Mehmed Dizdar
GRETA GARBO
"STOLAČKA NEVJESTA"
Sjećanje na "Slovo Gorčina" |
Bilo je "Slovo Gorčina", i bio je
Mak, njegova poezija i njegov duh.
Mjesec dana nakon njegove smrti napravili smo, Fahrudin
Rizvanbegović, Muhamed Šator, Muharem Dizdar i ja na Radimlji
recital, njemu, Maku, posvećen. Emir Buzaljko naslikao
ogromni portret pjesnikov sa obavještenjem o recitalu, stavili pano u centar grada, Dragan
Miketić i Gazda Krvavac snimili muziku, nas četvero napravili
izbor, uvježbali, pa na Radimlju.
Veliki svijet došao. Iznenadili se. Uzela nas trema, dršćemo dok
nije krenulo. Gore svijeće, muzika, progovori Gorčin, nestade treme.
Zbori Mak iz zemlje i neba, našim glasovima, muškim, teškim. Publika
bez daha, opčinjena. Svi osjećamo da je pjesnik tu s nama, u Grubaču, Kosari,
Modroj rijeci ...
Najdraža čestitka bijaše doktora Marka Ružića.
Reče kako ne zna kad je doživio tako lijepu večer. No, ne bi mi pravo kad Šator reče
kako su "one šeširdžije" zlobno prokomentarisali da je to bila hatma Maku.
Živi, dakle, i duh Rajka Petrova Noge i njegovih instruktora sa
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je nekoliko godina kasnije u
jednom nezvaničnom i opuštenom razgovoru na Centrali Hasan Grapčanović,
visoki dužnosnik u Centralnom komitetu Saveza komunista, nazvao četničkim leglom.
Odmah krenuše inicijative i dogovori oko manifestacije. Nemanja
bio glavni. Dobio zeleno svjetlo od Mikulića ili nekog drugog visokog
političara, sto posto. Skupio ljude u "Lovac" i cijelu noć
raspravljali o konceptu, programu, ciljevima, nazivu manifestacije: Nemanja
Pecelj, Osman Pirija, Alija Isaković, Džemal Čelić, Ico Mutevelić, Neđo Šipovac,
Hasan Eminović, (nekog sam možda i preskočio), ali Jana Berana,
velikog Makovog prijatelja i jarana, ne smijem nikako. Ico dobio zadatak
da napravi dugoročni program, kome će osnova biti sveukupna afirmacija
bosanskohercegovačke kulture, a Janu dugo čekati, veli gvožđe se kuje
dok je vruće, pa prije nego manifestacija dobi ime i prije nego Ico završi svoj dio
posla, napravi veliki recital.
Kiša je te večeri pljuštala iz neba i iz zemlje. Sijevaju munje,
pucaju gromovi, a grme glasovi Vlade Jokanovića i Steve Žigona
iz snažnog ozvučenja, grmi muzika Vojina Komadine iz koje, i uz koju, Gorčin,
Grubač Kovač, Pravednik, Vukas i Vuksan pričaju svoje tuge i
gorčine, jade i nade. Mladići i djevojke ogrnuti u bijele plaštove sa bakljama hodaju
oko stećaka, a nebesa otvorena. Lije. Hiljade ljudi oko nekropole, mokri do kože, ne
mrdaju. Svi su jedno uho i jedno oko, do samog kraja. Spektakl!...
Oduševili se i političari. U bifeu pored nekropole Jan prima
čestitke, pije svoj noćni napitak, gemišt u solidnim količinima, i šuti, a na rumenom
licu i u plavim očima mu zadovoljstvo. Likuje dobri, mudri umjetnik čija je kamera
ovjekovječila najljepše i najznačajnije predjele Bosne i Hercegovine.
Rekao je ono što je htio i sad jedna riječ može biti i pogrešna. Ne govori ni
"hvala", samo klima glavom pristojno, ponekad rukom. obriše ćelavo tjeme i
tuče gemišt.
Banket u starom hotelu, još nije bilo novog, bilo je otvoreno samo
za zvanice, trajao do duboko u noć. Nije ga pokvario ni incident što ga je napravio Majo,
Makov najmlađi sin, potukavši se s nekakvim tipom koji mu je nešto ružno
rekao o ocu. "Dosta je nama Dizdarina, Noga i njihovih donova",
vikao je ne obazirući se ni na Hasana Grapčanovića, ni na Midhata
Begića, ni Čedu Kisića, tadašnjeg kulturnjaka u CK
BiH, koji su sjedili sa Nemanjom i Fahrudinom,
ali se ni oni nisu obazirali na gužvu u Majinoj čaši.
Za "Slovo Gorčina" bilo je otvoreno.
Nemanja opet sazva sastanak, dođoše političari
iz vrha, podrža Čedo Kisić i Miodrag Bogićević, ne
bi da nije i Pozderac i Mikulić, podržava štampa,
usvoji se koncepeija, Jan dade ime, Alija podrža kako "Slovo
Gorčina" ima najviše smisla, jer slovo je riječ, poruka, iskazivanje, a Gorčin
je simbol našeg bosanskog i hercegovačkog čovjeka, u
svemu je veza sa Makom, a politički nije obojeno i nema opasnosti da se
ugrozi makar se politika promijenila.
Sljedeće godine bi opet Radimlja. Hodočašće.
Dolaze ljudi iz Mostara, Čapljine, Trebinja, Sarajeva, dolaze Stočani
i njihovi prijatelji iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
Dolaze na vatromet stiha, na viđenje s prijateljima, na uživanje u večernjim
sjedeljkama i razgovorima. Stolac je ta tri dana dok je trajala
manifestacija intenzivno živio danju i noću. Bio metropola kulture. Življi i ljepši je
bio i nekoliko dana pred samu manifestaciju, jer bi tu već bio Jan, pa Zdravko
Marić sa svojim ekipama što istražuju Daorson, pa režiseri
čije predstave će se igrati, da vide scenu i izvrše pripreme, pa glumci da uhodaju
pokrete i ostalo što spada u njihov dio posla, slikari, muzičari, novinari, razni
avanturisti što traže bilo kakav neobičan događaj, djevojke što žive s iluzijom da
će im Adem Čejvan ili neki drugi velikan scene pomoći da naprave
glumačku karijeru... Vrvi grad gostima, vrvi i domaćim. I svi, osim onih što će
učestvovati pa ih drži trema i strah, i onaj stvaralački, normalan i onaj od otvorene
scene (kako će to ispasti ?) također normalan, bili su opušteni i radosni. A sve je
ispadalo sjajno, ne samo što su radili vrhunski režiseri, glumci, muzičari, što su tu
bili vrhunski slikari i pisci. Bilo je sjajno i kad sam sa Šatorom,
jednom i sa Mirom Palametom, pravio recital sa mojim đacima kao
izvođačima. Svi smo, jednostavno, osjećali da moramo dati sve od sebe, jer radimo to za
bosanskohercegovačku javnost, radimo i za Maka. Tada nisam mislio da
radimo za vlastitu promociju i interes, a i kad sam saznao, nisam ohladio. Mak
je moj adže, Stolac je moj grad, BiH je moja domovina. |
|
 |
Napravili smo i publikaciju. Šator.
On je vazda volio novine i časopise, a i znao oko toga raditi. Najprije smo htjeli da to
bude bilten "Slovo", ali već je prvi broj bio pravi, ozbiljni
časopis, koji je bivao sve bolji i ozbiljniji, sa saradnicima visokog ranga, nekim i
svjetskog glasa. A ni Basler, ni Benac, ni Čelić,
ni Marić ... ni političari kao Mikulić i Todo
Kurtović, morali smo platiti politički danak i skoro u svakom broju pustiti i
neki politički tekst da ne bi "idejno zastranili", nisu tražili naknadu.
Džaba pisali, kao što smo i mi svi džaba radili, od lijepljenja plakata i nošenja
rekvizita do režiranja i izvođenja predstava i pripremanja i štampanja publikacije.
Nagrada nam je bila zadovoljstvo što promičemo našu kulturu, historiju, baštinu,
tradiciju i što sjedimo s umjetnicima i javnim ličnostima visokog ranga i velike pameti.
Ponekad se i zabavljamo:
Jan nam je bio najbliži, pa i najdraži. Bio je s
nama na svakoj manifestaciji i kada nije imao obaveza, ali je vrlo često dolazio i
boravio mimo "Slova". Učio nas je kako ćemo izbjeći razne
političke zamke, kojih će sigurno biti:
"Vi ste mladi", govorio je, a govorio je tiho, "Slovo"
je, koliko god mi to nešto eskivirali, ipak vezano za Maka, a Maka
mnogi, pa i moćni šoveni koji ne vole BiH, žele satrati, da ga nema,
ne znaju budale da se to više ne može, pa pazite dobro šta radite i šta odlučujete.
Neka vam zajedništvo vazda bude deviza. Jeste li primijetili agente DB-a
?
Nismo obraćali pažnju na tu eventualnost, bar ja nisam. Mislio sam
Fahrudinov rođak, Ćikan iz Mostara
dolazi, eto da vidi manifestaciju.
"Šta oni traže?", pitam.
"Traže ono što ne valja. Zato nemojte raditi ono što ne
valja." A Jan je, bar prema Nemanjinom mišljenju radio nešto što
ne valja.
Priča nam jedne večeri, mutan je i neraspoložen, čak ga i Bimbo
nervira, što je sad pekao ćevape, a sinoć mu popio podosta gemišta.
"Zamislite vi, molim vas, on je Hasanu, mom
kumu, - Hasan ga pitao šta ja radim u Stocu - rekao da ništa ne radim
nego pijem. Zamislite, on, jedan efemerni političar da Hasanu Grapčanoviću
to kaže za mene."
"Kako znaš, Jane, da je Nemanja?",
pita ga neko od nas. Nisam ja.
"Hasan mi rekao. I pitao me, je li istina?
Čuj, je li istina. Jest istina da pijem. Ali jesam li šta pjano uradio ili rekao, pitam
ja Hasana. Evo pitam i vas. Jesam li šta loše uradio?"
"Nisi, Jane, sve si dobro radio," rekosmo
skoro uglas i, čini mi se, bi Janu lakše. Zovnu konobara i reče: "Hajde, odnesi
onom benevreku litar vina i litar kisele", i pokaza glavom prema Bimbi.
Mada nam je davao svaku podršku, Nemanja je kod Jana
"izgubio i karte i makove". Nije ga mrzio, Jan to osjećanje, čini mi se, nije
imao, ali sam primijetio da uživa kad je Nemanja ljut. A jednom se dobro
nasekirao i umalo ne izbi skandal:
Dođe jednom Fahro, bio je predjednik "Slova",
u "Lovac". Šator i ja sjedimo u bašči i čekamo Jana
da još jednom razgovaramo i eventualno nešto popravimo u recitalu koji ide za koji
sahatak, a Fahrudin uznemiren. Veli:
"Problemi! Možda recitala neće biti! "
Začudimo se, a Fahrudin nastavlja:
"Nemanja tražio da vidi koje će pjesme biti.
Dali mu, on pregledao i rekao: "Ne može ovo." Pitamo, što ne može, a on,
zamislite, kaže: "Ne može ovo." Pitamo, što ne može, a on, zamislite, kaže:
"Skoro sva su imena u pjesmama muslimanska." |
| "Ta kakva će biti u sevdalinkama?", reče Šator. |
"Evo sad
će doći Nemanja, Jan i Alija da to razjasne",
reče Fahro nešto mirnije.
I dođoše. Najprije Nemanja, ozbiljan, činilo nam
se i ljut i prođe u salu klimnuvši nam samo glavom, a malo zatim Alija
Isaković, koji je napravio izbor i Jan. Uđe s njima i Fahrudin.
Nas dvojica naperili uši:
"Dobro, Nemanja, znaš li ti šta je
sevdalinka?", čujemo Janov glas, pa onda opet:
"Sevdalinka je lirska pjesma bosanskih muslimana.
Tipična."
Kad su završili, opet Nemanja ode sam, Fahrudin
nam dade znak da je u redu, a Jan nam se pridruži i gladeći plavu bradu
zadovoljno kao za sebe reče:
"Šta zna efemerni političar o sevdalinci?!"
Iznenadila nas je Nemanjina nepromišljenost, ili,
možda pogrešna promišljenost, jer u to vrijeme Partija se bojala
buđenja nacionalizma i insistirala na ravnomjernoj zastupljenosti u svemu i svačemu. Ako
nije mogao biti u nečemu paritet, valjalo ga je "nagurati".
Uskoro je Nemanja "odletio". Možda neko
i zna zbog čega i je li to baš za "letenje", ali ja nikad nisam odgonetnuo,
mada su mi neki važni komunisti pričali o tom. Vjerovatno je Nemanja znao je li nešto
skrivio i je li zaslužio da "odleti", a nama je bilo veoma žao. Znali smo da
ne može doći bolji za naše "Slovo Gorčina", a i za Stolac.
Za njegovog mandata, grad je napredovao više nego za cijelo vrijeme od 1945. Ali, ono
"nešto" mu se nije moglo oprostiti.
* * *
Zuko Džumhur je bio čest gost "Slova". Volio
je doći. Jednom je doveo Ivu Andrića, mislim 1972. Bio sam, kao mladi
profesor, početnik, u delegaciji koja ih je dočekala na Radimlji.
Konvecionalan razgovor s početka pređe nekako na historiju, na
turski period. Andrić priča neke detalje, turski zulum uglavnom, i Turke
naziva Agarjanima. Bez izuzetka, bez lapsusa, a mirno, staloženo, kako
samo on zna pričati. Bilo je u njegovoj priči nečeg što mi nije ležalo, neki ton,
neki poseban Andrićev izraz lica, ledena mirnoća u riječima. Možda je
i moja predrasuda učinila da pomislim kako nobelovac mrzi Turke. Ne bih imao
ništa protiv da on Turcima ne naziva naše, domaće, domicilne ljude, muslimane.
U Begovini, pak, Ivo vedriji.
Hvali i arhitekturu, i đerize, što u svakoj avliji prolaze i kroz zahod, i avlije što
blistaju čistoćom i urednošću, i hamamluke u kojima su se "Turci"
redovno kupali, a Zuko jedva dočeka.
"Agarjani!"
Andrić kao da nije primijetio podvalu, ne reaguje,
ali kada Zuko ponovi dva, tri puta, Andrić se osmjehnu
neobično široko i neprimjetno klimnu glavom. Zuko nam se okrenu,
namignu nam i šapnu:
"Shvatio je." Na "Slovu Gorčina"
bio je najčešće sa suprugom Vezirom, njegovom dobrom vilom koja ga je
pazila i njegovala, jer je već pomalo pobolijevao, a volio je navečer, s Janom i ostalim
jaranima "podijeliti veselje" uz čašicu. Vezira je vodila
računa da ne bude previše, a mala Maša, njihova unuka bila je džoker
koji je vazda palio. Prema njoj je Zuko bio nevjerovatno nježan. Topio
se od sreće kad bi je držao u krilu ili vodio u šetnju pored Bregave.
Kad je bio raspoložen, a po pravilu bi bio poslije treće ili
četvrte čašice, pravio je sjajne dosjetke i pričao anegdote za koje smo mi mislili da
se javno ne smiju pričati.
Sjedi jedne večeri ulema Stoca, haj helenejse,
efemerni političari, ali i Todo Kurtović, visoki savezni funkcioner i
priča se o religiji i Partiji, o odnosu prema vjernicima i svećenicima, a Zuko
veli Todi:
"Sad ću je tebi, Todo, ispričati nešto
interesantno."
Svi ušutješe, a Zuko poče:
"U jednom gradu u Bosni, nije bitno koji je
grad, oslobodilo se. Četeres je peta. Treba početi škola, a nema učitelja. Neko se
sjeti hodže što je bio u partizanima i odlučiše da njega angažuju.
Rekli su mu da je to važan zadatak, da treba učiti djecu, ali Boga
nema. Nema ni Pejgambera. I hodža pristao. Morao čovjek pristati. Kad
je škola počela, hodža ušao u učionicu, gleda u djecu, djeca mjere njega. Onda će
hodža: "E, djeco, neka znate od sada više nema Boga ... Nema ni Pejgambera
... Tobe jarabi," pa malo stade, misli i premišlja te dodade: "A ako
bidne, najebali smo i ja i vi."
Efemerni se zagledavaju, što to Zuko baljezga, a Todo
prasnu u smijeh. Onda i oni. Laknu im.
Jednom opet, bi veoma vruć dan, podne. Zuko sa Mašom
dolazi u hotel sa jutarnje šetnje. U hotelu na bašči nekoliko drugarica, među njima Todina
supruga. Sunce im pripeklo, a njima nešto lijeno promijeniti mjesto.
"Kako su moje lijepe dame?", pita ih pristojno i veselo.
"Ama vruće, brate Zuko, šta je ovo?",
odgovara jedna od njih.
"Ne sekiraj se. Nije ovo ništa kako će vam biti u
džehenemu", šeretski će dobri hodoljub, a one ne znaju šali li se ili je zloban.
Ne znam ni ja, a pukao bih od smijeha, samo se bojim da ne ispadnem nepristojan.
Pita ga jednom Jan, uz kahvu, jutro je i razgovor i
nije baš tečan i lahak. Nekakvi neraspoloženi oba:
"Zuko, Boga ti, gdje je tvoje stanište?"
"Nema, Jane. Mijenjam", oporo odgovara?
Jan klimnu glavom kao da razumije, a Zuko otpi malo kahve pa
nastavi:
"Ja sam, moj Jane, Musliman. Bosanski."
Kao da tek tada Janu bi jasno da mu nije jasno. Ne
pita ništa, očekuje dalje objašnjenje. Zuko šuti, pije kahvu, Jan
ga prodorno i začuđeno gleda.
"Moj lijepi Jane," nastavi, ipak, "Bosanski
muslimani ne treba da imaju stanište. Trebaju im dva kofera i auto. A ja imam
dva kofera i ’spačeka’."
Bio je užasno ozbiljan kad je ovo govorio, a ja mislio da se šali.
Jan je shvatio. Samo je rekao: "Ja! "
Sjetio sam se tog razgovora 1992.
Negdje pred rat, poslije zadnje ili predzadnje manifestacije, već
je cijela zemlja na putu u haos, ispratismo Zulfikara. Voziće ga vozač
Građevinskog preduzeća u Čapljinu na voz. I Hamica Brkić
će s njim. Zuko mi nekako tužan. Odoše.
Pokasno se vratiše, a Hamica priča:
Svratili mi u šoferov vinograd da uzmemo gajbu grožđa. Berba.
Svratio i Zuko. U ćoši, u hladu pod kruškom sjedi dedo. lma mu dobro
preko osamdest, a Zuko pravo njemu:
"Merhaba, dedo!"
"Merhaba!"
"Kako si, kako zdravlje?"
"Dobro, fala Bogu, samo ništa ne vidim i ne čujem", dedo
će razočarano. "Ne žali, dedo, Boga mi nemaš šta lijepo vidjeti ni dobro
čuti", utješi ga Zuko, a dedo se nado smijati. Smijemo se
i nas dvojica, a Zuko mrtav hladan.
* * *
Bila je i večer poezije Oskara Daviča. Šator ga dočekao u Dubrovniku
i doveo u Stolac. S njim bila i supruga, mlada, lijepa i zbabna. Trbuh do
zuba, a njemu preko sedamdeset. Neodoljivo me podsjeti na Vekovića iz "Pesme."
"Jest", veli Šator, "pravi Veković.
Da vidiš kako gleda konobaricu Albinu. I kaže da su pred tom ženom
muškarci padali na koljena."
"Šta ste pričali usput?", zanima me je li moj drug
prokužio njegov karakter, je li tabijasuz, hoće li se ljutiti ako ne bude zadovoljan
recitalom koji sam ja pravio...
"Brine ga nacionalizam. On misli da se budi ta pošast. I veli
da, kad ga pitaju odakle je, on odgovori da je iz Srbatske ili Hrbije."
"Ta jedna je zemlja, majka mu..."
Poslije recitala, bio sam vrlo zadovoljan kako su to izvele Dinka,
Mirsada, Spomenka, Nadica, traži me Šator:
"Zove te Davičo. Eno ga u ’Lovcu’."
Ja u "Lovac", on sa ženom, s njim Mile
Palameta, predsjednik opštine i još nekoliko ljudi.
"Ti si pravio ovaj recital?", pita oštro, a ja osjetih
nešto neće biti kako valja. Skrušeno rekoh da jesam, a on još strožije:
"A gdje je ’Srbija’?" Znao sam i
bojao se da me baš to ne upita. Rekoh kako ja znam da je njegova najbolja pjesma, ali u
ovoj sredini ne bi baš išla, u njoj se puno uzvikuje Srbiji, a muslimanima
i Hrvatima to ne bi bilo ugodno, kao što ne bi ni onim drugim da je
obrnuto...
"lzbjegavamo nacionalnu patetiku," rekoh na kraju i
pogriješih. Još više se naljuti. Reče kako to nije patetika, kako je Srbija
njegova domovina kao što je Bosna Makova, kojoj on kliče i kako sam
morao da je uvrstim.
"Oprostite, druže Davičo, pogriješio
sam", rekoh da prekinem neugodnu situaciju. Uključiše se i ostali, Mile
pokušava da me brani, ali džaba. Gori Davičo. Ja se preznojavam. Dođe
i Midhat Begić, moj dragi profesor. Prije nego je sjeo pozdravi se s Davičom,
a onda upita:
"Ko je pravio izbor za recital?"
Opet pretrnuh. Još ako i on bude imao primjedbi...
"Ja", jedva prozborih.
"Sjajno. Čestitam vam. Izabrali ste najbolje i odlično
uklopili u cjelinu. Uživao sam."
Kao da me sunce obasja. Pohvali me jedan od naših najvećih
autoriteta književne kritike. Što bih veće poželio u tom trenutku?
Raskravi se i Davičo. Spade mu onaj strogi izraz s
lica, navuče se i malo osmijeha:
"Profesore, sedi ovde kod mene!"
Mišljah da govori Begiću, ali on gleda u me i
rukom mi daje znak da priđem. Namješta mi i stolicu. Selamet.
Dugo se pričalo, malo i pilo, a Davičo bio vrlo
raspoložen. Albinu je, kad god je dolazila do naših stolova da nas
posluži, premjerio od glave do pete.
* * *
Iako je za doček gostiju bio zadužen Lazar Prce, odgovarao mu je takav
posao jer je mogao i volio dugo sjediti i pričati, najviše o "Hajduku";
ali prilagodit će se on i pjesnicima, i naučnicima i glumcima...
Gustav Krklec je bio najlakši i najveseliji gost.
Stari gospodin je bio vazda raspoložen i spreman da ispriča poneku anegdotu. Bilo mu je
važno samo da ima gemišt i ništa više, stalno je čaša bila pred njim, a nikad nije
bio pijan. Znao je održavati stanje kad vino drži čovjeka na onoj čarobnoj granici, pa
mu sve lijepo i on zadovoljan i raspoložen, a pamet potpuno trijezna.
"Piješ li ti, Gustave, ikad vodu?" pita
ga Jan, a namigiva nam:
"Kad mi je bilo dvadeset godina napio sam se vode i dobio upalu
pluća. Otad nikad", odgovara šeretski i primiče čašu s gemištom.
lspričao nam je događaj iz mladosti, kad je kralj
Aleksandar ukinuo Ustav. On je bio mlad pjesnik, tek počinjao, a boem.
"Zapio se ja s društvom," priča starčić pa se društvo
razišlo, a ja nemam gdje prespavati. Odem u park. Slatko sam spavao na klupi kad me
nečija ruka kucnu po ramenu. Probudih se, vidim policajac. |
| "Gospodine, osobnu,"
traži strogo, a ja nemam. |
"Kako se
zovete, molim?"
"G", kažem, a on se čudi, misli provociram ga.
"Kako?" začuđeno pita.
"Gospodine, ja se sada zovem G."
"Vi se sa mnom sprdate, ljuti se policajac, a hvata se za
pendrek. Prepao sam se i požurio objasniti - Gospodine, ja sam do juče bio Gustav,
a pošto je kralj jučer ukinuo Ustav, ja sam sada samo G."
Priču o Andriću i Krleži
vješto je izbjegavao, pa nam je Jan objasnio da Andrića ne voli iz
osobnih razloga, nekakva ljubav, šta li, a Krleža je previše gospodin.
Ali je rado pričao o Mustafi Golubiću:
"Opasan je svat bio vaš Mujka", govori Krklec,
a vrti glavom.
"Sjedio sam često s njim po raznim bircuzima i eminentnim
evropskim restoranima. Uvijek je tražio mjesto u kutu, da ima pregled. Je li se nečeg
bojao ili je bio samo oprezan, ne znam ni danas, a imao je razloga za oboje. Mnoge je
neposlušne u crno zavio, da vam ne pričam. Ako vam kažem da ga se i Tito
plašio, nećete mi vjerovati."
Zgledasmo se u čudu. Je Ii moguće da je tolika zvjerka. Krklec
vidi da se čudimo, pa objašnjava:
"Bio je Staljinov čovjek. Sposoban i odan.
Desna ruka. Izvršavao najteže, čak i prljave zadatke. Bio uvjeren da radi prave stvari
za revoluciju: Danas je u Kini, za nekoliko dana u Americi,
pa u Parizu, Berlinu, Londonu ... A u svakom rukavu mu po jedan pištolj.
Pokazivao mi je, kad je jednom bio dobro raspoložen i kako njima barata. Samo trzne rukom
i munjevito mu se u šakama nađu dva pištolja spremna za pucanje. Kauboj!"
Mi slušaoci zinuli od čuda, ne progovaramo, a i starac uživa u
našem čuđenju.
"Još će vas nešto iznenaditi o Mujki",
veli Gustav, a smješka se.
"Bio je maher i za žene. Ja znam da je imao vezu, mislim da je
bila nježna, sa Gretom Garbo. I sa još nekim evropskim divama iz onog
vremena. Sa Gretom sam ga osobno viđao."
Smješka se Gustav, pijucka svoj gemišt:
"Tako vam je to sa Mujkom. Opasni ste svati, vi
Stočani," reče na kraju. Ne htjede više o Mujki. Ima, veli stvari koje se ne
pričaju. |
|
