o
Mostujte sa nama
Arhiva
Bobo Samardzic - Mostar pod snijegom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 124 (35 - nova serija)

Godina XXVI mart/ožujak 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Slovo urednikovo - Alija Kebo
POSLJEDNJA BITKA
SAFETA ORUČEVIĆA

Bogovi su, kaže legenda, podarili Mostaru čisto, safirno nebo i zelenu svjetlost Neretve. Čitavo zlato sunca i srebro zvijezda. Ali, bogovi su podarili Mostaru i - Mostarce.

U ovom slovu je riječ o jednom od njih, Safetu Oručeviću.

Pet je godina prošlo od Dejtona, a on još ratuje. Prvoborac i mirotvorac. On je paradigma tog fenomena, tog čuda mostarskog otpora. Ovo mu je, na ovoj funkciji posljednja bitka. I, dobiće je. Garant.

U ovom času, ulazeći u novu, po mnogima presudnu bitku na Neretvi, za njeg se ne zna - da li je sretnik ili mukotrpnik. Samo se zna da mostove i povjerenje grade i obnavljaju ljudi koji su na strani Dobra, a ruše ih oni koji su na strani Zla.

A kada je ugledao toliku masu Mostaraca na nedavnoj javnoj tribini o budućnosti Mostara, kao multietničkog grada bijaše - ozaren. Kao čovjek koji je uvijek istog raspoloženja: ne kuka kada mu je teško, preteško, niti likuje kada mu odlahne. Vodio je Safet bitku za bitkom koje bijahu neizvjesne, čak i rizične, ali ”sve što je rizičnije, to čovjek više zavoli!”

Jedan bivši gradonačelnik, Milivoje Gagro i jedan sadašnji, Safet Oručević okupiše prijeratni, ratni i poratni Mostar u prepunoj dvorani u kojoj se tražila stolica više - što je znak popularnosti, koliko njihove, Safetove i Milivojeve, toliko, još i više, ideje o nedjeljivom gradu koji je svoj ponos klesao čekićem i knjigom, a čast na poštenju njegovih žitelja.

Oručevićeva i Gagrina tribina u Hotelu penzionera (u organizaciji CUPIDO) bijaše poziv svim Mostarcima dobrih namjera i plemenitih djela - njihova poslanica za mir, za srećan zajednički život ljudi istog sunca i podneblja.

- Sretan sam kad vidim ovako eminentan skup i ovakvu strukturu Mostaraca - govoraše gradonačelnik čije je srce rasparčano u sve mostarske mahale, od Oručluka u Donjoj mahali, do Rudnika i Bakijine luke, od Zgona do Carine, od Balinovca do Brankovca, od Cima do Blagaja...

Na njeg je rat ostavio brdo tužnih uspomena koje se ne daju poreći, ali od kojih se ne treba ni plašiti. Dvoboj između svjetlosti i tmine ovdje je trajao dugo, predugo.

Ali, dosljedan konceptu za koji se bori od ’94. godine, Safet i u ovu bitku ulazi bez kalkulacija i otvorenih karata. Naravno, ne sam, već sa svojim saradnicima. Neće s onim čija je prošlost ukaljana; hoće budućnost da živi sa svojim narodom, svojom rajom, onako kako smo to ovdje vazda radili. Neće s gospodom s antibošnjačkim, što će reći antibosanskim i antihercegovčkim pedigreom, niti sa osvajačima i prekrojačima naših prostora, našeg zraka i vode.

Za cijelo ovo vrijeme hrvao se s problemima, a problem svih problema - što reče njegov domaćin Milivoje Gagro - jeste povratak izbjeglica i prognanika u njihova prijeratna obitavališta. Onda: opstruiranje Dejtona, dvovlašće, etnička privatizacija, nezaposlenost, socijalna bijeda...

U tome hrvanju Safet je Oručević znao da se mržnjom i osvetom ne može dosegnuti sreća: sreća se postiže ljubavlju, dobrosusjedstvom, uvažavanjem drugog i drugačijeg. Znao da svaki čovjek, ponekad, treba pogledati na pređeni put. Nadnijeti se na nj kao nad izvor. I onda vidjeti: koliko si odmakao od tačke s koje si pošao. A njemu je trebalo mnogo dana i godina da pronađe grad s izgubljenom adresom. Jer: za njeg ne postoji ”kasno” i ”nikada”.
Dzoja Ratkovic-Gavela - Ilustracija
Postoji samo taj spasonosni optimizam koji Safetu pomaže u životu, pruža mu utjehu i spokojstvo. Svoju neiscrpnu energiju i znanje investirao je u zacjeljivanje ratnih rana, ali i u revitalizaciju grada. Kod njeg nema očajanja. Samo - rad. I: svakodnevne i svakonoćne aktivnosti, što mogu samo radiše, vječni zanesenjaci, oni za koje nema uzmaka, nikad - ni onda kada se sa sesija u Sarajevu vraćao razočaran i obhrvan, ni kada je protiv njega vođena bjesomučna hajka u medijima, ni poslije masakra Bošnjaka u Liskovoj ulici...

- Sve će ljudske boljke iscijeliti nada, makar gdjekad bila i varljiva - reći će čovjek koji pripada onom soju ljudi za koje se vjeruje da su, u nekim prilikama, sposobni da prerastu sebe za čitavu visinu. Ako to hoće. Ako realno posmatraju sadašnjost i ako prepoznaju sutrašnjicu u onome za šta se svijet zalaže, šta radimo i šta će neminovno doći.

A Safet hoće... Na ekstremizam, odgovarao je tolerancijom. Na podvale i prijetnje, pružao je ruku. O svojim protivnicima i neprijateljima, on ne govori ružno. Jok! Safet osvaja finoćom, pozivom na dijalog. Lijepa riječ i istina, njemu je sve: i halal i haram. Kaže, grad se ne mjeri samo po broju stanovnika, po veličini svojih trgova i bulevara, nego po tome ako ima veliku dušu, ako poštuje različitosti, svoje miroljubive i civilizacijske tekovine, ako njeguje kulturu i umjetnost i, napose, ako čuva svoju baštinu.

Tako se oduvijek govorilo da je Mostar grad svjetlosti i sunca, međutim, u toku zadnje krvoliptarnice grad je pokazao i onu drugu, unutarnju svjetlost koja isijava iz njegovih ljudi. Da nije bilo tako, pa zar bi ljudi u ratu štitili i spasavali jedni druge. Zato Safet sve čini za Mostar i svoje ”rođene”, a rođeni su mu svi ljudi koji preziru mržnju i podjele. Svi pošteni Mostarci i Hercegovci su saputnici njegovog života i života grada čija ratna i doskorašnja stvarnost bijaše gora od Šekspirove.

Fala Milosniku, sada su i Safetu i gradu povoljniji vjetrovi za leđima. On želi da dolazeće proljeće u našoj ”vali” bude proljeće mira, proljeće povratka, obnove i progresa, što i životu daje milinu i smisao!

Zato, u ovom slovu i ne govorim o njegovirn mahanama. Ima i njih oho-ho, kao i ja, kao i svi normalni ljudi.

Tako poznajem Mostarca, privrednika koji će me već sutra nazvati i skresati: ”Šta je, ti opet o Safi mlatiš!” Ali, poznajem i staricu sa Ograde, Jelenu koja je u Redakciju ”Mosta” donijela neku vrstu peticije žena Mostara - da se Safet Oručević, za sve što je činio i čini za voljeni grad i Bosnu i Hercegovinu nominuje za Nobelovu nagradu za mir. A poznajem i Himšu, Roma iz Karašebeša kojeg, nedavno, u Fejićevoj ulici pitah: gdje mu je čerga, gdje stanuje, a on meni: ”Ja, Himšo, stanujem u Safetovorn kontejneru… ”

Tako će pojedinci, i na ovo slovo, šlagerski i novokomponovano povikati - jest, Safet se borio za cjelovit Mostar, ali je stvarao kult ličnosti. Ali, kako reče žena sa Ograde, ako je Safa kult, bogami je i ličnost, jaka ličnost.

Ovo je najbolja karakteristika za čovjeka koji je u ovih sedam-osam vihornih godina svaki dram radosti plaćao sa pola oke svoje duše, idući preko Glogova, preko krvi i bolova, preko Prenja i avetinjskog stijenja - smrt i samoću da nadživi, da nadvisi stravu.

Njegova bitka na Neretvi protiv plavnog vala i svih drugih nepogoda je posljednja Safetova tekma, (a liske kažu: dobar je igrač, zna ga koturati, zna driblati, ima gard!).

Zato ću ovdje staviti tačku, uvjeren da Safetov životopis nisam ni ispričao ni ispisao. Bolje je da to on sam učini, ali ne u ovom ”Slovu”, pretijesno je, nego, možda, u njegovim knjigama, u tomovima.  

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Halil Tikvesa - Asamblaz

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo