o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ramiz Pandur - Medaljoni Kujundziluka

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 120-121 (31-32 - nova serija)

Godina XXV novembar-decembar/studeni-prosinac 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Munib Delalic
RIJEC KOJA KAZUJE
O knjigama Mile Stojica
Jutro u Pompejima i Rijeci na prozoru

U zagrebackom je Durieuxu prosle godine Mile Stojic objavio knjigu eseja Jutro u Pompejima. Valja istaci da je u toj izdavackoj kuci u posljednjih sest-sedam godina objelo- danjeno i puno drugih vrijednih naslova na bosanske teme.

Knjigu Jutro u Pompejima, cini se, treba promatrati skupno sa autorovim zbirkama pjesama Prognane elegije i Libreto za sviralu i strojnicu, objavljenim u ratnim okolnostima, jer te su knjige od istoga materijala sazdane. U njima je, prije svega, do izrazaja dosao Stojicev plameni bosanski angazman, po cemu je on itekako poznat. Ta je njegova angaziranost, reklo bi se, ovrhunjena pomenutom knjigom eseja u kojima je autor obuhvatio manje-vise sve bitnije segmente bosanske i balkanske krvave drame. Ko smo i sta smo tom raskosnom i, od odvec ravnodusja i samodovoljnosti, bescutnom svijetu, sta je taj isti svijet nama, nasoj krhkosti i bijedi? Kakav je to zbilja odnos covjeka i domovine, i kako voljeti apstrakcije, i cak dragovoljno zivot dati za nju, za tu apstrakciju? Kako izgleda stvarni portret ratnog zlocinca, ko su i kakvi su najodgovorniji sudionici bosanske kataklizme? Bosna, kao "terra interioris"? Kako zivjeti okruzen neprijateljima? Hoce li, kao Pompeje, i nase rusevine prekriti prah zaborava? Sta je stvarnost, a sta metafora? Kako, nakon svega, uopce pisati (kad je sve postalo besmisleno)?... Mnogo je doista upita na koja ova knjiga pokusava dati odgovor. I iako Jutro u Pompejima "hrani" nasu nelagodu, nama nema druge, moramo nas iskorak ravnati spram te "od svakog razuma udaljene zemlje" sto je samo "smrt i uzas dala." Jer vazda je tamo davljenicka ruka oko necijeg neduzna vrata obavijena, ta (produzena) ruka, kako Mile Stojic rece, "divljeg slavenskog pretka, dinosaura." Stranice knjige su preplavljene sumornim opaskama, nimalo ohrabrujucim opservacijama sa kojima se, ipak, tesko ne sloziti. Ti tekstovi, nastajali u vremenskom rasponu od 1991. do 1998. godine, cine, naime, preglednu i analiticnu, nadasve argumentiranu sliku balkanskog zla, to je mala velika citanka nase nesrece, razlozan opis teskih uzroka i jos tezih posljedica. Mozda bi se na Stojicevo Jutro u Pompejima mogle primijeniti njegove rijeci iskazane povodom Isakoviceve Antologije zla kada on veli kako je to "jedna knjizevna kronika o krvavoj sadasnjosti kroz koju se ogleda proslost, o proslosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvoristu mitologije zla." I sto je najvaznije, radi se o piscu i covjeku kojemu se bezrezervno moze vjerovati jer je, kao rijeko ko, svim balkanskim burama uprkos, uspio sacuvati svoj moralni dignitet. Jos od prvih naznaka nadolazece katastrofe, Mile je Stojic reagirao dizuci svoj glas u odbranu pravde i ljudskosti. O tome je zapisao:

"Reagirao sam, velim, na prve znakove nadolazece katastrofe jos potkraj osamdesetih, vise instinktom negoli kakvom suvislom politickom platformom, reagirao sam kao sto stoka cvili nekoliko dana pred dolazeci zemljotres. Jos dok je Slobodan Milosevic na Kosovu polju najavljivao i oruzane bitke "ako to ustreba", a Srpska akademija znanosti i umjetnosti obznanjivala svoje opskurne projekte o podjeli Bosne (tzv. Memorandum), s grupom svojih istomisljenika - pisaca pisao sam novinske reakcije protiv nadolazeceg opskurantizma. Pisao sam, sa svojim prijateljima, otvorena pisma Gyorgyiju Konradu, predsjedniku svjetskog P.E.N.-a, da upozna svjetsku javnost s problemom Bosne. Ugledni nezavisni pisac nikad na to pismo nije ni odgovorio. Zestoko sam napadao srpske nacionaliste kad su pripremali ratni pohod na Bosnu, potom hrvatske kad su im se pridruzili u namjerama. S grupom knjizevnih istomisljenika pisao sam otvoreno pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tudjmanu, u povodu njegovih izjava o podjeli Bosne jos prije rata. Bio sam napisao i jedno pismo redakciji muslimanskog lista Ljiljan zbog promicanja mracnog sovinizma, ali ga nisam objavio. Zao mi je bilo napadati Bosnjake, u trenutku kad je njihova krv tekla bujicama. Jesam li bio u pravu? Danas ponekad listam te zapise na pozutjelom novinskom papiru i sa zaljenjem konstatiram da je njihova bilansa zalosna. Na margini jednog huskackog teksta Dobrice Cosica pronasao sam vlastitu biljesku u obliku pitanja, kako to da jedna zlocesta knjiga ima vise utjecaja na narode nego stotinu dobrih?"

U knjizi ponajvecma uocih slovo ljubavi, i to ciste, bez racuna kamo, kao rijetko gdje, naprosto struji postenje i iskrenost, i plamena odanost prema svojemu kraju! Treba procitati recimo, esej "Mostar la morte", te sjetne recenice o nestanku jednog grada, pa se prozeti piscevom ljubavlju prema cudesnom podneblju i jos cudesnijem duhu ljudi i grada. U svakoj Stojicevoj rijeci, uz to, izbija toliko nam potrebna mudrost, i ravnoteza, znalacki izbalansiran stav. On govori o tajnovitim, zagonetnim putima ljudskim, o tom kako se nerazlucivo ispreplicu ono "nekad" i ovo "sad", o bolnome ponavljanju povijesti. Tu su "obradjeni" zanimljivi mostarski knjizevni slucajevi, Ilija Jakovljevic, Alija Nametak, Aleksa, Hamza, Hivzi, Robert Michel, i nadasve Ivan i Osman. Ivan, naime, Milicevic i Osman Nuri Hadzic, koji pisahu skupa (mostarski Iljf i Petrov!), kao ubjedljiv, valjda "prilog o nemogucnosti" skupna zivljenja! I nad sve to se nadvi (prorocka) misao, Alije Isakovica. "Da ovaj grad nije raj, bio bi pakao."

Moram priznati da Jutro u Pompejima citah drhtava srca, i s teskom gromadom boli u grlu. Taj zlocin "biblijskog intenziteta" je bio uperen, i Mile Stojic to apostrofira, prevashodno protivu ljepote i smisla, protivu sklada i sve one supstancije sto "nas povezuje sa Drugima." Stoga i jesu ponajvise stradali gradovi, i u njima duhovne vrijednosti koje kazuju o cjelini razlicitosti. I, kako protivu zla? Ono se, kako pisac navodi rijeci svoje majke, ne moze iskorijeniti zlom, vec dobrom. Da, dobrom. Ipak, i pored svega.

Vlado Puljic - Vizija Uborka II

Nakon knjige eseja Jutro u Pompejima, Mile je Stojic objelodanio i knjigu Rijeci na prozoru. Radi se o izboru kolumni nastalih u periodu izmedju 1997. i 1999., a koje je autor kontinuirano objavljivao, prvo u zagrebackom Tjedniku, kasnije u sarajevskim Danima. Knjiga se nedavno pojavila u nakladi sarajevskog Svjetla rijeci.

Stojiceve Rijeci na prozoru je zanimljiva knjiga u kojoj je, kako veli Ivan Lovrenovic u pogovoru, dosla do izrazaja potreba za "poetiziranjem ili poetskim esejiziranjem novinskoga zanra". Po Lovrenovicu, radi se o "ingeniozno ostvarenom novinsko - knjizevnom hibridu, jednom od najrjedjih primjera istinski kreativnog pomicanja zanrovskih granica". U ovoj je knjizi, opet po mudromu Lovrenovicu, "sublimirana sredisnja infernalna tema posljednjega desetljeca drugoga milenija u nasim krajevima, tema granice i podvajanja." Ta se "tema" implicitno javlja vec u autorovom uvodnom slovu, kamo se lirski nadahnuto kazuje o iscrtavanju granice i o boljci "cijepanja ljudske duge na dva dijela." Rascijepljeni smo, razgranicemi, i to odavno, a da toga i nismo bili dovoljno svijesni. Kao da se sva izdijeljenost svijeta u nama, bh. ljudima, skupila.

Zanimljivo je da su tekstovi ove knjige dati abecednim redom i, tako poredani, cine svojevrsni alfabet nasega stradalnistva. O A.B. Simicu i Andricu, do tekstova o zdravo i o zlatu, kao da su se smjestile sve nase sudbinske odrednice, svo gorko nam iskustvo, teske spoznaje. Ma o cemu govorio, Stojic kazuje o nama sto postasmo apatridi, ljudi bez domovine, oni sto lutaju svijetom obezglavljeni, bez sebe samih. Sve se, u ovim tekstovima, makar u vidu asocijacije, lomi preko bosanskoga tla i kroz tijelo i dusu nasega covjeka, sa visokom dozom eticnosti pisac britko, i bez ostatka, raskrinkava zlocu i gadosti nasega vremena.

Imponirajuca je literarna nadgradnja aktualnoga, prozno-poetsko, reklo bi se, razlaganje dnevne vijesti. U pravilu je aktualni dogadjaj povod za siroko zasnovanu metaforu, za generalniji stav. Tu dolazi do izrazaja autorova moc sveobuhvatna poniranja u tkivo predmetnoga sa znalackim, naprosto "kirurskim" seciranjem stanja, ali i sjajnim lirskim projekcijama. Pocesto se, stoga, ta knjiga-pojmovnik nasega usuda pretvara u male, fino stilizirane price, postajuci zivopisnom i strahotno zabavnom cak sa "bozanstveno komicnim" i, istovremeno, sjetnim i tragicnim efektima. Tako se opoetizirane price o jeseni i moru na primjer smjenjuju sa ironicnim i sarkasticnim tekstovima o demokraturi i balkanskoj "karistrokaciji", odnosno o privatnoj drzavi, "kriptomonarhiji". Siroko je, doista, razvijena lepeza Stojiceve kazivacke suptilnosti sto je i odraz njegova prepoznatljiva poetskoga stila. I u ovim je tekstovima autor pocesto lirski razmahan, razigran, dajuci tako oduska svojemu urodjenu osjecaju za jezicnu kombinatoriku. Iako "za ovo sto se nama desava nema mjesta ni u maternjem jeziku", iako "ni rodjene rijeci ne znaju vise sto bi s nama", ipak su ovdje upravo rijeci "na prozoru", "u fokusu", jer u rijecima i u jeziku je sve. "Jezik je riznica pamcenja. On cuva uspomene na mrtve gradove, na izumrle obicaje", stoji na jednom mjestu u ovoj knjizi. Ovom knjigom, kao i svakim svojim poetskim iskorakom, Mile Stojic vraca vjeru u snagu i znacaj rijeci "sto su bas za naseg trajanja izgubile svaki smisao." Jer, kako on rece, "zivimo u vremenu obescascenih rijeci", ali i prognanih rijeci, onih cije progonstvo, po Cioranu, u pravilu prethodi progonstvu ljudi. On posebno potcrtava lijepe i duboke smislene, "privilegirane rijeci", kao sto je to na primjer rijec oslobodjenje, "koja odredjuje nasu zbilju i povijest, kao rijec-kucu nasega bica i postojanja".

"No, pustimo metafore i vratimo se zbilji", reci ce pisac. I to je to sto je ponajgore u svemu, da smo iskljucivo zbiljom ophrvani, da nam ona zastalno cekica nad glavom. Stoga nam se i desava da objelodanjene vrijednosti, poput ispisa Mile Stojica, uglavnom ostanu nezamijecene, bez adekvatna odjeka. A upravo rijec Mile Stojica kazuje, i to glasom razbora, sto je u ovom vremenu sveopce balkanske naci-histerije vise nego znacajno.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dino Kassalo - Iz monografije "Planeta Neretva"

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo