Sljedeća tri putopisa iznova nas vraćaju u unutrašnjost Turske: dva u Istanbul,
jedan u Bursu. April na Sirkedžiju zapis je, opet, o jednoj istanbulskoj
ulici - Sirkedžiju - ne onako znamenitoj i važnoj kao Juksek- Kaldrma,
dapače posve običnoj i svakodnevnoj. Džumhuru je takva ulica trebala da bi,
intencionalno, pokazao ritam jednoga života, jednoga svijeta, u košnici svoje
svakodnevice. (Stoga je cijeli putopis, u stvari, jedan leksikon svakodnevice.) A da bi
ostvario svoju nakanu, putopisac je na mjesto aktanta (1), onoga koji pokreće događaje,
stavio - april; ”razigran”
proljetni mjesec, koji, svojom lepršavošću, može dočarati svu užurbanost i
šarolikost svakodnevnog uličnog života.
Osveta mrtvih sultana putopis je o Bursi. Počinje sličnim okvirom, pa i
domovinskim motivima, kao i Kasaba na granici: podsjećanje na sliku Burse
iz djetinjstva viđenu u izlogu jedne sarajevske knjižare. To je, opet, poticaj za
putovanje, i upoznavanje Burse. A Bursa je - uostalom kao i svako putopisno
odredište ovoga putopisca - mozaik sastavljen od kulturnopovijesnih artefakata i motiva
iz svakodnevnog života. Ovdje, međutim, Džumhur umeće i jedan novum - citat.
Postupak citatnosti nije rijedak u putopisnoj naraciji, dapače, - i služi upotpunjavanju
vjerodostojnosti viđenog i doživljenog. Džumhur citira srpskog kraljevskog poslanika Stojana
Novakovića, e da bi približio sliku Burse na prijelomu dva vijeka,
devetnaestog i dvadesetog.
Nekrolog jednoj čaršiji, pak, (po kojemu je naslovljena cijela, prva, knjiga
putopisa Zuke Džumhura) iznova nas vraća u Istanbul, čestom njegovom
itinereru. Sada smo ponad Istanbula, nad zaljevom Zlatni Rog, tamo gdje se
osim dva kontinenta miješaju staro i novo, svakodnevni život i historija, uzvišeno i
profano. Džumhur je majstor da - u samo jednoj rečenici - poveže sva ta oprečna
stanja:
"Voda pod Fanarom bila je bajata i stara - vizantijska...
U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje...
Na padini što prolazi pored malehnog prozora ležao je nekad stari Vizant, i možda su
janjičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg
vizantijskog cara..." (2)
Unutar toga spleta kulturnopovijesnih i svakodnevnih obavijesti nalaze se dvije
dotematizacije. (3) Prva se odnosi na ulomak o Pierreu Lotiu, francuskom
književniku, putopiscu, i zaljubljeniku Istanbula, preko kojega Džumhur
dočarava sliku starog Carigrada, vremena kada je ”sa
svih strana tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta tekao nježni krvotok arabeske”.
Druga je dotematizacija direktnija, i njome Džumhur pomalo razotkriva i svoju ”političku
pozicioniranost”:
"Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća...
Učestvovali su i očenaši i artiljerija i Kur’an,
i motke.
Svađali su se carevi, vladike, prosjaci, bašibozuk i krstaši.
Kemal je, na kraju, spasao šarenu dušu ovoga grada." (4)
Nekrolog jednoj čaršiji time se ne iscrpljuje. Ovaj putopis je ujedno i najobimniji,
čini nam se, najbogatiji u knjizi. U njemu je moguće iščitati mnoge sastavnice
pripovjedne putopisne naratologije. Na tragu naše teme (leksikona), na primjer,
pronalazimo cijeli jedan odlomak domovinskih motiva: Džumhur ”učitava”
svoj doživljaj požara iz djetinjstva sa povijesnim događajem kad je u Istanbulu ”požar
uzbudio milion ljudi kao u zlim noćima strašnih zemljotresa, velikih strava, ratova,
Konstantinove smrti i Fatihovog trijumfa na bijeloj kobili”.
(5) A
vrlo je zanimljiv i bedeker koji nam Džumhur nudi u jednom odjeljku:
"Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija, konfekcija, manufaktura,
kolonija, bakala, aščinica, zlatara, krpara, antikvara, staklara, staretinara,
svaštara, i ostalim stotinama malih dućana u tamnim svodovima nekada čuvene Kapali-
čaršije u Istanbulu.
Ovo je nekrolog mravinjaku punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera,
frižidera, kombinezona i svit najlona, u kome se više od hiljadu dana kupovalo i
prodavalo, nudilo i tražllo, živjelo i bankrotiralo...
Trgovine u starim sanducima, mangale, čajnici, miris prženog šećera i naftalina - na
ulazu najveći istočni miris prženog šećera i naftalina - na ulazu najveći istočni
arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga, i štraftastih pantalona..." (6)
Dva putopisa o Balkanu: ”Džambaz-
tepe” i ”Galija
pod ćeramidom”:
Dva naredna putopisa vode nas na Balkan, ali i u tom prostoru Džumhur
traži onaj mediteransko- orijentalni štih. Putopis Džambaz- tepe
tematizira bugarski grad Plovdiv, preko vrlo zanimljivog kontrapunktiranja
sadašnjosti (doba socijalizma) i prošlosti (otomansko doba). Kulturnopovijesni leksikon
je, naravno, raskošniji i humaniji. Njega Džumhur nudi preko putopisa Put na
Istok francuskog pjesnika i političara A. Lamartina. A putopis Galija pod
ćeramidom tiče se grčkoga Soluna, ”egejskog
bisera”,
grada u kojemu se susreću i Mediteran i Orijent i Balkan, i ”grčko
ćufte, i doner kevap, i janjetuta pečena i halva ćetena”.
(7) Prirodno je, s toga, da se taj koloplet kultura i dvilizacija može ponajbolje
iščitati iz leksikona svakodnevice - pa je, moglo bi se reći, cijeli putopis Galija
pod ćeramidom jedan katalog svakodnevnog života.
Putopisi o Orijentu: ”Putovanje
po besmislu”, ”Zapisi pod gorom”, ”Turbe u Jerihonu”, ”Pijesak i zvijezde”:
Četiri putopisa knjige Nekrolog jednoj čaršiji odnose se na Orijent.
Putopis Putovanje po besmislu uvodi nas u svijet koji, barem u prvome dijelu,
jednostavno ne raspoznajemo, a putopisac nam i ne nudi ključ da to saznamo. Tamo ”vrhovi
crvenog kamenjara nižu se monotono i dugo kao pobožni psalmi ispisani nevještom rukom
nekih davno preminulih arhanđela. U užarenim pećinama ovih bregova gnijezde se demoni.
Neko je rekao da vrhovi ovih brda liče na kreste pijetlova...”
(8) Ako
još putopisac kaže da se vozi auto-stopom, a da su ”putevi
gospodnji asfaltirani” - teško da bi iko u tim predjelima prepoznao - Saudijsku Arabiju! Samim ”odabirom
sredstva putovanja”
(auto-stop!) putovanje po Saudijskoj Arabiji je avantura prvoga reda, ravna
putovanjima romantičarskih putopisaca u ”egzotične
zemlje”.
Prvo, temperatura u Saudiji je tolika da je skoro nemoguće stopirati (računajući
sve nepredvidive postaje koje auto-stop podrazumijeva). Drugo, putnik kakav je Zuko
Džumhur (bijelac, pomalo otrcan, poluzabradatio, i sl.) prije bi ličio na neku
bjelosvjetsku skitnicu, negoli na putnika- namjernika, a takvi u zemlji strogog zakona
kakva je Saudija, blago rečeno, ”slabo
prolaze”.
Ipak, Džumhur je uspio napisati vanredan putopis. Možda mu je u tome, kao i onim
zamkama na putu, pomogla maksima koju nalazimo upravo u Putovanju po besmislu: ”Putujem
po svijetu noseći zablude i naivne slike iz djetinjstva”.
Primijenjena na konkretan ovaj putopis, ta bi se maksima dala iščitati na sljedeći
način: putopisac je u djetinjstvu (kao, uostalom, i većina muslimana izvan Orijenta)
zadobio sliku Saudije kao svete zemlje, ”zemlje
u kojoj su se desili svi važniji počeci islamske civilizacije”;
došavši, pak, ”na
lice mjesta”
susreće se sa modernizmom kojega nikako nije tu očekivao. Uslovno uzev, u Putovanju
po besmislu oštro se sudaraju dva leksikona: ”leksikon
djetinje slike” i ”leksikon
svakodnevnog modernizma”.
(Pritom je ”djetinja
slika”
svojevrsni ”parazit
na viđenju”,
koji sprječava objektivno promatranje.) Tako dobijamo, u samo jednoj rečenici,
nevjerovatne slike, u kojima se, do groteske, sudara sveto i profano, banalno i uzvišeno:
”Kamion
(evo, i putničkog sredstva Zukinog - op. Z. K.) obilazi litice Džebeli Rahmeta. U
kamenjaru ovoga svetog brda sreli su se praotac Adam i pramajka Eva”.
(9)
Šta nakon ove groteskne slike očekivati, doli parodiranje i same svete legende o prvom
čovjeku i Edenu, pa i svom našem postojanju na ovom komadu Božijeg prostranstva
što se Zemljom zove:
"Protjerani iz raja zhog nemorala i učestalih krađa sa privatnog posjeda
Gospodnjeg, naši nesretni praroditelji lutahu svijetom jalovo i dugo. Odvojeni i
napušteni, bez blagoslova Gospodnjeg i bez socijalnog osiguranja, potucahu se obalama
nepoznatih mora i okeana. Poslije dvjesta godina odvojenog života, još relativno mladi,
sretoše se na padinama Džebeli Rahmeta i počeše da žive nevjenčano. Pramajka Eva
izrodila je mnogo djece. Među njenom mnogobrojnom djecom bilo je i kriminalaca. Život je
tada u Arabiji bio prilično težak, pošto još ne bješe pronađen petrolej.”
(10)
Za razliku od vratolomnog putešestvija iz prethodnog putopisa, Zuko Džumhur
naredni svoj putopis Zapisi pod gorom - piše bez ijednog proputovanog koraka ”Čitavo
vrijeme provedoh u hladu Getsemanskog vrta”. I,
tako nastaje putopis: sjedeći, i promatrajući. Što se, pritom, može vidjeti? Ako je
putopisac Zuko Džumhur može - cijeli svijet! On, prvo, promatra. Nalazi se na
mjestu prepunom civilizacijsko- povijesne simbolike, i u njemu je ”sve
na dlanu”,
ovdje je gotovo nemoguć leksikon svakodnevice, ovdje se svaka, i najbanalnija stvar učas
pretvara u simbol. No, naš putopisac i tu stvara, samo sebi svojstven obrt. On, naime, u Getsemanskom
vrtu, velimo, - čita novine! A kud ćeš doslovnijeg leksikona svakodnevice od
novina! Malo gleda okolo sebe i ”naprđuje”
(omiljen Zukin izraz!) o ”Rimu
koji je zidao katedrale i kapele”, o Omerovoj
džamiji koja ”liči
na skupocjenu kutiju za bombone”, o
gotici koja ”nigdje
nije besmislenija kao ovdje”, o Maslinovoj
gori, o Damaškoj kapiji pored koje su ”sahranjeni
pustolovi i hodočasnici”,
itd. itd. Malo, potom, čita novine, i obavještava nas da je ”Saudijski
kralj stigao u zvaničnu posjetu Libanu”, da
je neki ”starac
u 85. godini postao otac i fotografisao se sa bebom”, da
je ”neki
Jermenin odsjekao nogu tašti satarom”, da
”neki
zajedljivi čičica napada Fransoaz Sagan u feljtonu”, a ”Sveti
otac Papa nosi bijele najlon čarape i kuca sa svih deset prstiju na pisaćoj mašini
marke ”Oliveti”...
Na kraju, ”pored
Getsemanskog vrta prošla je jedna mlada žena, ali ona nije imala nikakve veze sa Marijom
Magdalenom”.
Ironijski diskurz i svojevrsna desakralizacija zadržani su i u Trubama u Jerihonu.
Ironija je ponajvećma usmjerena prema historiji, jer je ona, po Džumhuru, ”zbir
besmislenih ratova”:
"Na sjeveru ili na zapadu bio je Nazaret. Još dalje na zapad bio je Damask.
Na njegovim padinama Rimljani su držali garnizone. Car Konstantin je podigao manastir
Svete Djeve Gazele. Krstaši su ovamo donijeli sifilis. Turci su podizali vješala.
Francuzi su otvarali klostere časnih sestara za posrnule djevojke, a Levant je uvijek i
samo trgovao. Poslije rukovanja sa Levantincima treba se izuti i prebrojati i prste na
nogama.”
U Jerihonu se i dalje čuju trube, ali one više nisu božanske nego -
automobilske! A ”u
svetoj rijeci Jordanu nekakav vojnik prao je čarape”.
Pa, čak, i mali, učas iskrsli, domovinski motiv ima tu, doduše diskretnu, ironijsku
notu:
Vratio sam se u kamene sokake Vitlejema. Zašto mi čitavog dana ove ulice liče na
splitski geto? (12)
Pijesak i zvijezde - još jedan putopis sa Orijenta - tematizira Antiohiju,
i ima okvir u jednoj legendi o caru Konstantinu i gazeli. Gazela se, naravno,
pretvorila u lijepu djevojku - i to je Džumhuru dovoljno da cijeli putopis zasnuje
na bajkovitosti, kako povijesnih reminiscenci tako i svakidašnjih opažaja. Tako smo
dobili vanredne lirske zapise, poput ovih:
"Ako bi predjeli mogli ličiti na ljude, onda bi ovaj kraj bio pust kao čemerna
duša starog maloumnika... Zvijezde nad pustinjom bile su noćas tako stare i otežale.
Bilo ih je odjednom mnogo, beskrajno mnogo, kao bezvrijednog novca nekog starog carstva
koje je davno propalo." (13)
Bosanski motivi: ”Pustolovina
vremena”, ”Od jegulje do žabljih bataka”, ”Album fratara, pčela i konduktera”.
Putopisac je, iznova, u domovini. Ondje, odakle je krenuo. U zavičaju. Što sada vidi
njegovo promatračko oko? Ironija je stišana. Pogdjegdje iskrsne, ali više da uobliči
neku pojavu, ili podcrta neki stav. Obavijesti iz svijeta prirode su dominantne.
Pustolovina vremena opisuje rječicu Bunu, na njoj Tekiju (zdanje u kome se
skupljaju islamski mistici, derviši), i, mada bi bilo za očekivati da putopisac ”uroni” u
prebogat leksikon kulturnopovijesnih obavijesti što ih nudi Tekija, on je daleko
više zainteresiran za meditiranje nad nepatvorenim prirodnim okolišem. Ali, i to je
varka ”prvoga
čitanja” - Džumhurov
pripovjedni prosede je, zapravo, konzekventan. Naime, sâmo
prisustvo Tekije (mjesta duhovnog mira i kontemplacije) kao da traži upravo takav
narativni diskurz: treba oćutati mir, svekoliku prisutnost Stvaranja, i ljudsko mjesto i
mjeru u tome. To je prostor koji traži snatrenja i snove (jednoga sna Džumhur se
podsjeti, i - nacrta ga!), mjesto gdje se oblici sami nude, poput kataloga, kataloga
prirode:
"Pred konacima bila je nekakva ćuprija.
Pod ćuprijom potok.
Preko ćuprije ada.
Na adi sofa.
Pred sofom limun.
Do limuna orah.
Pod orahom
trava.
Pod travom voda.
U potoku riba." (14)
Od jegulje do žabljih bataka većeg je leksikonskoga raspona. Valjda i zbog specifičnog ”prevoznog sredstva”. Džumhur, naime, putuje
svojim najomiljenijim prometalom - ”tabanovića- fijakerom”, tj. pješice. (Jedan drugi će
putopisac bosanski, Jan Beran, u jednom svome putopisu ustvrditi da se neko
mjesto može najbolje upoznati tabanom.) Naš putopisac putuje od Blagaja do manastira
Žitomislića (Hercegovina) ”tri ili četiri sata hoda.
Zaboravio sam”, kaže, ”da pogledam koliko je bilo sati
kada sam pošao, a koliko kad stigoh pod manastirski konak.” (15) Razumljivo, jer putnik
koji se odlučio da pješice pođe na put, a da nije primoran na takav čin, ima određenu
nakanu, u slučaju Zuke Džumhura ta nakana je sâmo putovanje i sâm put. Njegov
itinerer ovisi od puta, putnog okoliša i, naravno, moći promatračkog oka. Čas je
ispunjen prirodnim obavijestima (dok tabana dolinom Bune i Neretve), čas
motivima iz svakodnevice (”Kraj velikog Musabegovićevog
točka”, na primjer, ”neki debeljko se izuo, povadio
sve stvari iz auta pa na tenane pere jednu po jednu.”), a sa manastirom
Žitomislićem otvara se mali leksikon kulturnopovijesnih obavijesti.
Posljednji putopis knjige Nekrolog jednoj čaršiji je Album fratara, pčela i
konduktera. Put u Kreševo (kasabu u centralnoj Bosni), da se obiđe kruševski
samostan. I, kako je to kod Zuke Džumhura često, akcenat je prije na onome da
se obiđe ili dođe do nečega, a ne na samom odabranom cilju posjeta. Njemu je, pritom,
zanimljivo ono što usput vidi, neki ”nebitan” detalj: dalekovod, potok,
bijeli zvonik na brijegu, drvena vodenica, kupina, tri crvena krova, džamija, zadruga,
berbernica... Usput, također, putopisac u novinama koje nosi sa sobom ”docrtava historiju”.
"Istaknutom diplomati sa treće strane uglednog dnevnika prvo skidam košulju i
šešir. Poslije zacrnim kragnu, ostavljam kravatu, crtam fes, crtam mantiju, popravljam
fes, dodajem lanac, pa krst, pa još jedan lanac, pa još jedan krst.. Na kraju – orden
cara austrijskog i visoki nišan sultana osmanlijskog." (16)
Taj postupak ”docrtavanja historije” konstanta je svih putopisa Zulfikara
Zuke Džumhura. A putopisna deviza, koje će se držati do kraja, bijaše mu: ”Prestaću da putujem onda kad
zavičaj prestane da mi osvjetljava put”.
Nakon svih svojih putovanja, Zuko Džumhur je sahranjen u Konjicu, svome zavičaju, koji
mu i danas osvjetljava put, ”na beskrajnim putovima
Gospodnjim”.
1. Vid. D. Duda, Priča i putovanje, odjeljak Aktancijalna struktura putopisa, str. 74-80.
2. Z. Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji, u: Putopisi, str. 43-44.
3. D. Duda, Isto, str. 134-139.; ”Dotematizacija uključuje tipove
znanja ili obavijesti kojima se nadograđuje osnovno putopisno izlaganje i postupke
njihova jezičnoga oblikovanja."
4. Z. Džumhur,
Nekrolog jednoj čaršiji, str. 48.
5. Isto, str. 57.
6. Isto, str. 49-50.
7. Isto, str. 64.
8. Putovanje po besmislu, str. 73.
9. Isto, str. 74.
10. Isto, str. 74.
11. Trube u Jerihonu, str. 92.
12. Isto, str. 95.
13. Pijesak i zvijezde, str. 98. i 101.
14. Pustolovina vremena, str. 107.
15. Od jegulje do žabljih koraka, str. 109.
16. Album fratara, pčela i konduktera, str 114.
|
