće pa neka
ih hrani, a sad će tu djecu jamiti daidže, i što god uzjedu, biće bolje od gloginja. I
kad se djeca najedu hljeba, nasrkaju mlijeka, oni će dignuti ruke u nebesa, pa će meni i
dragom Allahu zahvaliti i zavikati: ”Pomozi Bože onoga čovjeka što nam ubi ćaću, pa se mi
najedosmo. Ja sa ovijem nisam učinio nikakova džunaha (grijeha), nego dženetu vrata
otvorio”.
ALI-PAŠA RIZVANBEGOVIĆ I AŠIK
Za Alipašina vakta živio je neki čovjek koji se je zvao Ašik,
koji je siromašno živio, a koji je mogao malo bolje pojesti. U jednoj mahali, u jednoj
muslimanskoj kući bio je ”sunet” djetinji i on je znao da će ga pozvati na večeru. I sam
se je štedio dva-tri dana od jela i nije ništa jeo. I zaista je bio pozvat na večeru
kod ovoga čovjeka. Sjeo je za sofru u jednoj sobi gdje su bili ljudi njegovog zvanja, i
izišle su dvije tepsije, i to jedna halve, a jedna bureka. On je počeo da jede burek, i
to tako halapljivo, da su se prisutni čudili i primjetili da skoro i ne žvače nego da
onako oblimice proždire. I po njegovoj nesreći, pošto jednog zalogaja nije dobro
sažvakao, počeo se je daviti i izišao je na avliju da to istisne, ali nije mogao, i po
svoj prilici nastupila je momentalno kaplja i ostao je na mjestu mrtav.
Slijedeći dan imala mu je biti dženaza i Alipaša je saznao da
je Ašik umro, i to od bureka s kojim se je udavio. Bio mu je iskopan
mezar kod tekije pašine, a kad je paša doznao da je Ašik umro i da će
ga ukopati blizu njegove tekije, rekao je: ”Odmah letite i zatrpajte iskopani kabur, jer
vallahi billahi, on se neće među Turke ukopati, nego na jandan. Da se
je udavio kozlacem, on se jede od nevolje i oblimice, i ja bih mu napravio turbu kao Šejh
Juji efendiji, ali kad se je udavio burekom, neće među Turke”. I stvarno je bio
ukopan na jandan izvan harema.
VIII
NEŠTO IZ ŽIVOTA HADŽIBEGA RIZVANBEGOVIĆA, BRATA ALI-PAŠINA
Hadžibeg Rizvanbegović je u 30. godini prošlog vijeka imao u Stolačkom
srezu kadiluk, jednu općinu kao autonomiju svoju, kojom je on vladao, harač,
desetinu i džumruk uzimao. Ta se općina zvala Zažablje, pošto leži
iza planine Žabe. U njoj su bila sela Hutovo, Hrasno Donje i
Gornje, Carići, Mošovići, Klet i Gradac.Ova njegova autonomija se nije
dopadala ni samom Ali-paši Rizvanbegoviću, njegovom bratu. Pošto mu se
nije dopadalo, nisu u ljubavi ni živili kao braća, i jednom prilikom su se njihove
vojske sukobile. U istoj bitki je Hadžibeg poginuo. Ubio ga je jedan Alipašin
vojnik, musliman, koji se je zvao Ivanković, u dimnjaku, pošto je Hadžibeg
od navale Alipašinih vojnika pobjegao u dimnjak.
Iz Hrasna Gornjeg idu seljaci i danas na planinu više Sarajeva,
u Kladovo polje, i tu ljetuju sa stadom. U vrijeme vladavine Hadžibegove,
jedan seljak iz Gornjeg Hrasna koji se je zvao Bukvić,
ukrao je jednog konja po noći jednome muslimanu seljaku, i sa istim konjem odmah otišao
u Hrasno. Konja je ostavio u Hrasnom i on se vratio
ponovo u Kladovo polje da se ne primijeti da je on konja ukrao. Poslije
toga dvije godine dana, on je konja tovario i s njime se služio pošto mu je trebao. U to
vrijeme su Hercegovci kupovali u Austriji so, u Slanom,
u Dalmaciji. I isti Bukvić pošao je jednoga dana sa
svojim komšijama u Slano da kupi tovar soli, a slučajno je onaj
musliman što mu je konj ukraden pošao sa svojim komšijama u Slano, da
kupuje so. I sretnu na Hutovu Bukvića i njegove komšije gdje gone so iz
Slanoga kućama. Ovaj seljak, kome je konj ukraden, poznao je svoga konja
u Bukvića i rekao mu da je to njegov konj, da mu ga je on ukrao, što su
mu i njegovi drugovi potvrdili.
Bukvić se je protivio da je on konja ukrao, nije nego da ga je on
kupio. Ovaj mu je rekao da se njega ne tiče ništa u koga je kupio konja, nego mu je
rekao da će on konja jamiti, i tu su se malo više prepirali. Na to je jedan seljak
rekao: ”Nije
ljudi potrebe da se ovdje svađamo, nego hajdemo pred Hadžibega tužiti
vlaha da je konja ukrao, a mi ćemo se svi zakleti da je konj ovoga našega druga i da
muje ukraden”.
Kada su došli pred Hadžibega na davut, Hadžibeg
je saslušao onog muslimana, kome je konj ukraden, kao i njegovu družinu, koji su
tvrdili, da je konj njegov i da ga poznaju. Hadžibeg je zovnuo Bukvića
preda se, koga nije lično poznavao, ali je poznavao njegovog oca, kao poštena i čestita
seljaka. I zapitao Bukvića: ”Koji si ti i čiji si sin?” Bukvić je odgovorio da je sin
toga i toga, poznatog Alibega. Onda ga je upitao odakle mu konj. Bukvić
mu je odgovorio da ga je kupio u Sarajevu za jednu svotu novaca koja je u
to vrijeme odgovarala vrijednosti istoga konja.
|
Sarajevo, Halvadžiluk - Kolačnica u sarajevskoj čaršiji |
Nakon kraćega promišljanja, Hadžibeg je onom muslimanu kome je
konj ukraden odgovorio: ”Dragi brate, ja vjerujem tebi i tvojoj družini da je konj
tvoj i da ti je ukraden, ali ja poznam ovog momka i njegovog oca i vas njegov čok
(pleme). To su jedni pošteni ljudi, od lupeškoga posla nikad nisu bili. On ti konja
ukrao nije, a što ga je drugi ukrao, pa ga on u Sarajevu kupio, kupio bi
ga i ja i ti, ako bi ti konj bio od potrebe”. I rekao Bukviću da on ide s
konjem serbes kući, što je tako i bilo, on je otišao kući a drugi, musliman seljak, u Slano
po so.
Nakon dva-tri sata poslije presude, došla je Hadžibegu u glavu
jedna zamisao kako ne pita Bukvića od koga mu je majka. I odmah pošalje
jednog svog momka u Gornje Hrasno, u Bukvića kući, sa
porukom da sutra rano Bukvić dođe sa onim konjem njemu na Hutovo.
Sutradan, Bukvić je došao sa konjem pošto nije smijeo izostati i
prijavio se kod Hadžibega da je došao na njegovu zapovijed. Hadžibeg
je rekao Bukviću: ”Ja tebe ne pita, Bukviću, od koga ti je
majka i hoću sad da mi kažeš”. Tad je Bukvić, malo slobodniji bio pred Hadžibegom,
pošto ga je on jučer pohvalio i ponosno je odgovorio: ”Dragi beže, majka mi je od Žarkovića”.
Ta je porodica Žarkovića u to vrijeme materijalno dobro
živjela, ali što im je tuđe do ruku dolazilo, nisu propuštali i umjeli su ukloniti, a
tu je njihovu bolest Hadžibeg dobro poznavao. Čim je Hadžibeg
čuo da je njegova majka od Žarkovića, rekao je Bukviću:
”Vallahi
si ti ukrao konja”. Ovaj mu je odgovorio da nije, nego da ga je kupio, kako je
i prije kazao, u Sarajevu. Hadžibeg je na to rekao: ”Ja mislim da si ti
konja ukrao, i ako si ga ukrao, kaži mi pravo, ništa ti učiniti neću za hator tvoga
oca kao poštena čovjeka, samo ću ti konja jamiti i predati onom muslimanu kad se vrati
iz Slanoga sa družinom. A ako mi ne kažeš pravo, od sad kroz godinu
dana daću se u đavolji rog pretvoriti, doznaću jesi li ga ukrao i, ako doznam da si ga
ukrao, vallahi na tebi neće glave biti”.
Kada je Hadžibeg to izjavio i tako se zakleo, Bukvić,
poznavajući Hadžibega nešto lično a nešto iz čuvenja kakav je kad
se na koga okomi, prepao se je da mu što životu ne bude, te je odgovorio Hadžibegu:
”E Boga
mi, dragi beže, nije fajde kriti, prevario sam se i ukrao konja”. Na to mu je Hadžibeg odgovorio:
”Alčače
jedan, ti ne bi konja ukrao da si pravi Bukvić, nego si se bacio na
lupeški materinji soj Žarkovića, i ti si njega ukrao kao Žarković,
a ne kao Bukvić. Ostavi konja neka stoji, a ti mi idi sa očiju kući,
jer sam ti dao poštenu riječ, kad mi istinu kažeš, da ti neću ništa učiniti”.
Bukvić je kao posramljen ostavio konja i otišao kući mahajuć
šaka, a Hadžibeg predao konja onom muslimanu kad se je vratio iz Slanoga
sa družinom i ispričao mu kako je bilo.
IX
U VRIJEME VLADAVINE ALI-PAŠE RIZVANBEGOVIĆA U HERCEGOVINI
Ovdje u Mostaru živio je jedan musliman, dosta bogat čovjek,
koji se je pravilno zvao Avdaga Duvnjak, a prozvat je bećarom pošto se
kao mladić nije oženio, jer je imao dvije-tri starije sestre, pa je očekivao da se one
udaju i da se tada on oženi, i zato ga je svijet prozvao bećarom. Jednoga dana Avdaga
je kupio u Županjcu (Duvnu) na pazaru jednoga dobroga konja i doveo ga u
Mostar. Iza nekoliko dana, svaki skoro dan, projahivao bi kroz Mostar
na konju. U susjedstvu Avdaginu živio je Husein majstor Nakić
koji je bio ekmekčija po zanatu i imao je svoju vlastitu ekmekčinicu, kuću i dva-tri
kmeta i tako nije ni od koga zavisio da kome šta komplimentira. Običaj su imali obadva
uvečer doći na Carinu na Hakalov salaš i tu piti
kahvu i sijeliti sa drugim komšijama.
Za nekoliko večeri na tome se sijelu nije ni o čemu drugom govorilo, samo o Avdaginu
konju. Čak su neki primjećivali da ni Ali-paša nema onakoga
konja u svojoj štali, kakav je njegov. I to su bili oni koje je on čašćavao kahvom,
što mu hvale konja. Najposlije je više dotužila tolika hvala konja, ali je svak ipak
šutio za nekoliko večeri. Isti je, spomenuti Nakić, imao jednu kravu
junicu kod kuće koju je gojio i došao je na tu zamisao da Avdagu
izazove sa junicom.
Kad je jednu večer došao pred salaš, već je zatekao opet govor o konju. Na to
je on upitao Avdagu: ”Avdaga, brate, je li to taj konj što se hvali, što no ti
danas na njemu projaha?” Avdaga mu je odgovorio da jest. Nakić
je na to njemu primijetio: ”E, brate, ako je onaj, vallahi će mu uteći moja krava, od Zaličkog
harema dovle!” Avdaga je na to planuo i rekao: ”S kim se ti sprdaš,
kako će krava uteći onakome konju?”, a Nakić mu je na to odgovorio: ”Ako ne uteče, evo
moja krava!” I tu su si oba dali ruke, jedan drugom dali tvrdu riječ da
neće prevariti i da trka sutradan bude ujutro. I tu su se razišli i otišli svojim
kućama.
Kad je Nakić došao kući, imao je kod kuće jednu praznu suhu
silnu mješinu i jedno dva aršina konopa te jednim krajem konopa sveže od mješine
grlić i odnese mješinu u Zalik i prebaci je u harem preko zida. I vrati se kući.
Sutradan povede junicu, a Avdaga povede konja. |
Alica Jakirović - Stari motiv |
Kada se čulo u Mostaru da će se trkati krava i konj,
sleglo se je hiljadu duša da vidi to čudo kako će se trkati krava i konj. Pošto Avdaga
nije bio dobar binedžlija, on je našao jednoga ciganina, zvanog Pilića,
da mu jaše na konju. Nakić je posmatrao šta Avdaga sa
Pilićem radi. Šutio je i nije ništa govorio, samo je prešao u harem
Zališki i uzeo svoju onu mješinu i počeo je vezati kravi za rep. Avdaga
mu je na to rekao: ”Šta ćeš to?”, a Nakić mu je odgovorio: ”U tebe je binedžlija Pilić,
a ja na kravi jahati neću, ovo je njezin binedžlija, jer ljudi na kravama ne jašu i,
dragi aga, ako ovako kabuliš, dobro i jeste”. Avdaga je ukabulio da Nakić
sveže kravi mješinu mjesto binedžlije. Tada su Avdagini prijatelji
preparali preko puta jednu crtu da dođu i kravlje i konjske noge do te crte. Kada su to
svršili, onda su zavikali: ”Ha”, da se poteku. Pilić je obo konja
bakračlijom, a Avdaga klepnuo kravu po sapima rukom, krava se je
plahnula od mješine i letila kao pomamna, a i konj se je poplašio od mješine, pa je
svrnuo na desno Neretvi. Ciganin je sa njega pao i iščašio ruku, a
krava je prva došla na biljeg na Carinu. Konja su Avdagini
prijatelji uhvatili i odveli ga kući a pod istijem salašom tu je nastala rasprava izmedu
Avdaginih i Nakićevih prijatelja.
Nakićevi su prijatelji zahtijevali da Avdaga da
konja kako je ugovoreno, a Avdagini su prijatelji govorili da nije pravo,
jer se je konj od mješine preplašio, i na kraju je došlo do toga zaključka da dade Avdaga
Nakiću 200 groša. Avdaga u svojoj ljutini nije ni vodio
računa o konju, da li mu je uhvaćen ili nije. I kada je došao kući, jedna mu je sestra
rekla: ”Avdaga,brate,
vas ti je konj doveden u znoju, pokri ga da ne ozebe, eno ga u aharu.” Avdaga
je odgovorio: ”Ah, zar je doveden, vjeru mu njegovu”. Unišao je u odaju, uzeo malu pušku i opalio je
konju u glavu, tako ga ubio i zavikao: ”Kad ti more uteći krava, ti nisi za dunjaluka!”
X
ALI-PAŠA RIZVANBEGOVIĆ, OSMANAGA ZVORNIČANIN I PETAR DUGONJA
Ali-pašu Rizvanbegovića je brijao njegov brijač, majstor Bajrić.
Kad bi Bajrić bio sa kakovim poslom spriječen, onda bi ga obrijao
brijač Začinović koji je prije nekoliko godina doselio u Mostar
iz Nevesinja sa zanatom. Jedanput, kad je Začinović
pašu obrijao, paša je bio raspoložen mimo obično, platio Začinoviću
njegov trud i rahmet kao i vazda i rekao mu da sjedne. I naredio da i njemu i majstoru
donesu kahvu. Pijući kahvu, paša je pitao Začinovića kako mu ide
posao, kako radi i kako živi, i je li se već obikao u Mostaru? Začinović
mu je odgovorio: ”Šućur Bogu, ne mogu se žaliti, radim prilično. I kod
mojih mka nisam nikom dužan, osim dragom Bogu, da mi kakvu pomoć da. Nego koliko čujem,
čestiti veziru, od svijeta, ko se je god tvoga skuta dofatio, mahrum nije otišao od tebe
i nešto je nabavio od irada u tvom gradu. A ja vallalu, ako vjeruješ, ni svoje kuće
nemam, nego plaćam kiriju, a stara je lakrdija ”tuđa kuća džehenemska košulja”, pa bi te molio da mi
dadeš kakve tvoje kućetine da bar neko vrijeme stojim u njoj, dok i ja što zapenzim pa
da mogu kupiti kuću”.
Ali-paša mu je na to odgovorio: ”Ja, šućur Bogu, imam dosta kuća, ali su
vallahi sve pune kirajdžijama i svaki mi pošteno kiriju plaća, pa ne bi pravo bilo da
ih bigajri-hak dižem iz kuća, nego ćemo naći jedan drugi makul. Gledaj ovdje u Mostaru
kakva vlaha da mu je kuća gdje na prodaju, pa ću je ja kupiti i tebi je pokloniti. ”Začinović
zamjeri u Petra Dugonje niže Sahat kule da ima kuća
koja mu se je dopala i, ne pitajući Petra da li će je prodati ili
neće, ode Alipaši pa mu javi da je čuo da Petar Dugonja
prodaje kuću, ali da ište za nju puno, što nikad ne može uzeti ni pola koliko cijeni.
Ali-paša mu je na to rekao: ”Za to ćemo mi kolaj (lahko), samo kad on nju
prodaje”.
Pošto je Ali-paša tada bio na Buni u ljetnjikovcu,
rekne Začinoviću da ide u Mostar i da rekne telalbaši
da mu pošalje jednog telala na Bunu, da mu on ima nešto narediti. Kad
je Začinović došao u Mostar, otišao je do telalbaše
i kazao mu što mu je vezir naredio. Telalbaša je sutradan poslao telala na Bunu,
koji se je veziru prijavio da je došao na njegovu zapovijed. Ali-paša
je rekao telalu: ”Hajde u Mostar, a od sutra ćeš telaliti
kuću Petra Dugonje, i vikni je prvi put 1000 groša i neka svijet
nameće ko će dati više, samo kaži telalbaši da se ne smije uteslimiti nikome dok ja
ne vidim, jer sam joj i ja mušterija, a ako skupo uzide, nek je uzme drugi kad ja
odustanem da se nadmećem”.
Telal je sutradan počeo kuću prodavati po Mostaru, i Petru
Dugonji je neko došao i pitao ga zašto kuću prodaje na telalu, a on je svome
prijatelju odgovorio da to nije istina da on kuću prodaje. Nije prošlo ni po sata iza
toga, telal je u blizini Petrova dućana počeo vikati, te se je odmah
dosjetio oklen vjetar puše jer je bilo ljudi koji bi kupili kuću i namećali na njoj.
Isti su pitali telala na kome je kuća do sada. Telal je svakom odgovorio da je kuća na
paši, to jest, da paša daje za nju onu svotu koju telal viče. I niko nije smijeo više
nadmetati se na kuću.
Dugonja je po zanatu bio kujundžija, a gore imenovani Osman-aga
Zvorničanin ičijaga Ali-pašin, tako su se zvali savjetnici
pašini. Bio je čovjek pošten do krajnosti i osim toga pametan i rječit čovjek, i ono
što je njemu trebalo od kujundžijskog zanata da mu se radi, on je u Petra
radio. I skoro svaki bi dan u Petra po jedan do dva sata proveo i sa
njime se porazgovorio, jer ga je volio.
Isti je dan prije podne došao Osmanaga u Petra i
zatekao je Petra tužna sjedeći da ne radi ništa. I poznavajući Osmanaga
Petra kao dobra hrišćanina koji ne bi radio ni na male svetkovine pravoslavne,
zapitao je Petra: ”Kakva vam je danas svetkovina, Petre, te ne
radiš?” Petar
mu je odgovorio da svetkovina nije nikakva, nego da mu se je ohladilo srce od rada.” Jer mi se, eno, moj
Osmanaga kuća na telalu prodaje bez moga znanja”. Osmanaga je na to rekao Petru:
”Helbete,
paša nameće na kuću!” Petar mu je rekao da jest. Onda je Osmanaga
rekao Petru: ”Odmah hajde u Vuke Šotrića i ponesi mu
od mene selam da odmah ode na Bunu do vezira i da on od svoje strane
zamoli vezira da skine kuću sa telala, i ja mislim da će Vuko to kod
njega svršiti, jer ja dobro znam da on nikog od vašeg milleta toliko ne voli koliko Vuku”.
Petar je odmah otišao u Vuke u dućan,
isporučio mu pozdrav Osmanagin i kazao mu što mu je Osmanaga
rekao, a i on ga molio sa svoje strane da ode. Vuko se je odmah Osmanaginu
pozdravu odazvao, obukao postule na noge, a štap u ruku i otišao na Bunu.
Kad je Vuko došao na Bunu, on se je prijavio jednome
slugi i zamolio istoga da javi veziru da je on došao kod njega i da li ga može primiti,
ako nije što zaposlen. Paša je rekao momku da odmah Vuko dođe k njemu.
Kad je Vuko došao pred vezira, pozdravio ga je, a ovaj je odzdravio, te
je rekao: ”Sjedi
Vuko”. Pošto je Vuko sjeo, paša ga je upitao: ”Što je to, Vuko,
tebe u ova doba do mene doćeralo?” Vuko mu je odgovorio: ”Ja sam došao do
tebe, čestiti veziru, sa jednom molbom i unaprijed te molim da mi ovu molbu, koju ću ti
kazati, ne odbiješ.” Onda je vezir rekao Vuki: ”Kaži, Vuko,
zašto si došao.”Vuko ga je stao moliti da snimi kuću Petra
Dugonje sa telala, da je čovjek starosjedilac, da je pošten, a osim toga,
pošto je oženjen od Knežića, pa da je po ženi i sa njime u srodstvu.
Na to je vezir Vuki odgovorio: ”Dragi moj Vuko, da si mi i zašto
drugo došao ne bi ti hatur ištetio, ali to ti ne mogu učiniti, jer sam ja svoju
lakrdiju dao kad sam čuo da on sam kuću prodaje na telala, a carska se i vezirska
lakrdija ne poriču, a što kažeš da je on od starine ovdje, daje od Isa pejgambera
ovdje, treba kuća da se proda.”
Kad je Vuko odgovor čuo, slegao je ramenima, s njime se pozdravio
i došao u Mostar. Dugonja je otišao kod njega i upitao
ga je li išta povoljno svršio. Vuko je njemu sve doslovno ispričao.
Kad je bilo taj dan oko ićindije, Osmanaga je došao ponovo u Petra
i upitao ga je li Vuko povoljno svršio. Onda je Petar
sve pripovjedio Osmanagi, što je vezir rekao Vuki. Na
to je Osmanaga odgovorio Petru: ”Sve će to drukčije
biti ako ćeš ti mene poslušati”. Petar je rekao: ”Hoću, dragi aga, ako neću tebe ja koga ću, jer
ja i prije ovog moga taksirata držao sam do tebe kao do najvišeg moga prijatelja u ovom
gradu”.
Onda je Osmanaga rekao Petru: ”Poslušaj me i učini ovako: nađi u koga jednoga
konja pod kiriju, kupi u Vuke 20-30 oka kahve a tako šećera, oćeraj ti
to njemu na Bunu, predaj njegovom momku i zamoli ga neka kaže veziru da
si doćerao ti; on će te zovnuti preda se i ti ovako govori kako ti ja kažem.”
Na to je Petar odgovorio Osmanagi: ”Dragi moj Osmanaga,
moj dostu i prijatelju, ja se bojim otiće mi i kahva i šećer i opet kuća, pa je bolje
da mi to para ostane djeci”. Osmanaga je na to opet rekao: ”Ako ne kutarišeš
kuću sa telala, ja ću ti platiti koliko daš za kahvu i šećer, a i konja nemoj
tražiti ni u koga, ja ću moga konja ostaviti sutra da ne ide u drva i poslaću ti ga po
momku, i konja i dva nova harara, a ti u harare metni kahvu i šećer, natovari i goni na Bunu
i predaj gdje sam ti kazao.”
Sutradan, Petar je kupio u Šotrića 30 oka kahve
i 30 oka šećera i sam otjerao na Bunu i predao pašinu momku. Momak je
na molbu Petrovu otišao pred vezira i kazao mu da je jedan vlah doćerao
iz Mostara stranu kahve a stranu šećera i da bi rad bio predanj izaći.
Ali-paša je rekao: ”Neka dođe”. Kad je Petar uljegao pred pašu, poletio
je i poljubio ga u skut i ruku i nazvao ”sabahajrosum pašo”, a ovaj ga je upitao ko je on i odakle je. Petar
mu je odgovorio da je Petar Dugonja iz Mostara. Paša ga
je upitao: ”Jesi li ti to taj što si doćerao kahvu i šećer?”. Petar
mu je odgovorio da jest. Na to je vezir Petru rekao: ”Ja to od tebe nisam
iskao”. Petar
je odgovorio onako kako ga je Osmanaga naučio: ”Čestiti vezire, ja ne govorim da si ti iskao,
haša, nego sam ja imao nijet već odavno da taj peškeš tebi učinim i da znaš kao za
svoju pravu raju, ali se nekako nije prije moglo, teža pretezala, a sad šućur Bogu u
tvome zdravlju nekako se moglo i doćerao”. Vezir mu je na to rekao: ”E, moj Dugonja, fala ti. A kako
živiš i da ti nema kakva zuluma od koga, samo ti meni kaži, pa se ne boj”.
Petar mu je odgovorio: ”Čestiti vezire, u tvome zdravlju, meni nema ni
od koga zuluma, ne meni, nego nikome, nego mi neko reče da mi je neko dao kuću na telala
bez moga znanja i da si joj falan ti mušterija, a ja dobro znam da tebi kuća nije
potrebna, jer ti imaš kuća da im ni sam hasaba ne znaš”. Na to je vezir Petru odgovorio: ”Ko je tu iftiru bacio
na mene, da se ja na tvoju kuću namećem, znaš li ga bolan ti, i ako ga znaš, kaži mi,
ja ću njega terblje učiniti kako ja znam, a ti sinak hajde kući, kuća ti se prodati
neće niti je na meni, jer ja tak’e raje nikad od sebe gonio nijesam niti ću je
goniti. Ja tak’u raju trebam da okupljam oko sebe, koji su meni u itaatu
(pokornosti) pod moje okrilje baš ko kvočka piliće pod krila”. Petar mu se je zafalio i rekao
da on ne zna ko je kuću dao na telala.
Kad je Petar došao u Mostar, već ga je Osmanaga
čekao u njegovom dućanu. Petar mu je sve pripovjedio, kako je tekao
govor izmedu njega i paše. Osmanaga mu je na to odgovorio: ”Kaza li ja tebi, Petre,
sve će to drukčije biti, i kad si imao pare za kahvu i šećer, deder još smarlajiši
ibrik kahve da se saberemo i to neka ti bude za kiriju za konja i harare.
XI
OSVETA PRAVDE
Prije dolaska Ali-paše Rizvanbegovića za vezira
hercegovačkog u Mostar, jedan seljak iz općine Podvelež,
iz sela Dobrča, koji se je kućom zvao Marić, otišao
je iz Hercegovine u Misir kao mladić i tamo proživio
skoro 20 godina. Tamo je zaslužio oko 200 i više dukata. I želja ga potjera za rodenim
zavičajem. Vratio se iz Misira u Podveležje, u svoje
selo, da tu preživi, a pošto se već bio odvikao seoskog života i navikao na varoški
život, nije se mogao obiknuti u Podveležju da ostane, nego je sišao u Mostar.
A kroz ovo vrijeme, dok je on bio u Misiru, već je Ali-paša
bio vezir u Hercegovini i on se javi kod istog vezira da ga primi u
službu kulukčiju. Vezir je njegovoj molbi udovoljio i u istu ga službu primio. Među
tim kulukčijama bio je nekakav Kadunić, rodom iz Županjca,
i Moralija tako prozvan, jer je bio iz Morleje, i oni su
bili sa Marićem u jednoj sobi kao drugovi. Marić je
njima, kao drugovima, povjerljivo pričao da on ima u ćemeru svome, koji je nosio oko
sebe, preko dvjesto dukata, a da je u Misiru daleko veću službu imao
nego ovu sada ovdje, ali da ga je želja vukla za svojim rođenim mjestom i da mu je to
bio uzrok da se je vratio u Hercegovinu.
Jednoga dana ova dva njegova druga zdogovore se da Marića ubiju,
novce međusobno podijele kao braća, a lešinu da bace sa stare ćuprije
u Neretvu. Jednu noć oko ponoći oni izvrše ono nepošteno djelo: Marića
na spavanju zakolju, ćemer mu otpašu i novce međusobno podijele kao braća, a lešinu u
jedan za to pripremljen harar strpaju i ponesu da bace u Neretvu. Pošto
je ovaj kauš (soba) bio u muškim sarajima, gdje vezir sudi u prizemnim sobama, kad su
lešinu ponijeli i došli na kapiju od saraja, sretne ih Abdaga Otaš
gdje nešto nose u hararu. On, misleći da su pokrali nekakve vezirove stvari, zapitao je
iste šta nose i kuda nose u ovo doba noći. Oni su njemu odgovorili da nose duhan da
jednome čovjeku prodaju, a u danu da nemaju kada od službe.
Pošto se je u to vrijeme duhan slobodno prodavao, isti je Abdaga
odmah vidio da se tu radi o laži i o nečem drugom, i pošto je bio jako razvijen čovjek
u naponu ljudske snage, on se nije obadvojice njih bojao, nego je jamio harar s vrata onog
koji ga je nosio i bacio na tle. Kad su oni vidili da Abdaga hoće da
stvar ispita, oni su pali pred njim na koljena, svoju krivicu priznali i kazali da su Marića
ubili zbog novca i da se kaju što su to nedjelo učiniii, a u isto vrijeme da njega mole
da im da poštenu riječ da ih neće odati, jer kad bi ih odao, onda bi i oni glavama
platili, a s tijem nikakve koristi Mariću ne bi bilo. Abdaga
Otaš im je dao poštenu riječ da ih odati neće, misleći jedan je musliman Marić
poginuo, a kad ja njih odam veziru, onda će i ova dva glavom platiti, a kad ja ne odam,
to će se zabašuriti, nekolika se dana o tome govoriti i prestati i na tome se mjesec
mijeniti. Sutradan vidjela se je krv po hajatu kao i u sobi gdje je poginuo Marić.
Znalo se je da je Marić poginuo. Stvar se je morala javiti veziru, što
je na njega jako nepovoljan utisak učinilo da njegov jedan službenik glavom plati u
njegovim sarajima, a da se ne zna ko ga je ubio.
Odmah se je prešlo na stvar i počelo se je ispitivati i one druge kulukčije koji
su u drugim sobama bili, da li oni što znaju o tom i ta se je istraga vodila dva-tri dana
i niko ništa nije mogao kazati o smrti njegovoj, ni ko ga je ubio. U istoj službi
kulukčijama bili su i četiri brata Slijepčevića, Bećir i Tahir i
još njihova dva brata. Onda je Alipaša rekao: ”Ovaj zločin nije
mogao izvršiti jedan čovjek, ni dva, nego ih je moralo biti više i među njima je
morala vladati tvrda vjera da ovako što učine u mojim sarajima. I ovo niko drugi učinio
nije, osim Slijepčevića, njih četiri brata”. Njih je odmah dozvao preda se i strogo ih zapitao
da mu kažu po istini da li su ga ubili i da priznaju.
Oni su sva četvorica odgovorili: ”Haša, čestiti vezire, mi takvi ljudi nismo, niti
smo mi to šućur Bogu učinili”. I još su se pravdali koliko su mogli i kleli da su nevini,
ali sva njihova pravdanja kod njega su ostala bez vjere i on je bio tvrdoga mišljenja da
niko drugi Marića nije ubio nego njih četvorica. Odmah ih je dao
zatvoriti u tamnicu. Naredio je da im se metnu noge među klade, tukli su ih, patili
glađu i obećavali: samo da priznaju, da im vezir neće ništa učiniti, ali oni nisu
nikad htjeli priznati. Najposlije je naredio da jednog po jednog vežu za noge i da ga
strmoglavice spuštaju sa stare ćuprije do vode, da ukabuli i prizna, i to svakog po tri
puta. Kad nakon ovih muka nisu htjeli priznati, onda je vezir zovnuo kavazbašu Rjufiju
i naredio mu da ih svu četvoricu mušketa.
Kad je kavazbaša pošao sa kavazima da mušketa Slijepčeviće po
naredbi vezirskoj, slučajno ga je sreo na sarajima onaj isti Abdaga Otaš
koji je znao ko je ubio Marića. Zapitao je kavazbašu: ”Kuda si to pošao,
ago?”,
našto mu je on odgovorio da ide da mušketa sva četiri Slijepčevića
po naredbi vezirskoj, jer iako nema nikakvih dokaza da su ga oni ubili, da je vezir tvrdog
uvjerenja da niko drugi nije osim oni. Otaš je kavazbašu zamolio kao
svog druga da čin odmah ne izvrši, da se malo strpi, da će on, to jest Otaš,
odmah otići kod vezira da ga moli da im život pokloni za njegov hatur.
Otaš je odmah otišao kod vezira i rekao mu: ”Čestiti veziru, kaže mi Ibrahimaga
kavazbaša da si mu naredio da mušketa Slijepčeviće, a ja Vas molim,
kao moga pašu i prijatelja, da im pokloniš život, jer ga oni ubili nisu, turske mi
vjere, koliko jesam li ja”. Kad je vezir čuo šta Otaš govori, rekao
je Otašu: ”Abdaga, kad ti tako govoriš i kuneš se
turskom vjerom da ga oni ubili nisu koliko jesi li ti, vallahi, billahi, ti znaš ko ga je
ubio, nego mi govori istinu i kaži ko ga je ubio, a ako mi ne kažeš, iako si mi drag, a
i sam znaš da si mi drag, billahi ću tebe mušketati, jer moj namus (čast) ne može
ukabuliti da ljudi ginu koji u mene služe u mojim sarajima, a da se ne zna ko ih bije”.
Na to je Otaš njega ponovo molio da će mu kazati ko ga je ubio,
ali ga u isto vrijeme moli da im život prosti, a da ih u haps osudi koliko hoće, i onda
je ispričao cijelu stvar kako je bila i kako im je dao vjeru da ih neće odati.
Ali-paša je odmah dozvao kavazbašu k sebi i naredio mu da dovede
Moraliju i Kadunića pred njega. Ovaj je oba doveo kroz
kratko vrijeme pred pašu i oni, kad su vidjeli Otaša kod paše, jedan
je odmah priznao djelo a drugi nije. Onaj koji je priznao, ono pola novca koji su
podijelili bilo je uz njega, i predao je Ali-paši. Ali-paša
je za ove novce Marićeve načinio jednu čatrnju na vrh Buska,
a to je na putu idući od Mostara do Nevesinja, koja se
je zvala, a zove se i danas, Maričuša, a što je preteklo novca poslao
je njegovoj porodici u Dobrč.
Onaj drugi, koji nije priznao djelo, bio je novce sakrio pod prag od zahoda u kući
Dadića u kojoj je paša držao svoje mazge. Ovu je kuću kasnije kupio
od Dadića Marko Dalera, austrijski podanik, i, pošto je kuća bila u
trošnom stanju, kad je razvaljivao kuću argati su slučajno kopajući nalazili po
jedan-dva dukata. Kad je Dalera vidio da oni nalaze novce, argate je
odstranio i sam je prekopao mjesto i našao ostatak novaca.
A njih obojicu, i Kadunića i Moraliju, predao
paša kavazbaši da ih na istom mjestu, odakle su oni Marića bacili u
vodu, mušketa, a da im lešine baci u Neretvu i tako se je pravda
osvetila.
XII
NEŠTO IZ ŽIVOTA ALI GALI PAŠE RIZVANBEGOVIĆA, KAO HERCEGOVAČKOG VEZIRA
Kad je Ali-paša došao u Mostar, svojih
nekretnina vlastitih nije nikakovih imao u gradu Mostaru nego je uzeo
kuću pod najam u Čelebića na Luci kao svoju
rezidenciju, a drugu Mula Ahmeda Katoza za svoju familiju. I stvar je
razumljiva, da mu je prva briga bila da napravi sebi saraje gdje će on sa svojim
savjetnicitna suditi i naredbe izdavati. Kad je napravio takozvane ”muške saraje”, onda je napravio
saraje i za svoju familiju, koje je narod prozvao ”ženski saraji”. Kad je ove dvoje saraje napravio da se
populariše u narodu, on je postavio svoje savjetnike, takozvane ”ićij age” kojim je podjelio rutbe, to jest titule.
Prvi mu je kao najglavniji bio Čehajabeg, a to je njegov tajnik
koga je on dobavio iz Urumenhje. Drugi mu je bio Mehmed ef
Sarajlić, muftija, rođeni Stočanin. Treća je osoba bila Osmanaga
Voljevica koji je uživao čast Sililitarage, a to je čuvar vezirskog oružja,
odnosno tjelohranitelj. Četvrti je bio Ibrahimaga Pijulija, rodom iz Nikšića,
koji je uživao čast i titulu Kavazbaše. Peti je bio Dokara iz Stoca
koji je uživao čast ”Tutundžibaša”, to jest nad duhanom i svim priborom vezirskim.
Šesti je bio Zubčević iz Trebinja koji je uživao
titulu ”Mrahora”, a to je nad
konjušnjicom vezirskom. Sedmi je bio Halilaga Hrle rodom iz Stoca,
koji je uživao čast ”Binamemur”, to jest nad građevinama vezirskim. Osmi je bio
Džeka iz Gacka koji je nosio titulu ”Ibriktar-aga”, to jest nad
kahvedžijama i priborom kahvenim. Deveti je bio Osmanaga Zvorničanin,
prozvat Zvomičaninom po tome što je bio rodom iz Zvornika. On nije imao
posebne titule, osim ”Ičijaga”. Deseti je bio Otaš Abdaga koji je
također uživao titulu ićijaga. Jedanaesti je bio kadija Memac, rodom
iz Stoca, koji je uživao čast kadije. Dvanaesti je bio bimbaša Puzić,
rodom iz Stoca, kao bimbaša. |
Emir Buzaljko - Stolac |
Pošto Ali-paša, koliko se je moglo vidjeti u narodu, nije volio
da ima Mostaraca oko sebe kao svojih doglavnika, samo je uzeo Džabića
za naifa kadijskog. Ova familija Džabića od prije 200 godina u Hercegovini
bila čuvena kao čestita familija i bila je nufuzom (časti) proresla mimo druge hercegovačke
familije, ne zbog imanja nego u vjerskom pogledu i u skromnosti, jer se nikada čulo nije,
a ni vidjelo, da je jedan potomak Džabića familije nosio crveni saruk
oko glave, ni bensilaha oko sebe kao ni opanak na nogama, niti se je koji našao da je
trošio alkohol, nego su vazda bili i držali sebe na uglednom dostojanstvu. Osim toga,
nikad se čulo nije da su kakvi bili nasilnici koji su tražili od siromašnog naroda kome
bi nešto pomogli, nagradu za njihov trud i uvijek su bili imami, hatibi i mutevelije od Karađozbegove
džamije. Ovo su i bili razlozi da je Ali-paša metnuo Džabića
kao ”naiba” kadijskog.
U vrijeme vladavine Ali-paše Rizvanbegovića, jednom seljaku iz Podveležja
neko je pokrao jedne noći pet-šest ulišta pčela. Isti je seljak došao do vezira i
potužio mu se da su mu pčele pokradene. On je poslao jednog svoga ”mumbašira” kao isljednika da
pronade lupeža. Ovaj se je bavio u Podveležju tri-četiri dana i
istraživao. Nije mogao naći krivca nego se vratio natrag mahajući šaka.
Kad je došao u Mostar, javio se je veziru i kazao mu da je bez
uspjeha bio tamo, jer krivca neće niko da oda. Ali-paša mu je naredio
da ponovo ide u Podveležje i sve muške osobe, od 15-70 godina, da
stjera u Mostar, a to iz sela Dobrča, Kružnja, Svinjarine,
Banjdola i Kokorine, i da ih privede njemu na dvorište od saraja u Mostar.
Mumbašir je uzeo nekoliko kavaza i otišao u općinu Podvelež u
pomenuta sela i sve muško sveo u Mostar, od 15-70 godina. Kad je
mumbašir javio veziru da su svi u dvorištu od saraja, Ali-paša je stao
na jednom prozoru od čoška koji je iznad dvorišta bio visoko najmanje 8 metara i
naredio da muhtari pomenutih sela iziđu naprijed.
Kad su muhtari po naredbi izišli naprijed, ponovo im je naredio da sve manje osobe
rastom budu naprijed, a veće ozadi. Kad su muhtari i tu njegovu naredbu izvršili, vezir
je zapitao muhtare da li oni znaju ko je pokrao pčele. Oni su mu odgovorili: ”Čestiti vezire, mi ne
znamo, a i sam znaš da znamo, da ne bismo ukabulili da se ovoliki svijet muči i dolazi
tebi, i da ovoliku muku i sramotu trpimo”. On je na to muhtarima odgovorio: ”Ako vi ne znate, ja
znam”. I
upre rukom u masu naroda vičući sa visine iz čoška: ”Drž’te lopova, eno mu i sad jedne pčele na fesu”. I zaista, oni koji
je pokrao pčele, misleći da mu je pčela na fesu, mahne rukom da je oćera. To vezir
primjeti i zaviče: ”Drž’te onoga, što je sada mahnuo rukom”, poznavajući jednog
njegovog druga po imenu koji je bio do njega, i rekne da je taj i taj uz toga i toga
čovjeka. I zaista, taj je bio i pokrao pčele i priznao. Pčele se međutim nisu našle
jer je on pčele pobio, ulišta razbio, a med prodao, ali je krivicu priznao i oštećenom
odštetu i mumbačiluk platio.
(Kraj) |
|
