o
Mostujte sa nama
Arhiva
Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 130 (41 - nova serija)

Godina XXVI septembar/rujan 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Kolektiv Narodnog pozorišta
ONI KREIRAJU POZORIŠTE


Postoje dvije vrste upravnika pozorišta. Jedna, ova je u ogromnoj većini, administrativno rukovodi pozorištem. I tada je pozorište samo ustanova koja prikazuje predstave. To je, manje ili više, upravnik koji se sticajem okolnosti nalazi na čelu jednog teatra. Ostaje u njemu nekoliko godina, a zatim odlazi ne ostavljajući za sobom nikakav svoj lični pečat, ništa osebujno, ništa stvaralačko. Druga vrsta, ovi su u manjini, tek rijetki pojedinci u istoriji pozorišta, ostaje u pozorištu cijeli život, jer je Pozorište njihov život. Oni kreiraju pozorište. Tada je u pozorištu sve podređeno ostvarivanju jedne umjetničke koncepcije i teatar postaje žarište kulturnog djelovanja u jednom gradu ili još šire u jednoj pokrajini. Safet Ćišić bez sumnje pripada ovoj drugoj vrsti upravnika. Upravnika kreatora.


U svom dugogodišnjem rukovođenju mostarskim Pozorištem on je uporno i sa strašću nastojao da jednom, po geografskom položaju, po početnom sastavu trupe, ipak, provincijskom pozorištu da onaj oblik i one dimenzije koje će razbiti uske regionalne okvire i time prestati da strepi od svakodnevne mogućnosti ponovnog vraćanja na pozicije amaterizma. Prije svega, njemu je jasno da je sastav glumačkog ansambla osnovni stimulans i osnovna baza za izlaz iz umjetničke anonimnosti i jednog tavorenja, i zato Ćišić uporno nastoji da likvidira ona početna amaterska i poluprofesionalna obilježja, koja se nalaze u sastavu prve trupe i prvih fosina rada ovog pozorišta. On dovodi i među prvima angažuje cijele generacije diplomiranih studenata beogradske i zagrebačke Pozorišne akademije, kao i jedan broj vrijednih i iskusnih profesionalaca iz drugih pozorišta i tako postepeno razbija početnu amatersku i diletantsku osnovu. On nameće kvalitetnim sastavom ansambla svim članovima veću odgovornost, podiže scensku kulturu i tako postepeno ostvaruje rezultate koji svojim umjetničkim dometima tjeraju ansambl da kreće naprijed.

Ali, Ćišić glumcima ne samo da obezbjeđuje najbolje životne uslove, već prije svega se trudi da angažuje i iskusne i eminentne reditelje, bilo u stalnom angažmanu, bilo kao goste (Vaso Kosić, Dr. Hugo Klajn, Dimitrije Kjestarov, Kosta Spaić, Minja Dedić itd.), znajući da će time svom ansamblu i pozorištu pružiti mogućnost da pod sigurnom rukom stvaralaca izrastu i nauče, a pozorište da lagano dovede do jednog solidnog nivoa poslije kojeg je teško ići natrag i koji imperativno zahtijeva da se ide naprijed.

Mostarsko ljeto ’87. - 19. Santiceve veceri poezije.

Mostarsko ljeto
87. - 19. Šantićeve večeri poezije.

Roznamedžijina džamija. Glumica Dara Stojiljkovć govori poeziju uz otvaranje izložbe Dubravke Vojnović iz Splita. Za Safeta Ćišića je govorila ”Proljeće Alekse Šantića. Izložbu otvorila Inga Dragoje, istoričar umjetnosti. Na slici: Dubravka Vojnović, Safet Ćišić, Inga Dragoje i Mara Stojanović. Pred mikrofonom: Dara Stojiljković.

Njegove naročite zasluge su u dosljednom ostvarivanju jedne dalekosežnije repertoarske politike. On nastoji da svom gradu i području Hercegovine, na kome pozorište djeluje, sistematski prikaže sve značajnije pisce i djela iz svjetske klasične dramaturgije. (Šiler, Šekspir, Čehov, Gorki, Gogolj, Ostrovski, Šo, Lope de Vega, Goldoni, Sofokle, Strinberg itd.) Međutim, on se trudi da pozorište bude u stalnom kontaktu i sa djelima savremenih autora (Miler, Sartr, Anuj, Direnmat, Irvin Šo itd.) Njegovim inzistiranjem i zalaganjem mostarsko pozorište održava onu divnu i raspjevanu pozorišnu atmosferu starog Mostara okupljenog oko časopisa Zora i pozorište prikazuje Ćorovića (
Adembeg, dramatizaciju Stojana Mutikaše, Zulumćara), Šantića (Hasanaginica), Osmana Đikića (Zlatija) nastavljajući tako jednu lijepu tradiciju. U repertoaru, ipak, ključno mjesto zauzimaju jugoslavenski pisci (Držić, Sterija, Nušić, Kočić, Trifković, Ignjatović, Sremac, Kosor, Krleža itd.), kao i savremena domaća drama (Hamza Humo, Skender Kulenović, Milan Đoković, Pašalić- Žalica itd.).

Svjestan potrebe eksperimentisanja, Ćišić pokreće i otvara kamernu scenu, pod nazivom STUDIO 64, i time pruža mogućnost glumcima i rediteljima da rade
kabinetski u iznalaženju kamernog glumačkog izraza a istovremeno ljubiteljima pozorišta pruža priliku da vide i djela iz avangardne svjetske dramatizacije.

Pored redovnih gostovanja po većim i manjim mjestima Hercegovine, Ćišić ne zaboravlja da sa najznačajnijim predstavama mostarskog Pozorišta gostuje u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu.

Safet Ćišić
ne zaboravlja ni onu svakodnevnu a možda i najvažniju djelatnost jednog upravnika sa ambicijama, a to je proba i predstava. On pomno prati razvitak i nastajanje svake predstave u svim njenim fazama. Savjetuje, pomaže, brine o disciplini, umije da reaguje u pravom trenutku, da osjeti krizu, da podrži, da da podstrek, ali isto tako zna da samouvjereno i pretjerano zadovoljne vrati u realnost.

Ćišić
takode insistira na saradnji sa ostalim umjetničkim institucijama u Mostaru (Srednja muzička i baletska škola, Filharmonija) i u zajednici sa njima ostvaruje nekoliko predstava u kojima sudjeluje cio kulturni Mostar.

Safet Ćišić je spiritus movena i agens mostarskog Pozorišta.
On mu je nesebično posvetio svoje najbolje godine, utkao je u njega svu svoju strast i sve svoje sposobnosti trudeći se da pozorište ne bude ni provincijski ni
kulturno- prosvjetarsko, već kuća koja njeguje pozorišnu umjetnost, naslanjajući se na bogatu tradiciju svoga grada, ali idući u korak sa savremenim pozorišnim stremljenjima u našoj zemlji.

Mostarsko pozorište
kao cjelina je njegovo djelo, dio njegovog života, njegova nenapisana knjiga, jedan rad i jedno žrtvovanje koje je zaslužilo da ovom prilikom dobije priznanje. Time bi bio nagrađen ne samo Safet Ćišić za svoje djelovanje i svoju kreaciju pozorišta, već bi bio dat podstrek i ostalim poslenicima, koji se nalaze na kormilu ovakvih i sličnih ustanova i kojima su te ustanove, na izvjestan način, osnovni vid njihove djelatnosti, ravan stvaralačkom naporu pisca, glumca, reditelja ili muzičara - a ponekad, možda, i više od toga.

Kolektiv Narodnog Pozorišta u Mostaru


(Ovo je kopija originala, koji je pohranjen u Komisiji za dodjeljivanje 27. julskih nagrada Republike BiH, recenzija je pisana 1965. godine).

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo