o


Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 131 (42 - nova serija)

Godina XXVI oktobar/listopad 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Dr Nurko Pobrić
BUDUĆNOST BEZ ENTITETA
Država, nacija i demokratija:
Bosanskohercegovački kontekst


Država, nacija i demokratija su socijalno političke i pravne pojave i ustanove koje se nalaze u bliskom međuodnosu i međuuticaju. U pojedinim zemljama, izraženo, kriza demokratije u vezi je s krizom državnosti. Takva zemlja je i Bosna i Hercegovina. Moguće pojednostavljeno kazano, u Bosni i Hercegovini prethodno treba
riješiti problem državnosti, a tek poslije toga problem demokratije, u principu, može doći na red. Jer, postojanje nacionalizama u Bosni i Hercegovini i njihov, sada politički i ideološki sukob, produkuje problem državnosti, a posljedično i odlaganje demokratske tradicije i konsolidacije bosanskohercegovačkog društva. Postojanje funkcionalne, stabilne, ili kazano jednom riječju moderne države, preduslov je i za savremeni koncept demokratije.

Uvidom u Ustav Bosne i Hercegovine, ali i uvidom u bosanskohercegovačku političku i društvenu zbilju, pouzdano se može izreći stav da je postdejtonska Bosna i Hercegovina, podijeljena, ovisna, nefunkcionalna (ponekad i nefunkcionirajuća) i neefikasna država. Dovoljno je da prihvatimo samo neke od brojnih odrednica države i njenih funkcija pa da uočimo da sve te funkcije država Bosna i Hercegovina nema. Riječ je, dakle, o dominantnom nedostatku državnosti. Kao primjer određenja funkcija države navodimo često citiranu sentencu M. Webera, koji je rekao:
Ono što mi danas smatramo temeljnim funkcijama države, a to je ustanovljenje prava (legislativa), zaštita osobne sigurnosti i javnog poretka (policija), zaštita stečenih prava (pravosuđe), njegovanje higijenskih, peda­goških, društveno- političkih i drugih kulturnih interesa (razne grane uprave) i naposljetku posebno organizirana nasilna zaštita od opasnosti iz vana (vojna uprava) - nije u ranoj epohi uopće postojalo.”(1) Pomenuti opis funkcija države, sasvim je prihvatljiv i za modernu državu. Razlika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, odnosno njene Ustavom određene funkcije, više je nego očigledna. Stoga, opravdano je postaviti i pitanje - da li je postdejtonska Bosna i Hercegovina paradigma nefunkcionalne države, države provizorija, te paradigma političke nestabilnosti? Odgovor je, čini se, ipak, potvrdan. To što Bosnu i Hercegovinu njen Ustav nominira državom, samo po sebi ne znači mnogo. Dejtonski sporazum, čiji sastavni dio je i Ustav Bosne i Hercegovine, više je uspješna diplomatska kreacija, nego što je koherentan pravni akt utemeljen na općeprihvaćenim pravnim i političkim vrijednostima i principima. Dejtonski sporazum, pa i njegov Aneks 4 (Ustav Bosne i Hercegovine) obiluje višesmislenim odredbama, antinomijama i kontradikcijama. Sporazumom se proglašava jedinstvena država s dva implicite antagonistička entiteta, jer ti entiteti, uz ostalo, imaju sopstvene vojno policijske snage i pravosudni sistem, koje Bosna i Hercegovina, iako određena državom, nema. Demokratija i vladavina prava (zakona) proglašavaju se osnovom ustavnog i političkog sistema, s jedne strane, a s druge strane, snagom ustavne norme ustanovljava se diskriminacija građana, posebno u političkim, ali i ostalim ljudskim pravima. (Nedavno donesena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o potvrđivanju konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine moguće je da će u dogledno vrijeme ispraviti navedene ustavne anomalije).

Salim Obralic - Ilustracija

Naznačeni i drugi međusobno suprotstavljeni principi u konstituciji Bosne i Hercegovine, izazivaju priličnu neefikasnost i pometnju u političkoj i društvenoj praksi, čijim slijedom može doći do realiziranja političkih opcija divergencije, koje su u Bosni i Hercegovini još
na sceni. Jedna od političkih opcija divergencije iskazuje se kroz zahtjev za uspostavom trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Zagovornici ovog zahtjeva su pojedine političke stranke izrazito nacionalističke orijentacije te neke skupine (udruženja) koje su utemeljene i koje se legitimiraju na, po njihovoj prezentaciji, ratnim i sličnim zaslugama. Traži se treći entitet zbog institucionalne slobode hrvatskog naroda u državotvornoj zajednici Bosni i Hercegovini. (Doslovno citirana poruka u izbornoj kampanji). Treći entitet zvao bi se Hrvatska Republika, a procedura uspostave realizirala bi se putem etničkog referenduma (plebiscita). Znači, prema ovoj političkoj opciji i projekciji, Bosna i Hercegovina bi se sastojala od Republike Srpske (postojeći entitet), Hrvatske Republike (entitet koji treba da nastane), te, onda logično, od ostatka Bosne i Hercegovine, koji bi, valjda, po analogiji, trebao da ima naziv Bošnjačka Republika. Protagonisti dodatne entitetizacije i etnizacije Bosne i Hercegovine ističu da entitet Hrvatska Republika nužno ne bi morao imati teritorijalni kontinuitet, ali Hrvati u Bosni i Hercegovini, kako se kaže, moraju imati svoj sabor, svoju vladu i svoje pravosuđe. Sve se opravdava parolom: Bez entiteta nema identiteta.

Sa sigurnošću bi se moglo ustvrditi, da bi eventualna uspostava trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini dodatno oslabila ionako neuvjerljivu njenu državnost (državnost Bosne i Hercegovine). Demokratsko upravljanje takvom državom, koje ni u postojećem obliku konstitucije ne može ostvariti monopol na legitimnu upotrebu sile na svojoj teritoriji, potpuno bi izostalo.

Uz iskazani stav da je neophodna moderna država da bi postojala moderna demokratija, dodajemo i tvrdnju da se izgradnja nacije i države, iako dva historijski i koncepcijski odvojena procesa, međusobno isprepliću.
Interakcija ova dva procesa može stvarati probleme i za državnost i za demokratizaciju.”(2)

Proces izgradnje države trajao je nekoliko stoljeća, pa je tek potom nastala ideja nacije, posebno države- nacije ili nacionalne države. Ovaj proces na radikalan način doprinio je postepenom smanjivanju broja političkih entiteta u Evropi od 1500. godine pa nadalje, tako da ih je 1900. godine bilo svega 25. Međutim, zaslužuje pažnju činjenica da u savremenosti postoji tendencija povećanja broja država u svijetu, što se povezuje s pojavom nacionalizma. U vezi s ovom konstatacijom Benedict Anderson reći će slijedeće:
Gotovo svake godine UN primaju nove članove. Mnoge pak stare nacije koje su se činile sasvim konsolidiranim suočavaju se s izazovom sub­nacionalizama unutar vlastitih granica, nacionalizama čiji je vlastiti san, dakako, da se jednog lijepog dana riješe prefiksa sub.”(3)

Nacionalizam se određuje
političkim načelom koje tvrdi da politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne.” (4) U mnogim slučajevima država je inicirala proces izgradnje države- nacije ili nacionalne države. Ustvari, kazano nešto šire i preciznije - u zapadnoevropskom modelu, nacija je bila striktno politički pojam vezan za stvaranje moderne države u granicama u kojima je apsolutizam već bio uspostavio narodni identitet. Na istoku Evrope, obrnuto, nacija je manje više produkt nacionalističkog pokreta, koji se zakašnjelo javlja u nerazvijenim socijalnim i političkim prilikama. (5) Na istoku i jugoistoku Evrope državne granice nisu se ni izbliza podudarale s narodnim identitetom, što je i podstaklo nacionalističke pokrete i projekte da vode borbu za prekrajanje granica prema etnografskim datostima. U netom minulom vremenu i Bosna i Hercegovina bila je objekt djelovanja autoritarno organiziranih nacija, naspram i unutar nje, koje se (djelovanje) ispoljavalo u vidu ekspanionizma (spolja) i separatizma (iznutra).

Različit odnos države (političke zajednice) i nacije u Zapadnoj i Istočnoj Evropi opredijelio je, u osnovi, da ne egzistira (u Evropi) nikakav jedinstven pojam nacije. Zapravo, obrazovala su se dva pojma nacije: politički (Zapadna Evropa) i etničko- kulturni (Istočna Evropa). No, zbrka oko poimanja (i razlikovanja) države i nacije (posebno mit o nacionalnoj državi), često je izazivala kobne posljedice zbog težnji da svaka nacionalna grupa osnuje zasebnu državu.

Buđenje nacionalne svijesti, posebno u etno- kulturnim nacijama, imalo je nerijetko (i u novijoj historiji) prenaglašeno eksplozivne oblike. Zahtjev za stvaranjem sopstvene nacionalne države legitimirao se pravom naroda na samoopredjeljenje, iako o tom pravu postoje brojne odrednice koje nisu iste danas, i u vrijeme nastanka tog prava. Konsekvence prava naroda na samoopredjeljenje formulirane su kroz mnoge rezolucije OUN, počev od Deklaracije o davanju nezavisnosti kolonijalnim narodima (1960.), te dva Međunarodna pakta o ljudskim pravima (1966.), koji na istovjetan način, određuju to pravo:
Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Na osnovu tog prava oni slobodno određuju svoj ekonomski, društveni i kulturni razvoj... Države učesnice ovog Pakta dužne su da olakšaju ostvarenje prava naroda na samoopredjeljenje i da to pravo poštuju. Ova posljednja rečenica podrazumijeva da se ovo pravo ostvaruje u okviru države, a ne protiv nje.(6) Definiranje prava naroda na samoopredjeljenje na navedeni načn potrebno je isticati u kontekstu aktuelnog bosanskohercegovačkog političkog i društvenog stanja, jer, i sada, više latentno nego manifestno, u Bosni i Hercegovini postoje političke gupacije koje svoje separatističke nakane teže legitimirati pravom naroda na samoopredjeljenje. Uz pomenuto, treba naglasiti da su OUN svojom rezolucijom (1970.) odredile, da ovo pravo ne može da predstavlja temelj secesije.

U sklopu razmatranja teme ovog priloga nije zanemarljivo ni pitanje legitimiteta države sa stajališta valjanog političkog sporazuma o državnosti. Povodom ovog pitanja, općeg značaja, opravdano se postavlja i pitanje - da li se Dejtonski sporazum zaista može označiti valjanim sporazumom političkih činilaca o državnosti, odnosno valjanim sporazumom o karakteru i obliku državnosti Bosne i Hercegovine? Ako je efikasnost normi Dejtonskog sporazuma mjerilo njegove legitimnosti, pa i legitimnosti
institucionalne slike dejtonske Bosne i Hercegovine, onda je sasvim upitna legitimnost o kojoj govorimo. Posljedično rečenoj tvrdnji, slijedi zaključak, da, pošto je upitna legitimnost načina nastanka dejtonske Bosne i Hercegovine, onda je upitna i mogućnost njene demokratske tranzicije i konsolidacije.

U demokratskoj tranziciji, kao neminovnost, iskrsava i problem (pitanje) - ko čini demos date političke zajednice - da li ga čine građani, što ima individualističku konotaciju, ili ga čine narodi (etnosi), što je kolektivistički pristup. U posljednjem slučaju demos je izjednačen sa nacijom u etno- kulturnom poimanju. Dalji slijed pitanja može se kretati smjerom - koja su prava nacije, a koja su prava građanina, razumije se u odnosu na državu i u vezi države.
Nacija ima prava koja nisu ništa drugo doli prava ljudskih osoba koje sudjeluju u posebnim ljudskim vrijednostima izvjesnog nacionalnog naslijeđa.” (7) Navedeno stajalište, očito, daje prevagu personalističkom, u odnosu na kolektivističko shvatanje ljudskih prava. Prema pomenutom stajalištu kolektivna prava (prava grupa), u krajnjoj liniji, nisu ništa drugo do produkt individualnih prava koja kod određenog broja pojedinaca imaju identične ili slične vrijednosne dimenzije, što ih, stoga (te pojedince) i čini prepoznatljivom društvenom  grupom. U odnosu na državu, a u domenu ljudskih prava, osnovna veza je građanin (državljanin) - država. Svoja ljudska prava, prema državi, pojedinci ostvaruju posredno putem zakonodavne funkcije države, a neposredno, putem njene uprave i sudske funkcije. Osnovna funkcija države jeste, stoga, njena zaštitna funkcija, i to odnosa pojedinca prema pojedincu na cijeloj svojoj teritoriji. (8) Zaštitna funkcija države Bosne i Hercegovine u navedenom određenju, skoro da ne postoji. Tu funkciju, u uskom obimu, ima Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava kao institucija privremenog karaktera.

U Bosni i Hercegovini, trenutno, slabije su izražene univerzalne zakonske veze građanina i države, odnosno specifičan odnos građanin - država. Znatno su izraženije
etničke veze, veze pojedinca prema svom narodu, svojoj partiji, svom vođi. U društvenoj i političkoj praksi, ali i po slovu Ustava (u dijelu Ustava o organizaciji državne vlasti), kolektivni (nacionalni, etnički) identitet, pretpostavlja se svim ostalim mogućim identitetima, vrijednostima i interesima.

Neke političke partije u Bosni i Hercegovini, bolje reći politički pokreti, utemeljene su isključivo na ekskluziunoj nacionalnoj (etničkoj) osnovi. Te partije (pokreti), manje ili više, svoje političko- programske ideje, a potom i njihovu realizaciju, zasnivaju na ksenofobičnom nacionalizmu, na ideji zaštite
nacionalnih interesa, uz uporno produkovanje straha od drugih, čime, za sada, pridobijaju znatan dio biračkog tijela, te kakav takav demokratski legitimitet za zadržavanje vlasti (moći) na svojim, nerijetko vještački (ratom i nasiljem) stvorenim etnoprostorima u Bosni i Hercegovini. Kao što smo već istakli i Dejtonski ustav podstiče ovakvo stanje stvari, jer, kako se u doktrini opravdano ističe etnički princip određuje u dominantnoj mjeri ustavne procedure i funkcioniranje državne vlasti...”(9) U takvom stanju ustavnih i političkih odnosa, ostaje nevjerodostojna pripadnost građana Bosne i Hercegovine, državi Bosni i Hercegovini, kao političkoj zajednici. Postoji debalans građanskog i etničkog, na štetu ovog prvog. Građansko prvenstvo znači pripadnost državi. Ono pojedincu određuje pravni status - određuje mu prava i dužnosti. Taj status ovisi o zakonima pojedine države - može se reći da postoji onoliko tipova građana, koliko i tipova država.(10) S obzirom na važeću konstituciju Bosne i Hercegovine (tip države), bosanskohercegovački građani mogu se označiti etnograđanima, zbog toga što je njihova osnovna identifikacija etnička. Takva identifikacija zasnovana je na osjećanjima, strasti, možda instiktima, dakle na iracionalnoj strani čovjekove prirode. Zato je ona manje trajna, gotovo trenutačna. Nakon eskalacije nacionalnih osjećanja, nužno dolazi i njihovo pražnjenje. Ali, za to je potreban snažan udarac otrež­njenja...” (11) Snažan udarac otrežnjenja još se značajno nije dogodio u Bosni i Hercegovini, jer, uz ostalo, političke i ustavne institucije, usporavaju to otrežnjenje. Pomenute institucije, uglavnom, ne služe za proceduralno reguliranje i discipliniranje realnih sukoba interesa u političkoj i društvenoj sferi bosanskohercegovačkog društva - one (institucije) su samo paravan za jednu konstalaciju moći koja odudara od nekih temeljnih ustavnih projekcija i postavljenih ciljeva. Realiziranje političkih i drugih ciljeva i interesa odvija se na netransparentan način (uglavnom) i ne ide legalnim kanalima etabliranog političkog sistema, ma kakav da je taj sistem.

U kontekstu relacije: država- nacija- demokratija, u Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje, kako dalje? Bosna i Hercegovina, jednostavno, ako će opstati, mora tragati za rješenjima imanentnim modernim državama, pri tome uvažavajući sve svoje specifičnosti. Ideja o
kantonizaciji Bosne i Hercegovine, bez obzira što trenutno nema dovoljnu podršku, moguće je da je na tragu rješenja za novu konstituciju Bosne i Hercegovine. Ne raspravljajući konkretnije o ovoj ideji, istaći ćemo samo nekoliko odrednica koje bi trebale činiti smjer budućih ustavnih promjena i ustavno- pravne i političke modernizacije Bosne i Hercegovine, kao države i kao društva.(12)

U Bosni i Hercegovini, u njenom političkom i ustavnom sistemu, treba razdvojiti politički i kulturni identitet, pogotovo ako se zna da i moderne nacionalne države sve više napuštaju emocionalne oblike patriotizma, utemeljene na etničkoj homogenosti ili tradiciji, i okreću se ka racionalnim oblicima koji se u novije vrijeme na njemačkom govornom području sumiraju pod terminom ustavnog patriotizma. Za Bosnu i Hercegovinu, u teoriji, markiraju se unutrašnji preduslovi, kao preduslovi njenog (Bosne i Hercegovine) opstanka, i to: 1) puna stvarna ravnopraunost tri konstitutivna naroda i ostalih, 2) društvena uloga promocije građanina (demokratija) i 3) inicijacija i prihvatanje koncepta, te podrška procesu nastajanja i izgradnje državnog naroda Bosne i Hercegovine (državna bosansko­hercegovačka nacija u skladu sa specifičnim prilikama u Bosni i Hercegovini). (13) Takođe je potrebno podsticati razvoj višestrukih komplementarnih identiteta, te u okviru koncepta
kantonizacije primjenjivati neke elemente konsocijacijske demokratije (federalizam, velike koalicije, manjinski veto).

Na kraju konstatiramo: Bosna i Hercegovvina nalazi se još u neizvjesnoj državno- pravnoj poziciji. Pojednostavljeno kazano, njena državno- pravna sigurnost (i opstanak) nije u postojanju entiteta, pogotovo ne u uspostavi još jednog (trećeg) entiteta. Njena sigurnija državno- pravna budućnost je bez entiteta.
Kantonizacija koju smo pomenuli, ma kako se taj pojam mogao tumačiti, izgleda da je jedina prihvatljiva racionalna opcija. Dakle, centralno pitanje našeg vremena je kako konstituirati Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu i demokratsku državu.


Literatura:
1) Max Weber: Vlast i politika, Zagreb, 1999., str. 68. i 69.
2) Huan Linc - Alfred Stepan: Demokratska tranzicija i konsolidacija, Beograd, 1998., str. 35.
3) Benedict Anderson: Nacija: Zamišljena zajednica, Zagreb, 1990., str. 21.
4) Ernest Gellner: Nacija i nacionalizam, Zagreb, 1998., str. 21.
5) Vidjeti: Aleksandar Molnar: Narod, nacija, rasa, Beograd, 1997., str. 73.
6) Žak Muržon: Ljudska prava, Beograd, 1998., str. 46.
7) Jacques Maritain: Čovjek i država, Zagreb, 1992., str. 21.
8) Prof dr. Ibrahim Festić: Načelni pogled na ljudska prava u Bosni i Hercegovini, u Zborniku: Bosna i Hercegovina i ljudska prava, Sarajevo, 1999., str 99.
9) Edin Šarčević: Ustav i politika, Sarajevo, 1997, str. 53.
10) Vidjeti: Patrice Canivez: Odgojiti građanina?, Sarajevo, 1999., str. 13.
11) Džemal Sokolović: Nacija protiv naroda, Oslo, 1977, str. 203.
12) O
kantonizaciji Bosne i Hercegovine vidjeti šire u našem radu: Glose o ustavnom poretku za Bosnu i Hercegovinu, u Zborniku: Građanin i narod, Sarajevo, 1998., str 103-109.
13) Vidjeti šire: Vera Kržišnik-Bukić: Bosansko pitanje u deset slika,
Forum Bosnae, Sarajevo, br 6/99., str. 78.


Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Edo Huskovic - Jesen u Rotimlji

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo