Onaj ko se iole bavi historijom umjetnosti, nije mu, i ne može biti nepoznato ime Paula Jenkinsa. Spominjući njega, zapravo stalno na umu imam onaj njegov čuveni Akrilik na platnu ”Phenomena Astral Signal”, koji je urađen 1964. godine, dakle u vrijeme kada je Ibrahim Novalić Beli imao oko četiri godie i uranjao u sebe čudesne boje i mirise zavičaja. Dakle, tu, kod boje treba na trenutak zastati. Zašto?

Jednostavno i Paul Jenkins i Ibrahim Novalić imaju nešto zajedničko, to je neponovljiv kolorit na njihovim platnima. Lično, nisam nešto dublje upućen u biografiju Paula Jenkinsa. S druge strane, u biografiju Ibrahima Novalića, ne samo da jesam, nego u njoj prepoznajem i nešto iz svoje, od onoga što smo iz svojih zavičaja ponijeli u svijet, i to nikada, i niti u jednom trenutku, nismo ostavljali izvan sebe. Siguran sam da je to slučaj i sa Jenkinsom.

U Novalićevim platnima likovni teoretičari mogu možda prepoznati apstraktni ekspresionizam, možda je to i ono što Amerikanci nazivaju action painting (akciono slikarstvo). Medutim, sve to može i ne mora biti tačno, ali je jedno sasvim sigurno: Novalić spada medu rijetke slikare koji se u potpunosti predaju činu slikanja. Ovo naglašavam zbog jednog pomodarskog trenda, u koji nažalost, zapada moderno slikarstvo, ne samo u BiH, ili na prostorima bivših južnoslavenskih zemelja, nego i šire. Naime, apstrakcija postaje predmetom njihova slikanja, umjesto da ona bude povod koji će produbljivati umjetnikov sukob sa svijetom.


Ibrahim Novalić je vječiti buntovnik. Njegove čudesne eksplozije boja u suštini, jesu pobuna, jesu artikuliran vrisak. Medutim, to se ne uči u likovnim školama i akademijama. Takvo što uspijeva samo vanredan posmatrač, samo onaj koji svakim svojim damarom doživljava svjet, a ta je percepcija zadržana, baš u vrijeme, kada je on imao četiri-pet godina i svojim djetinjim očima iskusio čudesnost boje, pejzaža, harmonični sklad prirode, da bi sve to kasnije, mnogo kasnije prenoseći na svoja platna, istovremeno prenosio i sva gorka životna iskustva, koji istina u slikaru neće ubiti optimizam, ali hoće bezazlenog dječaka pretvoriti u kritičara, koji nesavršenstvo življenja neće praštati, ni sebi, ni drugima. Otuda i jedna od glavnih Novalićevih slikarskih karakteristika, samosvjesnost, odnosno individualizam kakav se rijetko sreće u savremenom bosanskohercegovačkom slikarstvu. On, naime, nije jedan iz kolone, ali nije ni na čelu kolone, on je sam i gol k’o prst. Na njegovim platnima nema ničega i nikoga osim njega. Baveći se sobom, on se zapravo bavi ljudima.

Svako od Novalićevih platna prepuno je realističnih detalja sa jasnim porukama ukomponiranim u apstraktne strukture širokih i snažnih zamaha, i u jednom trenutku, posmatrač više ne gleda sliku, on zapravo, osluškuje njezin govor, rekao bih monolog nekog prošlog doba iz kojeg izranjaju čudesni likovi iz bošnjačkih legendi, umirujući glas mudraca koji češće govore šutnjom, ali im ipak sve vrijeme čujemo glas. To je nešto poput blagog lahorenja lišća, pri čemu oči mijenjaju boju ovisno o umnosti onoga što nam mudraci izgovaraju ili o čemu šute.

Očigledno je, da je Novalić mnogo učio i da je sav svoj likovni svijet gradio, na jednoj od najznačajnijih likovno- teorijskih postavki, da slika nije ”u suštini ravna površina pokrivena bojama”, nego je ona prije svega, artikulacija samog umjetnika, njegovog unutarnjeg svijeta i dinamike, haosa iz čega on stvara harmoničnu cjelinu, a da su sve boje u osnovi jedna, ona koju on sam otkriva, i sam postaje ta boja. Novalić je u svojoj nakani uspio zahvaljujući tome što nije dozvolio da bude klon bilo kojeg učitelja; što je shvatio da je kloniranje uvijek, pa i u umjetnosti, ipak, vještački proces koji rezultira kopijom originala. Istina, to jeste teži i mukotrpniji put, ali su rezultati neponovljivi.

Ibrahim Novalić ne povlađuje likovnim kritičarima. On ih zapravo zbunjuje svojom drskošću, pa ne treba čuditi što se jedan njegov pejzaž pojavljuje na naslovnici kataloga sa zajedničke izložbe ”Arte e Artisti Europei a Palazzo Gallo”, u organizaciji Castelo Tesino 1999. godine. Ako pri tom imamo na umu, da su na toj izložbi predstavljena takva evropska imena kao što su Alessandra Bikinini, Alberto Granero, Stefano Grassellini, Norberto Ricco, Paolo Tartarotti, Solidea Guerra, Merab Dzhmukhadže ili, Juri Ljukshin, onda istinskim ljubiteljima umjetnosti Ibrahima Novalića, ovo ostavlja prostora. Da samo još više prodube svoj interes za njegov umjetnički izražaj.

Platna koja Novalić predstavlja na ovoj izložbi, u Društvu pisaca BiH, na određen način jesu i retrospektiva njegova skoro dvadesetogodišnjeg umjetničkog rada, ali su i potvtda njegove izrazite umjetničke dominacije u odnosu na neka nametnuta ili izvikana imena. Mene, tim više, doima jedan naš skorašnji razgovor u kojemu Novalić pokušavajući objasniti odnos prema sopstvenom djelu, kaže: ”Slikanje je vječna borba doživljaja i izražaja, jer se od konačnog ishoda strijepi zbog uspješnosti spajanja impresije i ekspresije. Svaka slika je unikat (čitaj, neponovljiva, op. H. A.) i jedna zaokružena posebnost, ali, opet, sve slike jednog umjetnika su povezane i predstavljaju jednu cjelinu. Lični osjećaj stvaranja jedne, nadovezuje se na drugu sliku i tako beskonačno u životu svakog likovnog stvaraoca, pa i mene. To je tajna umjetnosti koju istražujem i koju svi slikari pokušavaju otkriti cijeli život.” Međutim, Novalić je samo naizgled skroman. On je u potpunosti svjestan svojeg mjesta u umjetnosti ovih prostora, svjestan je, da niti njegovo mjesto neko može uzeti, niti on može uzeti nečije tuđe.


Sreća je, da je Novalić (a to znam sigurno, op. H. A.) obišao manje-više sve značajnije svjetske muzeje i galerije, da je vidio najznačajnija svjetska umjetnička ostvarenja, i da je na vrijeme shvatio da je njegov put u traganju za samosvojnošću, a ne pukom prepisivanju ili kopiranju. To je nešto slično što se često dešava dok čitam knjigu, posebno nekog od mladih pisaca. Naime, iz onoga što piše, u stanju sam prepoznati, šta je taj pisac čitao u posljednjih mjesec, godinu ili pet. Kod Novalića toga nema. On jeste, ponavljam, vidio neka od najvećih svjetskih likovnih ostvarenja u originalu, ali to se na njegovim slikama ne prepoznaje. Ali, prepoznaje se nešto drugo, gotovo zaokružena likovna poetika, pa otuda ne treba čuditi da je Novalić ovu svoju izložbu naslovio KAMENI SPAVAČ, a kompletnu, posvetio najvećem bošnjačkom i bosanskohercegovačkom pjesniku Mehmedaliji Maku Dizdaru.

”Ništa se nije moglo ljepše dogoditi kamenom spavaču nego da progovori. Dok nad mrtvima drijemaju zmijolike bore okamenjenih pjesama uklesanih kao što historija uklesuje prolaznost svoju u mozak, čemeran, mučno se naginje; kao da oklijeva progovoriti pred razbuđenim spavačem. Jednom će stići: ”Potonji il’ prvi” - napisao sam davne 1971, godine na dan Makova preseljenja, a sad me progoni misao: hoću li dočekati dan da se ovakvom izložbom otvore Makove književne večeri u njegovom rodnom Stocu?!

Završavajući ovaj svoj dijalog sa slikama Ibrahima Novalića, namjerno neću da govorim o pojedinim platnima (a imao bih mnogo toga kazati), to će, siguran sam, posjetioci izložbe prepoznati, a dobrano je to prepoznatljivo i iz reprodukcija Novalićevih slika prezentiranih u ovom katalogu.

Čini mi se kao da prolazim kroz stećak i odlazim u jedan drugi svijet, svijet iz kojih su dolazile Makove pjesme i Novalićeve slike. A meni je to dovoljno da budem sretan. Nadam se i vama.

U Sarajevu, 7.7.2000. godine