Miralem Sefer -
Hodža
MOSTAR JE DIO EVROPE
Razgovor sa
portparolom NATO pakta
gosp. Džejmi Šejom |
Nakon dugog
čekanja, napokon danas
16.12.1999., dobih termin za
predloženi razgovor - intervju
sa portparolom NATO pakta Džejmi
Šejom, specijalno za
"MOST".
Intervju - razgovor
je već odavno bio planiran.
Džejmi nema vremena, ja takođe.
Napokon se ipak nađosmo
da protabi- rimo o situaciji, o
prošlosti, o budućnosti, o
sadašnjosti Jedinstvene Bosne i
Hercegovine i moga rodnog
Mostara. Povod za ovaj razgovor
je interesantnost same osobe i
uloga Džejmija Šeja u svjetskim
zbivanjima i moja opsesija
Mostarom.
Informacije radi
moram vam saopštiti da je Džejmi
Šej, sem što je portparol
NATO - pakta inače profesor
doktor istorije. Njegova
doktorska disertacija je vrlo
interesantna: "Uloga
intelektualaca u prvom svjetskom
ratu", koju je
odbranio na Oksfordskom
univerzitetu. Doktor
profesor Džejmi Šej je
interesantan i po tome što je
upravo 1993, za nas ratne, postao
portparol ove organizacije. Prema
tome čovjek sa kojim se može
razgovarati o mnogim, za našu
domovinu BiH i
naš Mostar,
sudbonosnim događajima.
Džejmi Šej
je istovremeno i profesor na ULB
(slobodni bri- selski
univerzitet) kao i autor
knjiga "Nato u
2000-oj godini" i "Uloga
medija u ratu".
Znači, mnogo razloga za ovaj
razgovor. Tu je i moje
nestrpljenje da postavim neka
pitanja čovjeku kojega lično
mnogo cijenim. Jer u mome životu
sreo sam vrlo malo ljudi sa
takvom munjevitom reakcijom za
odgovor - uvijek korektan i vrlo,
vrlo istinit i odmjeren. Ono
nešto, kao što mi u Mostaru
kažemo "k’o kobac".
Koje godine ste došli na
funkciju portparola NATO pakta?
Na tu dužnost sam
stupio u mjesecu junu 1993. Moj
prvi "ga- zda" je bio Manfred
Woerner, Nijemac,
poslije njega je došao Wili
Klas, onda Havijer
Solana, a sada
"služim" četvrtom
generalnom sekretaru.
Šta ste radili prije dolaska
na ovu dužnost?
Negdje osamdesetih
godina došao sam već u NATO-vu
biro- kratiju i bio obični
birokrata. 1983. sam dobio
šansu. Na inicijativu engleskog
ambasadora formirana je grupa za
rad sa mladima iz zemalja
članica ovoga pakta. To je bio
moj prvi iskorak iz birokratije
koji sam svesrdno prihvatio. Od
toga vremena stalno sam u
komunikacijskoj službi
Kako vam odgovara mjesto
portparola?
Neobično sam
zadovoljan svojom funkcijom.
Naravno, ako je čovjek portparol
onda treba da očekuje razna
pitanja i daje odgovore. U
protivnom bi funkcija portparola
bila vrlo, vrlo dosadna.
Međutim, mislim da to nije
slučaj sa mnom i sa Nato
savezom. Momentalno je ovaj pakt
u centru pažnje cijeloga
svijeta. To nisu samo aktivnosti
naših trupa u BiH
ili Kosovu. Tu
su još tranasatlantski
odnosi, Rusija, Sjeverni Timor,
odnosi Evrope sa Balkanom.
Tako da svaki dan ima nešto
novo. Varijacije na različite
teme. Po prirodi sam vrlo aktivan
pa je upravo ova uloga portparola
stil koji meni odgovara. Tako se
svaki dan konfrontiram sa
novinarima i sa svjetskim
političarima, sa ratom i mirom,
rekonstrukcijom Evrope...
U svakom slučaju, moj posao
smatram mnogo interesantnijim od
posla prodavača usisivača ili
praška za pranje. |
|
 |
Gosp. Džejmi, postaviću Vam
pitanje koje sam ovako definirao: U Bosni
i Hercegovini je bio građanski,
malograđanski, vjerski, nacionalni rat
ili agresija?
Mnogi misle da je
to bio jedan čisti unutrašnji sukob.
Poznato mi je takođe da su mnogi
političari i diplomati sukob u tvojoj
domovini proglašavali građanskim ratom.
Međutim valjda znaš, koliko i ja, to
znaju i ti bajni diplomati, da su se u
taj "untrašnji sukob" u BiH
umiješale druge dvije nezavisne države,
Srbija i Hrvatska.
Da te dvije zemlje nisu podržale dva
etniteta u svakom pogledu, od oružja pa
nadalje, kraj ovoga "unutrašnjeg
sukoba" bi izgledao sasvim
drugačije. To je jasno kao dan onome ko
hoće da pogleda činjenicama u oči.
Potpuno mi je poznato da su se tri
etničke skupine sukobile u BiH
i kako gore već spomenuh, diplomacija je
taj sukob automatski proglasila
građanskim ratom, međutim ponavljam
još jednom, ne slažem se sa njima. Da
su Srbija i Hrvatska, kao dvije nezavisne
zemlje, sprovele drugačiju politiku
prema Bosni i Hercegovini i prihvatile
nezavisnost BiH poslije referenduma,
sukob se sigurno mogao izbjeći. Dakle,
Srbija i Hrvatska snose skupa odgovornost
za ono što se dogodilo na teritoriji
Bosne i Hercegovine.
Nastavak gore postavljenog
pitanja glasi: Šta je po Vašem
mišljenju trebala uraditi inteligeneija
iz BiH. A bilo ih je dovoljno.
Ta elita, te perjanice Mostara, Sarajeva,
Tuzle, Banjaluke... Zašto nisu reagirali
kao demokrati, čast izuzecima, dolazimo
li do zaključka: i pored svih diploma
nisu bili na nivou tadašnjih zahtjeva, a
pogotovo jer su se tako lako priključili
nacionalistima? Ne želim, naravno,
nikoga ponižavati, ali je izbor ipak bio
širi. Zar im je trebalo takoreći samo
24 sata da sve okrenu naopačke?
Dobro postavljeno
pitanje, ali, od kada postoji ovaj
svijet, oduvijek je postojala i razllka
između inteligentnih ljudi i
intelektualaca. Ne smijemo zaboraviti da
je Srpska akademija nauka
u Beogradu bila glavni
idejni vođa nacionalizma -
velikosrpstva, igrala je ključnu ulogu,
istu takvu ulogu igra i Ruska
akademija. Moja teza iz
doktorske disertacije na Oksfordu,
o kojoj si izgleda dobro upućen, je:
fasciniran sam bio, jer je upravo
tadašnja inteligencija bila
začetnik Prvoga svjetskog rata,
a ne pacifisti koji su upravo suprotno
željeli. Odavno je poznato da su mnogi
intelektualci opsjednuti nacionalizmom. U
mojoj doktorskoj disertacijl jasno sam to
izrazio, tj. da su oni upravo bili
lokomotiva nacionalizmu. Danas mogu
potvrditi tu identičnost - reprizu - i
na Balkanu.
Gosp. Džejmi, ovo što ste gore
naveli je takođe mišljenje mnogih
stanovnika moga grada i moje domovine.
Ali, ipak ostaje ono vječito zašto?
Zašto?
Interesantno pitanje. Zašto? Zato jer je
ta inteligencija, tako reći, bila
zaštićena od normalnog svakodnevnog
života. Mogao bih reći da su izgubili
dodir sa stvarnosti. Takođe mi se čini
da su im nacionalistički ideali
transformirali ozbiljnost situacije -
realiteta.
Poruka je jasna,
Gosp. Džejmi. Normalni ljudi moraju
živjeti normalno. Inaće se gube osnovna
načela poštovanja čovjeka prema
čovjeku.
Koliko ste puta posjetili Bosnu i
Hercegovinu, koliko puta Mostar?
Odmah ti moram
reći da za vrijeme trajanja rata nisam
ni jednom bio tamo. Međutim, čitava
situacija mi je bila i te kako poznata.
Tek stupanjem na snagu Dejtonskog
sporazuma i dolaskom SFOR
trupa do danas sam bio već tridesetak
puta u Bosni i Hercegovini.
Moram ti takođe priznati da sam u
periodu 1993.-95. morao mnogo, mnogo
odgovora dati na postavljena pitanja o
zemlji u kojoj nikada nisam bio. A to je
veliki hendikap za portpatrola, (smijeh).
Bili ste i u Mostaru?
Da, dvadesetak
puta.
Kakav je utisak ostavio na Vas
moj rodni grad, posebno u prvom susretu
sa njim?
U svakom slučaju
želim ti odmah reći da me za Mostar
vežu tri nezaboravne uspomene.
1. U zimu 1996.
prvi put sam bio u Mostaru,
sa Havijerom Solanom,
tadašnjim generalnim sekretarom NATO-a.
Nije me iznenadila razdijeljenost grada
na dva dijela. Iznenadila me i
razočarala razrušenost istočnog dijela
grada, ali me se istovremeno dojmila
nerazrušenost zapadnog dijela grada.
Nama je odavno bila poznata tragedija Sarajeva.
Međutim, kada sam vidio istočni dio Mostara
onda mi je tek postalo jasno šta stvarno
znači razrušeni grad.
2. Gospodin Solana
i ja smo bili u radnoj posjeti u Mostaru.
Za tu priliku smo upriličili ručak sa
gospodinom Oručevićem
i gospodinom Prskalom.
Međutim, na ručku se nije pojavio taj
mali čovjek Prskalo,
koji nas je sve jednostavno negirao.
Jednostavno je javio da neće doći na
taj ručak – razgovor. Dakle, komandant
Nato trupa u to vrijeme gospodin
Jalnon, Solana, Oručević i ja
smo trebali razgovarati bez njegove
prisutnosti. Nikada za vrijeme našeg
zajedničkog službovanja nisam vidio
tako ljutog gospodina Solanu,
pjena mu je izbila na usta. Zatražio je
neko SFOR-vo vozilo i
ja, general i Solana smo
uskočili u njega i punim gasom prešli
preko mosta na Neretvi,
na desnu obalu, i u jednom hotelu našli
tog malog čovjeka kako objeduje sa
društvom. Generalni sekretar NATO-a Havijer
Solana ga je ščepao za
okovratnik i onako kako učitelj grdi
učenika drugog - trećeg razreda osnovne
škole održao mu lekciju o ponašanju i
ozbiljnosti. Da ga nisam spriječio
sigurno bi tog neposlušnika potegnuo za
uho. Ostale izgovorene riječi nisu za
pisanje, ali sam ubijeđen da ih je Prskalo
i te kako razumio, ali ne znam je li ih
shvatio. Taj događaj je za mene postao
indikator realnosti stanja u tvome rodnom
gradu. Ono što bi se kratko moglo reći,
kristalno jasna slika situacije.
3. Sve na zapadnoj
strani grada bilo je drugačije.
Registarske tablice, policijske uniforme,
muzika... Dok sam bio na toj strani imao
sam utisak da se nalazim u nekoj sasvim
drugoj zemlji, a ne u Bosni i
Hercegovini. Imao sam utisak da
se nalazim u Hrvatskoj.
Još jedan zaključak je došao sam od
sebe. Nije samo grad bio podijeljen nego
i njegovi stanovnici. Mostar je,
ne samo za mene bio i ostao jedan
mikrokosmos bosansko- hercegovačke
problematike. Svima nam je i te
kako postalo jasno, ako se Mostar
uz pomoć međunarodnih organizacija
ponovo sjedini onda će to u ostatku BiH
ići mnogo lakše.
Kao doktor - profesor istorije
sigurno ste sasvim drugačijim pogledom
posmatrali srušene istorijsko - kulturne
monumente, Stari most, džamije, crkve...
Ako možete ispričati Vaše prve utiske.
Kakvo ste mišljenje stekli o ljudima
koji su u stanju tako nešto uraditi?
Mostar
je, mnogo više od Sarajeva
kulturno - istorijski i multinacionalni
spomenik. Vjekovno svjedočanstvo koje se
ne može tek tako uništiti. Istorija
znači prošlost. Istorija je zapisana u
knjigama. Naslikana na slikama. Istorija
nije samo taj kamen od kojega su
sagrađeni monumenti. Istorija zna i
opjevati i dramatizovati. Istorija je
vječna. Ti uništavači istorije će
takođe ući u nju. Naši unuci će
učiti o njima iz knjiga istorije. U
kakvom svjetlu će biti prikazani, mislim
da je bespotrebno i govoriti. Svi mi
znamo i svima nam je jasno da, na
primjer, Stari most nije
srušen u vihoru ratnih borbi. Na Stari
most su poslane ciljane granate,
Stari most je namjerno
srušen, ubijen. Cilj toga ogavnog čina
je svakome jasan: srušiti simbol
zajedničkog života i tolerancije.
Uništiti gotovo pet vijekova prošlosti
i izbrisati mogućnosti postojanosti
zajedničkog Mostara, i
ne samo njega, nego i čitave Bosne
i Hercegovine. |
 |
Dakle Stari most je srušen da bi
se počela "pisati nova istorija,
godine 1993."?
Potpuno si u pravu.
Pa i Srbi su to radili u
Bosni i na Kosovu.
Uništavali biblioteke, škole, lične
karte na albanskom jeziku, akte o
vlasništvu. Sve što je bilo nesrpsko.
Znate li nešto o prošlosti zapadne
Hercegovine?
Znam samo da su
stanovnici toga kraja bili najvjerniji
vojnici Ante Pavelića
kao što su, takođe, danas vjerne sluge
- sljedbenici umrlog Tuđmana
i njegove nacionalističke partije.
Čitava tragedija Mostara
je da odgovorni za urbicid i genocid nad
ovim gradom i njegovim stanovništvom, ne
žele, neće ili ne mogu da shvate da su
međunarodni elementi eliminiranja
stupili na snagu. Pitanje je samo vremena
kada će se ti ljudi ponovo uključiti u
proces demokratizacije i nepovratno
napustiti diktaturu čvrste ruke.
Današnja fatamorgana tih čelnika je da
su oni bogovi na zemlji, oni koji su
donijeli "slobodu i opstojnost"
svome narodu. Ne znam samo da li im je
jasno da su već izvjesno vrijeme na nul
tačci. Sa te tačke čovjek i
čovječanstvo idu u plus ili u minus.
Nijedan čovjek na ovoj planeti ne može
igrati ulogu svemogućeg boga. Onaj koji
misli da može sve, svugdje i kada god to
zaželi nema blage veze sa realnošću.
Ono što mi je i te kako upalo u oči, ne
samo u Mostaru nego i
cijeloj Bosni i Hercegovini
je osveta sela prema gradu. U
cijeloj BiH može se mirne duše reći da
su gradovi bili opkoljeni i uništavani
od negrađanskog stanovništva te zemlje.
Selo se svetilo gradu. Ne znam
zašto. Ili je to bila osveta
multietničkim sredinama, centrima
života i tolerancije. Znam da je Mostar
upravo bio centar ovoga gore navedenog pa
je najvjerovatnije zbog toga toliko
razoren i, plus, podijeljen. Međutim,
onima kojima nije jasno šta znači
riječ simbol teško će ikada shvatiti i
značenje te riječi.
Zašto, se smiješ?
Smijem se gosp.
Džejmi jer mi je neobično
drago da je jedan Irac uočio suštinu,
ili, bolje rečeno besmislenost rata u
mome rodnom gradu. To nije bilo teško
zaključiti. Zar gradovi nisu oduvijek
donosili prosperitet i demokratske ideje.
Uzmimo, na primjer, Zagreb.
Nikada nisu glasali za Tuđmana,
donekle se to može reći i za Beograd.
Pobjeda nacionalističkih partija se
dogodila na selu. Miloševićeva
armija na Kosovu je iz južne Srbije -
najseljačkijeg kraja.
Slažete li se sa mnom kada
kažem da u svim krajevima ex-Jugoslavije
i šire postoji Balkanski sindrom - neka
komšiji crkne krava?
Ne bih htio
govoriti o balkanskom sindromu, jer
automatski moramo govoriti o istorijskom
fatalitetu. To je onda u svakom slučaju
besmisleno, jer Mostar i
čitavi Balkan nisu
istorijski fatalitet, nego činjenica da
je to samo jedan dio Evrope.
Nacionalni fireri koji su i započeli
onaj nesretni i bespotrebni rat su u
svakom slučaju bili strašno rđavog
karaktera. Mi nikada ne smijemo
zaboraviti, jer upravo ti fireri su osobe
koje govore o istorijskom fatalitetu,
kako bi svoju grešku legitimirali. Upravo
su oni ti koji se svim sredstvima bore
dokazati da je svaki Hrvat ustaša ili
svaki Srbin četnik. Oni jednostavno
žele reprizu Drugog svjetskog rata. To
je taj fatalitet koji mnogi nazivaju
Balkanskim sindromom. Zemlje
koje su se samo malo potrudile bez imalo
muke su izašle iz gore spomenutog
sindroma. Uzmimo, za primjer, Sloveniju.
Ubrzo će postati članica Evropske
Unije. Moje lično mišljenje je
da se taj sindrom mora smatrati sramotnom
riječi prema onim zemljama koje žele da
se demokratizuju i primaknu Evropi
po ustaljenim normama. U toj formuli se
upravo nalazi sve što je fatalno i
pasivno u tome dijelu Evrope.
Budimo iskreni jer znamo da ipak svaka
zemlja ima svoje specifičnosti.
U redu gosp. Šej, ali koju je
ulogu odigrao komunizam. Ne zaboravimo da
je u periodu 1945.-1990. upravo taj
sistem bio na vlasti u onoj tvorevini
koja se zvala Jugoslavija?
Vjeruj mi, a
najvjerovatnije i sam znaš da je jugoslovenski
komunizam bio mnogo bolji od
ostalih komunizama i to je upravo taj
paradoks. U nekadašnjoj Jugoslaviji
standard je bio mnogo veći nego u
zemljama Varšavskog pakta. Ruske
trupe se nisu nalazile u njoj.
Dakle, tamo nisu znali za Berlinski
zid, i to je donijelo
emancipacijski osjećaj u kojem su se
stanovnici te zemlje osjećali slobodnim
i neokupiranim. Upravo zbog toga, nakon
pada Berlinskog zida,
zemlje članice Varšavskog pakta
su se našle u situaciji da bez
tranzicije pređu iz komunističkog
sistema direktno na slobodno ekonomsko
tržište i zapadnjačku demokratiju. To
je izazvalo političke potrese, npr. Rumunija
ili Bugarska. Međutim, u
nekadašnjoj Jugoslaviji pad Berlinskog
zida se nije ni osjetio. Upravo
se sjetih svojih studentskih dana na Oksfordu,
kada sam veliki dio svoga džeparca za Ginis
u pabu zarađivao dajući časove
engleskog pristiglim studentima iz Jugoslavije.
Jedino, što će mi vječito ostati u
sjećanju je da su svi obavezno nosili
bunde i imall Amerikan Ekspres
kartice. To znači da su
stanovnici te Jugoslavije
imali dio slobode kretanja i putovanja
nasuprot onima iz Varšavskog
pakta. Zbog toga se
najvjerovatnije mnogi stanovnici i nisu
željeli emancipirati u pravo demokratsko
društvo, jer blagi komunizam je još bio
i podnošljiv. I još ovo da napomenem: u
nekadašnjoj Jugoslaviji
komunizam nije došao sa ruskim trupama,
on je nastao unutra, sa Titom,
i nije postojala tolika potreba da se kao
sistem ne prihvati. Paradoks je isto
tako, kada je pao komunizam u čitavom
svijetu, u Srbiji je na
vlast došao "naš veliki
prijatelj" Milošević.
Te sve prednosti blagog komunizma
stanovnicima ex- Jugoslavije su donijele
prividnu prednost. Zašto je baš u toj
zemlji jedino izbio sukob i krvavi rat,
dok u zemljama čvrstog komunizma to se
nije dogodilo. Uzmimo za primjer Češku
i Slovačku. Razišli su se bez
prolijevanja krvi?
Problem u toj ex-
Jugoslaviji je, bilo, kako bilo,
ipak komunizam. A te
zemlje su bolovale od kronične
financijsko- ekonomske bolesti. Međutim,
nastankom ekonomske krize krivac se nije
tražio u sitemu nego u nekoj
"drugoj etničkoj skupini". Milošević,
i ne samo on, su se doslovno sakrivali
iza druge etničke skupine.
Da li se točak istorije može
vraćati unatrag, upoređujući situaciju
1940.-1992. Zar jedna kristalna noć nije
dovoljna. Aušvic, Dahau - Omarska,
Heliodrom, Dretelj …?
Civilizacija je
oduvijek bila relativno, slaba - ne samo
u Bosni i Hercegovini.
Ako se ljudi osjećaju nesigurnima i
vjeruju da su ugroženi, to automatski
izaziva paničnu reakciju u kojoj je
"najveći" neprijatelj
najbliži komšija.
Mislite li to stvarno?
Još ako su mediji
uključeni na proizvođenje loših
informacija, onda ta nesigurnost vrlo
brzo prelazi u neku vrstu histerije.
Nastaje stanje akcije - reakcije. Ljudi
koji su bolovali od vlasti automatski je
traže iako su najmanje kvalificirani za
tu vrstu posla. JEDNOM U ŽIVOTU?
Uzmimo na primjer Karadžića
ili Tutu. Alkohol,
benzin, cigarete. Tipični produkti za
šverc. Hrpe novca koje se daju da bi se
ostalo na vlasti. Obično nisu potkovani
znanjem, ali zato imaju mišice ili dobro
oružje.
Za vrijeme
Hitlerove vladavine postojala je
identična situacija. Kriminal i
nacionalizam su usko povezani. I to će,
nažalost, biti najveća prepreka da se
ta regija demokratizuje. Korupcija je
takođe i te kako prisutna. Ako znamo da
gotovo na čitavoj zemaljskoj kugli
postoje Mek Donald
restorani, samo u BiH
ne, onda je to vrlo loš znak.
Gdje je u svemu tome nečija
vjeroispovijest?
Zašto o tome
posebno govoriti? To treba biti moja
vjeroispo- vijest, koja mi ne doje za
pravo da je namećem drugima. Vjera
i nacionalnost nisu jedno te isto, to
nikada ne smiju ni biti. Svaki
čovjek ima samo jednu domovinu i ona je
tamo gdje mu je i dom.
U nekim dijelovima BiH SFOR trupe
se smatraju okupatorima?
Mi smo tamo da
očuvamo Dejton i mir.
Izvještaji sa terena su zadovoljvajući,
smanjuje se broj trupa. Može se govoriti
o nekakvoj stabilizaciji. Dalji dio
razgovora nastavili smo u slobodnom
dijalogu bez odgovora na konkretna
pitanja.
O holandskom bataljonu u
Srebrenici "ne zna
ništa", jer to su onda bile UNPROFOR
trupe. Šuti ko zaliven o španskom
bataljonu. Nije čitao
izvještaje, hajde da mu povjerujemo. O
protektoratu, kojega Jelavić
tako često spominje, neće ni da čuje.
Uvjeren je da će Mostar
ubrzo postati jedan grad, da će
demokratija pobijediti nacionalizam. Bosnu
i Hercegovinu čeka svjetlija budućnost,
pogotovo sada nakon Tuđmanove
smrti. Povratnici bi trebali biti
okosnica novog demokrtaskog društva,
"jer oni su proveli nekollko godina
u demokratskim zemljama i vidjeli su šta
demokratija znači", opominje
energično "da se istorijska prilika
ne smije propustiti jer protivnici su
grogi, a i neizbježni K.O. se
sprema." Mostar je dio
Evrope, Evropa ima moći i snage
da završi ono što je započela".
Dva i po sata
tabirismo navedenu problematiku, pa
zaključismo da je bilo dosta. Jedno
kratko hvala i laku noć bi dovoljno
obojici.
P.S.
Gosp. Šej apeluje na sve
studente u Bosni i Hercegovini da
pročitaju njegovu poruku. Kaže da će
sigurno održati svoje obećenje i doći
u Mostar da im održi nekoliko
predavanja.
Za sada toliko.
Završavam ovo
pisanje sa velikim pozdravom svim mojim Mostarcima,
a bogami i Mostarkama.
Ćao.
Napomena:
Upripremi i realizaciji ovog intervjua,
svesrdnu podršku nam je dao gosp.
Enver Mičijević, sekretar Federalnog
ministarstva energije, rudarstva i
industrije kojem toplo
zahvaljujemo.
Redakcija |
|
