Nesretne okolnosti ratnog razaranja Mostara zauvijek su u pepeo i dim odnijele i ono što obično nazivamo minuli rad jednoga umjetnika. Kipar Florijan Mićković ostao je bez radova koji bi mogli činiti poveznicu s onim što imamo priliku vidjeti na ovoj izložbi, i samo je slučaj sačuvane fotodokumentacije omogućio kakvu-takvu rekonstrukciju njegove umjetničke prošlosti. Njegov atelje poharalo je ratno pustošenje, ali srećom u nesreći to je potaknulo umjetnika da ciklusima ”Tragovi” i ”Znaci” komentira ratnu sudbinu na najljekovitiji način: novim djelima koja ujedno znače vrhunac njegova stvaralaštva i kreativne zrelosti.

Mićković je posebice svojim skulpturama oslobođenim puke mimetičke opisnosti prispio do jezgrovitosti kakvu sa sobom nose sve osobne sinteze nakon duga puta traženja i okušavanja u najrazličitijim temama i žanrovima, stilovima i materijalima. Učenik Antuna Augustinčića rano je shvatio kako njegov primarni izazov nije monument, patetična gesta i heroizirani realizam odslikavanja ljudskog i prirodnog, čemu se priklonio njegov učitelj. Umjesto atleta, simbola prkosa, otpora ili uzvišenih čuvstava, Mićković kao da nije bio predodređen za reprezentativnu nego, dapače, prezentativnu i intimističku skulpturu. Umjesto Augustinčićeve akademske spomeničke monumental- nosti Mićković je radije posezao za organskom formom koja svoje izvorište ima u prirodi, ali tretiranoj na simbolički i stilizujući način. Kao da su mu bili bliži Frano Kršinić, Šime Vulas i Branko Ružić, pa čak i Jean Arp, nego majstori spomeničke i paroksističkim emocijama nabijene oblikotvorne linije Augustinčić - Meštrović. Više mu je stalo do starog panja izbrazdanog stoljetnim godovima, nego do kakve protestne i borbene geste Augustinčićeve heroizirane ljudskosti. Radije bira brazdu, napuklinu i rustikalnu izvornost drvene grade, nego što se trudi ispolirati i zaobliti formu do meštrovićevskog bubrenja i površinskog napinjanja.



Mićkovićevo kiparstvo ima najviše povjerenja u prirodne odnose i tijekove, u vječnu geologiju slojevitosti, premještanja, nabiranja, koji brazdaju materiju i mijenjaju joj lik. Kao kakav geolog ili petrograf on u raspuklini, većem ili manjem rasjedanju materije traži razloge za svoj kip. Manje ga zanima velika cjelina neke gromade nego događanje u njezinoj mikrostrukturi: na mjestima gdje erozijski zarezi, pucanja i lomljenja površine načinju prvu pukotinu, prvo osipanje monolita i slute veliku ”geološku” promjenu koja tek slijedi. Ova je skulptura svojevrsni fragment veće cjeline, dio koji se na neki način osamostalio i počeo govoriti za sebe i dalje se sam razvijati uz kiparovu pomoć. Naravno kip i nastaje ”oduzimanjem” od prirode, a u Mićkovićevu slučaju to oduzimanje izvedeno je vrlo obzirno, tek toliko da zadovolji njegovo kiparsko nagnuće a da opet ne iznevjeri oblikotvornost same prirode. I njemu je, kako je to svojedobno za Branka Ružića rekao Igor Zidić, ”u pravilu potrebno manje ruke a više oka”, dakle više se povodi za izborom kojega među prirodnom građom valja načiniti da bi došlo do kiparskog posvajanja, nego za modeliranjem i tesanjem koji polaze od nultoga stupnja kaosa u materiji, koju tek treba privesti kreativnom redu. ”Manje ruke a više oka” definitivno znači kako je izbor iz prirode na prvome mjestu, a ono što priroda nije dovršila tu kipar dodaje svoje ”komentare” i ”prijedloge”.

U Mićkovićevoj stilizirajućoj i apstraktnoj skulpturi postoji, makar i u naznakama, jedno trajno nagnuće figuri, jedan diskretni antropomorfizam ljudske uspravljenosti i trozičnosti. I odista mnoge njegove skulpture kada i ne asociraju čovjekov lik, imaju svojstva torza. Ponekad one ne mogu bez izravnije asocijativnosti na čovjeka ili zbijenu ljudsku skupinu zatvorenu u gromadnoj kompaktnosti. Tu interes za organsko i živo (bilo da je riječ o rastu ili rastakanju organizma drva, ili nečega što možemo prepoznati kao čovjeka i ljudsku grupu) stalno dovodi u vezu materiju koja ima tendenciju sabijanja u jezgru i odrvenjivanja, s izbijanjem života koji je nadograđuje živim tkivom novih mladica rasta i razvoja. No još više negoli u skulpturi antropomorfno polazište ovoga stvaralaštva ogleda se u slikama koje izgledaju kao neke vrste pripremnih radnji za kiparsko ”očvršćivanje”. I odista njegove slike svojevrstan su figurativni predtekst za kipove, odnosno njihova naglašena figurativnost u kiparskoj se realizaciji postupno reducira do apstraktnog i totemskog. Treba istaknuti, također, da ove slike prije svega govore o ”tvrdoći” kiparskog i da samo upućuju na pravu Mićkovićevu vokaciju u kiparstvu, a nikako u slikarstvu.

Među radovima koje posebno valja istaknuti i koji predstavljaju novinu i osvježenje u Mićkovićew kiparstvu, bojene su i na znak svedene skulpture u ciklusu ”Znaci”. Više stilizirajući i svodeći korpus kipa na znak, dobojavajući ga i jezgrovitije tešući, Mićković kao da nam želi poručiti kako ga ni veća ”artificijelnost” novih radova ne udaljava od dosluha s prirodom materijala. On tu materiju oslobađa za nova značenja dotad zapretana u njoj. On iz drva izvlači sve one potencijalnosti kipa a da se priroda još uvijek iz njega jasno glasa. Jednom riječju, prepoznajemo stare kiparove opsesije napuklinama i brazgotinama u drvu, ali sada potisnute u drugi plan, iza dojma koji ostavlja djelo-znak. Taj je znak nositelj kiparske poruke, mi sada zastajemo pred ”Totemom”, ”Trojstvom”, ”Ribom” ili ”Žutim cvijetom”, koje pažnju s ranije predominantne površinske fakture preusmjeravaju na govor boje i blago geometriziranog, bolje reći stiliziranog znaka. Velike izbrazdane mase, koje su nas nekada mogle podsjetiti na planinski masiv ili gradu nekog grubo zasječenog debla, ustupaju mjesto komornijim i nježnijim oblicima. Kipar se ovdje radije opredjeljuje za slijeđenje vlastite ideje, nego ideje koju pobuđuje priroda svojom u ranijim djelima svenazočnom prisutnošću. Dok ga je ona ranije poticala rustičnom elementarnošću, ideje koje želi ucijepiti u tu istu prirodu sada su višesmislenije i izlaze iz koncepta koji je ”prije prirode”. U svakom slučaju Florijan Mićković iskazuje se kao kipar koji osim što osjeća ”bilo” materijala i snagu prirodnih zakonitosti, zna nametnuti i vlastitu viziju onome što je priroda ”iskiparila”. Naročito u zadnje vrijeme snažnijim poznakovljenjem kipa Mićković svjedoči kako nije robom ni tako velikog gospodara, nego sukreatorom koji se s njim natječe i predlaže mu rješenja kojih ni sama obogotvorena priroda nije svjesna, niti ih bez čovjeka/kipara može stvoriti.