Čuo ih je jasno. Govorili su o njemu. Sve nije razumio ali mu to nije zasmetalo da shvati kako o njemu govore. Smetalo je nešto drugo. Govorili su u prošlom vremenu. Kao da nije tu, da ga nema, da je bivši.

Napinjao se da otvori oči i da ih vidi.

Uzalud.

Jesam li toliko popio? - pokušao se prisjetiti mjesta gdje ga je progutao mrak.

Nije bilo teško.

- Nekome drugom bi možda to predstavljalo problem? Meni ne! - likovao je bezglasno. - I bez razmišljanja to znam. Kafana... Kao i svaki dan.

Govorili su ponovo:

Više nema smisla, moramo prestati! I da uspijemo, ne bi imalo svrhe. Prošlo je više od pet minuta. Mozak mu je već nepovratno oštećen. Da se radi o nekom mlađem, sportašu, možda bi vrijedilo pokušavati i dalje. On je, siguran sam, već u cerebralnoj smrti. Ako i pokrenemo srce, nikakve koristi ni za koga. Nismo našli karticu donatora organa...

- Moramo probati još jednom... Ogriješićemo se! I o njega i o profesionalnu etiku. Povećaj voltažu! Sad se svi odmaknite... Idemo! Sad!

Udario ga grom. Pravo u prsa! Tijelo mu se izvilo u luk. Podlogu na kojoj je ležao osjećao je samo petama i potiljkom pa odmah zatim više ni jednom tačkom tijela. Lagan poput balona...

Lebdio je!

Sjevnula je munja i u sablasnom bljesku pod sobom je ugledao sobu i ljude u njoj. Sve bijelo i svi u bijelome.

Shvatao je...

Ponovo u bolnici?!

Nije imao vremena za razmišljanje. Bljesak se gasio... Crna rupa ga je povukla sebi. Usisan, vrtoglavno je propadao kroz apsolutnu tamu. Nadzvučnom brzinom. Oko njega su, kao višestruki eho, lebdjele posljednje izgovorene riječi: - Idemo... Sad... Idemo... Sad... Idemo... Sad...

Odzvanjale su i kad je tresnuo o tlo.

Sve ga je zaboljelo. Zaječao je ali vlastiti glas nije čuo. Naprezao se da vikne. Znao je da sve o tome ovisi. Ako ga ne čuju neće znati da je živ, završit će život nadohvat ljudi koji mu mogu pomoći, samo zato što nije viknuo.

Ipak ne!

- Živ je! Uspjeli smo! Vraća se. Pogledajte! Sinusni ritam. Evo javlja se i periferni puls. Guta, smeta mu tubus. Vidite kako mu se grkljan diže. Jesam li kazala da nije uzalud?!

- Kolegice, nemojte se prerano radovati. Refleks gutanja nije znak da mozak nije nepovratno oštećen... Savjetujem vam da ga dobro sedirate a tubus nemojte dirati dok se ne stabilizuje. Može ponovo potonuti... Kod ovakvih nikad ne znaš hoće li se to ponoviti.

Sad je sve do mene - mislio je. - Moram dati znak da sam živ!



Upregao je svu snagu. Uspio je otvoriti oči. Tek na tren. Ono što je vidio bilo je dovoljno da kompletira sliku o stanju u kom se nalazio. Praznina više nije bilo....

Bezbrojnim cijevima, žicama i cjevčicama bio je povezan s baterijom aparata s obiju strana kreveta. Lampice, žute, crvene i zelene, palile su se i gasile u nepravilnom ritmu praćene zvučnom kulisom: bipp... bipp... bipp...

- Semafori poludjeli! Saobraćaj u totalnoj pomutnji... Samo što nije stao. Čini se da su mi još samo glavne avenije jedva prohodne... I to uz policijsku pratnju i asistenciju.

Postajao je svjestan tog što se dešava s njim i oko njega, bez mogućnosti da se pomjeri, uplete, da aktivno učestvuje. Velika guala nije se dala izbaciti iz grla niti mu je dopuštala da progovori.

Budio se na mahove, pa ponovo padao u san. Granica između bila je tanka i neoštra. Jednako tako i njihovo doživljavanje. Poslije nekog vremena nije bio siguran što je što. U snovima je živio a na javi se sjećao života. Sadašnjica, minute, sati, možda i dani koje je proživljavao nisu ga zanimali. Nisu sadržavali ništa što bi ih povezivalo s njegovim poimanjem života.

U suštini, on od života puno nije tražio, niti se čemu posebnom još nadao. Živio je jednostavnim, jednoličnim, mnogi bi kazali dosadnim životom. Dan za dan... Bez uzbuđenja, bez avantura, bez želje za promjenama. Ni u čemu... Zato i nije putovao. Nikad i nigdje. Osim jednom... Davno, kad je vojsku služio.

Posao, kuća-ručak, popodnevni odmor... Pa kafana! Svaki dan isti? Sasvim dovoljno! Ništa ga drugo nije zanimalo, ni nova poznanstva ni širenje spoznaja. Ipak, nije oduvijek tako bilo. Nekad je mislio da treba sve vidjeti, u svemu se probati, mnogo doživjeti. Stjecati iskustvo, pripremati se za život. Onaj pravi, koji tek dolazi... Bilo ga to čvrsto zgrabilo, ali ga nije držalo dugo.

Je li u lovi na doživljaje i trci za iskustvom bio prebrz ili je pravi život došao prerano? Oženio se mlad, čim je vojsku odslužio. Brzo je postao otac... Jedno, drugo, pa treće. Koliko je duboko u pravom životu postalo mu je jasno tek kad mu se voda bila popela do nosa. Trebalo je upotrijebiti svu snagu, iskustvo i vještinu da se odupre matici, ostane na površini i spriječi da ga ne povuče na dno. Kad se dokopao plićaka i uzverao na obalu, s vodom koja se ocijedila otekle su želje, nade i planovi.

Ostavši bez tog prtljaga, osjećao se bolje. Kao preporođen! Mijenjao se. Iz dana u dan.

Jesu li slično ćutili drevni ”kupači” u rijeci Jordan?

Što je njegov život za druge postajao manje zanimljiv i vrijedan pažnje, njemu samom bivao je sve draži. Nije se želio ugledat, biti nekome sličan. Istinsko zadovoljstvo pronalazio u istrajnosti, naporu da u svemu, svakoj situaciji i svakom trenutku ostane isti, ono što jest.

Trpio je zamjerke i kritike. Čak i peckanja. Ponekad se zbog toga morao braniti i opravdavati. Najčešće u kafani.

- Moraš ostati dosljedan sebi. Kad bih, makar jednom, zbog bilo čega, postupio drukčije više to ne bih bio ja, ne bih živio vlastiti život. Zar ima nešto vrijedno toga? Ništa, baš ništa, pa ni sam život...

Cerekali su se i nadvikivali pokušavajući ga pokolebati.

- Puno kenjaš! Da ti dođe duša u nos, promijenio bi kajdu. Bilo bi: ”Daj šta daš i koliko daš... Makar nastavio živjeti k’o ćuko”!

- Nemate vi pojma o životu - bunio se uporno. Ne kontate. U životu moraš naći vlastiti pravac i njime uporno pičiti... Ne stalno gledati u kompas, pa malo vamo-malo tamo. Tako vrludaš. Staneš, kreneš, vratiš se... Pa opet tako. Ponavljaš se, dolaziš na isto mjesto, tamo de si već bio...

- Šta tu ima loše? Hoćeš li kazati da se ti ne ponavljaš? Pogledaj se! Svaki ti je dan isti, svake noći ovde. Ne znam jesi li ušao u drugu birtiju ima i pet godina?

- Boga mi i nisam! Ne pet, sedam godina... Ma, džaba ja vama govorim. Ne kontate. To je to. Moraš biti dosljedan! izabereš ili smisliš fazon pa ga furaš cijeli život.

- Šta si to ti tako pametno smislio. Boga ti? Može li se znati, ako nije tajna?

Dvoumio je: - Bi li rekao? Ako kažem biće zezanja. Šta god da je!... Zezaće se, pa će prestat. Ako ne kažem, zezanje neće nikad prestati.

- Nema tu nikakve pameti - progovorio je. ­Ne treba ništa smišljat. Malo staneš i pogledaš nazad. Ako znaš gledat sebe ko druge samo ti se ukaže. Fazon je prost: ”Sve jednom”!

- E, tek sad ne kontam? - proderao se jedan.

- Nisam ti ja kriv, do tebe je. Vrlo je prosto. Slušaj. Imaš samo jedan život. Nema popravnog! Ono najvažnije, bez čega nema ni života događa se samo jednom. Rađanje i umiranje. Zašto bi onda ono između trebalo biti drukčije? Sve jednom, samo jedanput.

- Jesi li i to smislio odjednom? Kamo sreće da si probo još jednom...

- Polako. Razmisli malo. Sad ću ti objasnit... Eto, sami ste rekli da mi je isti svaki dan. I jest. Nekad nije bio. Sve dok mi od trke duša u nos nije došla... Onda sam stao! Bio sam na vrh brda. Okrenem se i pogledam, s obje strane strmina. Kad sam se penjao nisam mislio da ima vrh. Samo pravo!... A mogo sam malo i šverati. Kako dolje? Mogu spustom, a mogu i veleslalom. Šta ću? Oboje mi brzo. Još jednom pogledam nazad, i šta vidim? Nekako sve u magli, samo ponešto jasno. Boga mi, dobro sam pamtio samo ono što se jednom desilo.

Osjetio je da im se budi interes, pa je nakratko zašutio.

- I? Šta si to vidio?

Otezao je.

- Eto, dok sam bio dijete, samo sam jednom dobio batine. Nešto sam gadno bio uprsko... Poslije batina, nije se ponovilo. Da su me tukli često, privikao bih se, nastavio bih kako sam kreno... Od svih cura, ni imena im više ne pamtim, istinski sam bio zatreskan u onu šta sam je oženio. I vidiš, već dvadeset gudina nikakvih problema. Dok su drugi, čim čuju da je plaća neđe bolja išli tamo, ja iz firme nisam mrdo. I šta? Firma došla na svoje, prva liga, a ja poslovođa! Ima toga još, koliko hoćete... Pametnom je i ovo dosta. Kad sam to skonto, reko sam si: ”To je tvoj fazon, njega furaj, nećeš pogriješiti”. Otad ništa ne mijenjam...

- Čekaj! Stani malo, kud si navalio? - prekinuli su ga. - Ima pitanja.

- Bujrum. Ništa ne krijem.

- A žene?

- Žene? Kakve žene? Šta to moja nema što druge imaju?

- He, he, he... Nije baš tako! Da probaš znao bi.... Daju ti novu snagu. Ja, vidiš, sa svojom jednom u deset dana, ...a kad nešto naleti sa strane, ...dvica obavezno, zna se zalomit i trica!

- I šta si bolji? I ja sam, dok sam bio momak, tako mislio. Ako ćeš biti pošten, moraš priznati da je samo prvi put pravo... ono poslije samo ti pokvari.... Gledajte, otkad sam ovo skonto, ništa ne mijenjam. Iste cigare, ista kafana, isto piće... To neću ni mijenjati... ni ostaviti. Nikad!

Prozvali su ga ”Čovjek od jednom”. Ipak, čini se da mu nisu povjerovali. Tražili su priliku da ga utjeraju u laž, natjeraju da prekrši fazon, odstupi, pokaže da nije do kraja dosljedan. Razbolio se. Problemi gdje ih nikad nije bilo... Srce! Četrnaest dana u bolnici...

Petnaestog... kuća, ručak - spavanje... Pa kafana!

Utrkivali su se pokušavajući mu ugoditi. Čim se pojavio ugasili su cigarete, dovršili piće, upalili ventilator. Ustupili su mu njegovu stolicu.

Rukovao se sa svakim. Sjeo je i pozvao konobara. Naručivali su sokove i kiselu vodu.

- Duplu lozu.

Dok je izgovarao narudžbu umjesto u konobara gledao je društvo s druge strane stola. Iz džepa je izvadio kutiju ”Drine” i zapalio prvu cigaretu nakon petnaest dana.

- Dosljedan sebi... Ovim ću im zauvijek zatvoriti usta...

Nažalost, nije uspio. Lozu nije taknuo... Nekoliko dimova cigarete...

”Čovjek od jednom”! Sam sebi ličio je na kosmonauta u kabini svemirske kapsule.

Glasovi! Jesu li ga probudile ili prekinule u sjećanjima?

Još uvijek ništa. Ne otvara oči... Još dan, dva pa će valjda isključiti aparate. Hajmo sad na kafu, ovaj neće nikud.

Otvorio je oči. Gledao ih je u leđa dok su se udaljavale prema vratima.

- ”Čovjek od jednom”! Moraš ostati dosljedan... Jednom živiš... Nema popravnog. Jednom se rađaš i samo jednom umireš... Pogledao je ustranu, lijevo od kreveta. Nekakav mijeh u staklenom cilindru napuhivao se i skupljao naizmjenično. Dvjema rebrastim cijevima bio je povezan s njegovim ustima. Zelena lampica i prekidač ispod nje?...

- Ostati dosljedan?... Jednom!

Nije bilo teško. Jedan pokret. Bilo je potrebno samo dohvatiti ručicu prekidača. Pod težinom ruke oborila se nadolje. Lampica se ugasila a mijeh zaustavio. Bipkanje je prestalo. Smijenio ga je kontinuirani ton.

Crna rupa ga ponovo usisavala. Cijevi žice i cjevčice nisu ga spriječile da se vine. Kratko je lebdio iznad bolesničke postelje...

On je ostao dosljedan. I Onda je zavladao apsolutni mrak.