o
Mostujte sa nama
Arhiva
Tihomir Stajcic Cuco - Nokturno

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 119 (30 - nova serija)

Godina XXV oktobar/listopad 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mugdim Karabeg
KOMSIJE IZ MEHKE ULICE
Dnevnik u mozdanim pretincima

Zakleh se: nece vise iz mog novinarskog pera izaci ni jedna jedina rijec. Sve sto sam pisao i za sto sam se zalagao protekle tri i po decenije pretvorilo se u svoju suprotnost. Humanost se izrodila u nehumanost, zajednicko zivljenje u vrecu punu rogovoa, vjera u mir u ratni vihor, komsijska ljubav i saradnja u mrznje, razlaze i zaziranja.

Zakletva je polozena neposredno nakon prve Perisiceve granate na Mostar, ispaljene aprila devedeset druge godine. Godinu dana prije toga napisao sam tekst: "Scenarij za mostarski rat". Dobili smo nalog da ocistimo atomsko skloniste ispod visespratnice u ulici Ante Zuanica, nazvane, po mostarski, da prostite, "mehka cuna", jer se u njenom prizemlju nalazio Dom penzionera. Kada dovrsismo posao svratismo u obliznji kafic i uz pice ja postavih pitanje:

-Eto smo se pripremili za rat, dragi drugari. Ali, ako ga bude, ko ce napasti i sta ce biti s nama? Ako napadnu Srbi - odose i vama glave, komsije Srbi. Ako udare muslimani stradasmo i ja, i Taso, i Sofo, i ostali. Ako navale Hrvati - necete biti sigurni ni vi - susjedi Hrvati!

Tako mi sine da napisem tekst u kojem cu opisati mostarski rat koji nije ni poceo, ali se nekako sve priprema za taj sukob. Taj scenarij se pojavi u Oslobodjenju, vec nakon cetiri dana. I sam se uplasih kad ga procitah. Pisem: lijeva obala puca na desnu i obratno. Na istoku se vijori srpska zastava sa cetiri cirilicna S, sahovnica vijori na zapadu, negdje u sredini zeleno znamenje muslimana, krv siklja na sve strane. Komsije se gledaju preko nisanskih sprava. Na kraju u tekstu zakljucih: "Kako je pocelo jednog dana ce nam srusiti i Stari most!" Na redakcijskom kolegiju u Sarajevu dobio sam ostru kritiku da je to ratnohuskacki tekst. Mnogo kasnije su me prijatelji pitali: odakle sam znao kako ce se sve dogoditi? Ja njima uzvratih uistinu iskreno: "Nista ja nisam znao. Napisao sam to kako bih uplasio ratnohuskace, kako rata ne bi bilo!" Eto, i tada sam se preracunao. Rat je dosao, jos jedno moje zalaganje za dobro je propalo. Pa se zakleh: ni rijeci vise, u novinama!

Muris Corbic - Sjecanje na Latasa i Jukica

Ne znam kako je bilo s vama, ali priznajem da sam se bojao granata, pogotovo dok sam u kuci. Vani me nije bilo strah, bio sam siguran da cu se na vrijeme skloniti kada cujem onaj zastrasujuci fijuk djuleta. Uzalud su me strucnjaci uvjeravali da projektil koji cujes nikada ne ubija vec prelijece preko glave.

Provodio sam dane i noci izmedju nasih i Tasinih vrata na stepenistu uokvirenom betonskim zidovima i zeljezom lifta. Kako i ne bih kada su se na vrhovima Huma jasno ocrtavale cijevi cetnickih topova, cinilo mi se tacno uperenih u nase prozore. Tu sam cak i spavao. Rugali su mi se kako sam kukavica. Nije me to vrijedjalo, svijest mi je otupljela od lozovace koju sam ispijao od zore do mraka i cigareta, pusio sam sezdeset komada dnevno. Bio sam, dakle, pod jednom vrstom alkoholno - nikotinske narkoze. Onda mi jednom pridje jedan hadezeovac i sapnu na uho: "U komandi ti grdno zamjere. Ti, kao najiskusniji novinar, nista ne pises o cetnickoj agesiji!" Malo se lecnuh jer je govorio istinu, premda ja moju zakletvu o nepisanju nisam vezao ni za politiku, ni za politicke stranke. Bio je to zavjet covjeka razocaranog u sve sto je ljudsko. Ipak iznesoh na medjuprostor stepenista stok i pisacu masinu. Moje stektavo kucanje odjekivalo je stepenistem poput masinke koja ispaljuje corke, od prizemlja do sestog sprata. Cujem kako neko vice: "Eno Karabeg opet pise za novine. Ako niko, on ce zaustaviti ovaj rat!" Predao sam rukopis nekome iz komande, ne znam cije, da ga otpreme "Oslobodjenju" radio - vezom, jer je sa Sarajevom prekinut telefonski i svaki drugi cestovni i zeljeznicki saobracaj. Istu vece na dvoristu mi cestitaju:

-Odlican ti je onaj tekst o Karadzicu. Neka si ga nazvao novim jahacem apokalipse. To je zasluzila ta cetnicka zgadija.

Zacudih se odakle znaju za tekst kad "Oslobodjenje" vise ne stize u Mostar. Rekose mi da su sve culi na Radio Sarajevu i Radio Zagrebu. Znaci neko je emitovao napis za sve medije, pa koji prije stigne neka ga objavi.

Iste noci - katastrofa!

Prethodni dan granate su grmjele od zore do mraka. Citava zgrada se ugnijezdila u atomskom sklonistu, niko da proviri ni nosa. Ja opet na stepenistu. Strah me, priznajem, ali nemam kud, punica Nafa blizu devedesete godine, uz to slijepa, ne mogu je nositi u skloniste, ubice me geleri dok je krkacim do zaklona. Kad oko dva sata poslije pola noci sve se pretvori u strasnu eksploziju. Stepeniste odjednom nestade u gustoj prasini. Kada se prasina malo razidje, vidim oko sebe komsije koje takodje ne odlaze u skloniste, kasnije cu objasniti zbog cega.

-Komsije, jesmo li zivi?

-Zar da jesmo.!

Na glavnim ulaznim vratima se pojavi Kopilas, nekadasnji direktor Rudnika boksita ponad Sirokog Brijega, juri uz stepeniste, malo zatim se vrati i mirno rece:

- Granata je udarila direktno u moj dnevni boravak. Najzalije mi hrane u frizideru, cak su geleri otvorili sve mesne konzerve.

Ubrzo smo saznali da su u nasu visoku i dugacku zgradu istovremeno udarile tri rakete ve-be-era, sve negdje oko i iznad cetvrtog sprata. Sutradan komsije sapucu kako je za sve kriv moj tekst o Karadzicu kao jahacu apokalipse.

- Znaju oni dobro gdje ti stanujes, novinaru. Nemoj vise pisati, molimo te!

Nadjoh se u nebranom grozdju: jedni mi zamjere sto ne pisem, drugi me mole da prestanem, gadan je taj ratni vihor!

Kraj aprila devedeset druge. Tresti li tresti, Perisicevi na brdima imaju neiscrpne zalihe artiljerijskih i minobacackih zrna svih kalibara, raketa ve-be-er, tenkovskih djuladi, municije za pamove i patove. Trazio sam od direktora PTT preduzeca Koludera da mi montiraju telefaks, telefonske veze su jos radile. On odmah posla majstore i naprava se nadje u mom stanu, premda je nikad nisam upotrebio jer je zgrada poste pogodjena vec sutradan.

Pohvalih se zetu da sam dobio telefaks, a on mi s pika uzvrati:

- Znam. Prica se u sjedistu Stranke kako je Karabeg dobio radio stanicu da komunicira sa cetnicima. Kazu da si najveci prijatelj Srba u zgradi "mehka cuna".

Vidim lice mu ozbiljno, ne sali se, nesto me strecnu oko srca, upitah: - Odakle sada to? 

- Presaberi se, pa ces znati! Kazu da se ne odvajas od Srba.

Presabrao sam se. Na stepenistu smo stalno sjedili ja, dva Krzmana, Mile i Gojko, jedan direktor "Zitoprometa", drugi nekadasnji direktor Rashladne tehnike "Sokola", uz njega Borozan i Vujnovic. Za Krzmane sam znao da su Srbi, ali bio sam uvjeren da je Vujnovic, muz Sare, Hrvat, isto kao i Borozan, premda mi rekose da bih ja kao novinar morao znati da su to tipicna srpska prezimena. Ponekad bi nam se pridruzio i Dragan Sofo, imao je, rahmet mu dusi, astmu, pa nije mogao trcati u skloniste, za njega sam mislio da je Hrvat i bio sam sokiran kada mi rece da je musliman. Upitah Vujnovica i Borozana:

- Sta ste vas dvojica po narodnosti? 

- Ta Srbi, Mugda, zar to nisi znao?

A sto bih znao, pitam se u sebi, kada to, ranije, nije bilo od nikakvog znacaja. Znaci na stepenistu ja i cetiri Srbina, i danju u nocu, nekada nam se pridruzi i peti, doktor Kulusic, koji dolazi kod Krzmana na igranje saha, koji i ja volim. Zbog toga me zovu prijateljem Srba! Pitam ih zasto ne idu u atomsko skioniste? Evo sto ja ne mogu, zbog stare punice, ali njih nista ne sprecava.

- Dole se ne osjecamo prijatno, rekose nakon podugacke, mucne sutnje. Svi psuju Srbe, zbog bombardovanja s brda, pogledavajuci sa strane prijeteci u nas... A kako i nece kada nas, sa brda, biju bez milosti!

Nije mi prijatno, sta da radim, da se sklonim na donji sprat, nije dobro biti sa Srbima? Ali u meni se pojavi neki inat, necu pa neka pricaju sta god hoce. Pricaju kako su svi Srbi obavjesteni o ratu i na vrijeme zdimili iz grada, njih cetvorica nisu. Ili nisu znali ili nisu htjeli - dodje mu na isto, nisu cetnici!

Nakon nekoliko dana sva sestorica smo kod Vujnovica, igramo sah. Mene poziciono stisno doktor Kulisic, vidim bolji je od mene, znojim se od jeda, neka pucaju koliko god hoce, igracu do kraja. Kad cujem, daleko na brdima, vec mi dobro poznate tupe zvukove ispaljivanja raketa ve-be-erova, znam da ce za koji sekund poceti eksplozije po gradu. Skocim kao oparen pa na stepeniste. Dvije-tri rakete fijuknuse kraj prozora, prema Tasinim bascama, gotovo da sam ih vidjeo. Jedna udari ispod stana igraca Vahida Halilhodzica i moje kcerke Irvane, u ulici Mose Pijade, druga ispod balkona Safeta Spahica. Kada se situacija malo smiri, vratih se kod Vujnovica, a ono moje srpsko drustvo mirno sjedi oko saha. Niko nije mrdnuo. Nije, valjda, da imaju garancije kako njih, Srbe, nece pogoditi srpske granate, premda je u ovom kalaburmu sve moguce?

- Jeste li ludi! Mozete lako poginuti!

- Ne bojimo se mi granata, vec vrata, rece znacajno Mile Krzman.

Nisam u tom trenutku odgonetnuo sta to znaci. Kasnije ce mi se samo reci.

Susretoh, u predahu granatiranja, Slobu Ruzica i jos jednog Srbina, u uskom prolazu izmedju Djackog doma i visespratnica. Na jednom zidu grafit: "Majko, hvala ti sto me nisi rodila kao Srbina" Slobo zamisljen, uplasen, prica mi kako nocu u stanove preostalih Srba upadaju Hosovci, traze devize i zlato, poneke guta noc, sta da rade? Misli, bezbeli, da im ja mogu pomoci, barem objasnjenjem, a ja cutim kao zaliven, strah me sto me vide u njihovom drustvu. Majka ih rodila kao Srbe, nisu to mogli birati, ali sta im ja tu mogu? Kada se vratih kuci, u dvoristu dva zelena kamioneta, oko njih se vrzmaju vojnici sa crvenim francuzicama na glavama, obuceni u maskirne uniforme, nemaju nikakve oznake, ni HVO-a, ni HOS-a, ni Armije BiH. Vidim u kombijima komsije - Srbe, sa zenama, neke su medju njima muslimanke i Hrvatice, jedan maskirac - crvenkapa osupnu se na mene: "Sta buljis? Gubi se odavde!" Malo zatim krcati kombiji krenuse i zamakose alejom prema Rondou. Iste noci saznadosmo da su nase komsije prebacene, izmedju Stoca i Berkovica, preko minirane ceste, na srpsku stranu fronta. Neki su ranjeni od eksplozija nagaznih mina. Sutradan u stan mi upada Sara Vujnovic, cijeg su muza takodje odveli, i usplahireno rece:

- Moj Mugda, sto te hvali cetnicki radio Nevesinje. Ovi nasi rekli pred mikorofonom radija kako si ti, u ovoj zgradi, jedan od najboljih ljudi, pomagao, sa suprugom Mimom, svima kojim si mogao. Cuvaj se, nije to dobro.

Tog puta uistinu sam se uplasio. Gle, da me hvali cetnicki radio! Uzece me na nisan i iz muslimanske i iz hrvatske stranke. Zar je doslo vrijeme da ljude vise ne dijelim na dobre i zle, vec prema nacionalnoj pripadnosti? Izgleda da jeste.

Majko Zibo, zaboga, sto me rodi kao multietnicko, gradjansko, anacionalno bice!?


Muris Corbic - Sjecanje na Mesu Selimovica


Slutio sam skori sukob HVO-a i Armije BiH, iako nisam dokraja vjerovao da ce se dva saveznika uhvatiti za vratove ispod cijevi agresorske srpske armije. Osmog maja devedeset trece ubacio sam u pisacu masinu tekst pod naslovom: Gromovi prijete na crti razdvajanja na Bulevaru! Nikada ga nisam dovrsio. Puklo je sutradan, 9. maja devedeset trece. Poce progon muslimana, na zapadnoj strani grada. Svakog dana stizu mi do uha sve groznije price. Gledam u vrata, ocekujem da se pojave. Jednog dana teske vojnicke cizme izvalise i bravu i baglame, vrata sa treskom padose na parket, u dnevni boravak nahrupise maskirci sa bedzovima sahovnica i oznakama HVO, vitezovi Tutine kaznjenicke bojne. Zagalamise da se odmah kupim na dvoriste, vicu kako sam cili zivot pisa protiv ustasa, a ustase su, eto, dosle po mene. Sta cemo sad? Odlozise masinke na trpezarijski sto i odmah pocese preturati po ladicama, zamrzivacu frizidera, policama sa knjigama, trazili su, znao sam, devize i nakit. Jedan se popeo na stolicu, izbacuje sa visoke police seriju debelih knjiga: "Umjetnost na tlu Jugoslavije". Dere se:

- Ha, gospe ti, malo ti, novinaru, jedna Jugoslavija, pa ih naredo deset!

Sletih na dvoriste, odmah ispred vrata doceka me maskirac sa masinkom u ruci, naredi da stanem uz fasadu visespratnice, cijev uperio u mene, oduzeh se od strave i uzasa - zar ce me stvarno ubiti? Odmah zatim, kada sam bio siguran da ce zelenomaskirac pucati, straha nestade, zaokupi me besmisleno pitanje: da li ce me izresetati vertikalno, od cela do prepona, ili horizontalno, preko grudi, kao da je to u tom trenutku imalo bilo kakav znacaj. Onda odjeknu rafal, cekam da se skljokam slicno pogodjenim u kaubojskim filmovima, ali i dalje stojim na nogama, vidim nema na prsima krvi, ali ko zna, mozda sam vec mrtav, mozda sam na Drugom svijetu, mozda smrt izgleda upravo tako..? Niko se jos nije vratio Odozgo pa da oprica proces umiranja. Tren zatim vidim bojovnike koji sjede na stolici usred dvorista, jednom rukom prislanjaju boce konjaka na otecene usne, drugom pritistu okidace strojnica cijevima okrenutim put neba, namjestili su, znaci, strijeljanje, neka im bude, dobro da nisam kleknuo pred bojovnika i molio ga za milost, ispadoh hrabar, na cast svom narodu!

Istjerase sve muslimane na dvoriste, po cetvoricu svrstase u kolonu, jedan maskirac vice:

- Ajde naprid i da cujem pismu: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana..!

Nakon pustanja iz Dretelja ponovo me vratise u isti stan, u Ante Zuanica 15 c. Savjetovali su mi prijatelji Hrvati da ne spavam u svom stanu, ima mnogo otetih maskiraca, vrsljaju po kucama, pljackaju, mnoge muslimane usput ubijaju ili ih odvode u nepoznato. Dvije-tri noci spavam kod komsija, ali se sjetih da oni koji misle doci ionako znaju gdje sam, vratih se u stan, ne spavam ni danju ni nocu, ne pomazu pilule, cekam da neko lupne na vrata...

Jednog dana, nekoliko mjeseci kasnije, nakon sto sam se kutarisao strahota u mostarskom stanu, gorih od Dretelja i domogao izbjeglistva u Brelima, zovnu me sa svog balkona susjed Stipe, jedan dobri Dalmatinac, istina ne imenom - ranije me je obavijestio kako ga strah dozivati Mugdime, neko ce cuti pa ce reci da je dobar sa mudzahedinima - rece kako me iz Moskve zove telefonom neki doktor. Uplasih se, odakle da me ovdje nadje Moskva, o kakvom se doktoru radi? S druge strane cirlikavi muski glas:

- Mugda, je si li ziv? Znas li sada sta znaci ono, ne bojimo se granata, vec vrata? Cujem da su i tebi dosli na vrata. Zar to nije najstrasnije sto se covjeku moze dogoditi u ratu?

Bio je to glas Mile Krzmana. Hosovci ga ipak odveli iz stana, strpali u hapsanu, platio je petnaestak hiljada maraka da ga puste i obezbjede transport preko Zagreba i Madjarske do Beograda.

- Znam, znam, moj Mile. Idi ti u neku stvar, nemoj me sada zajebavati!

U Brelima bijase relativno bezbjedno sve dok se Makarsko primorje nije napunilo izbjeglim Hrvatima iz srednje i zapadne Bosne. Na sve strane cuju se psovke i prijetnje na adresu mudzahedina i fundamentalista, a osjecamo da se ti epiteti odnose na sve muslimane. Klonimo se tih izbjeglica koliko mozemo, za vrijeme vikenda ne idemo na more, plaze su pune Hrvata iz zapadne Hercegovine, medju njima mnogo je haveovaca, bojimo se da nas ne prepoznaju, domaci Dalmatinci zovu ih Vlajima, ne trpe ih, kazu dodju sa hranom i picem, nista ne trose u Brelima, samo im zagade obalu, pa cisti iza njiha, has ti Gospu!

Ipak jednom mjesecno moramo u prostorije ekonomata katolicke crkve, tamo se redovno dijeli humanitarna pomoc Karitasa za sve izbjeglice. Jednog septembarskog dana u redu cekamo ja i Alija Vila, doktor ekonomskih nauka iz Sarajeva, oko nas sve sami Hrvati, odbjegli iz Bugojna, Sarajeva, Konjica. Psuju mudzahedine, jedan dugajlija vice: "Samo da mi neki od njih dodje do ruku, ovako bi mu zavrno siju!" Pri tome stavi desnu saku sa skupljenim prstina na lijevu i nekoliko puta zavrnu tamo amo, meni se ucini kako mi skripe prsljenovi u vratu. Sve bi to bilo u redu kada pomocnik fratra ne bi glasno prozivao nas prisutne. Pozelih da se barem zovem Dragan Sofo, tesko bi me indetifikovali, ali nema nikakvog izgleda za zabunu kada se zacuje ono Mugdim Karabeg ili Alija Vila. Poznavao sam fratra od ranije, ponasao se i prema muslimanima na isti nacin kao sa Hrvatima, posteni sljedbenik vjere Krista, ali svi oko mene raspolozeni su neprijateljski i osvetnicki. Kada se zacu ono Karabeg, moj okolis zacuta kao poliven ledenom vodom, svi se pogledi usredsredise na moj lik. Spasi me fratrovo pitanje puno razumijevanja: "Da li vi jedete konzerve sa svinjskim mesom? Ako nema nista drugo, to nam vjera dozvoljava, jer bolje i to nego skapati od gladi. Imamo mi govedjih koliko hoces, ja pitam reda radi." U medjuvremenu fratrov pomocnik natrpa mi ruksak humanitarnom zalirom, dva puta vise nego sto me sleduje, prepoznao u meni novinara koji ga je prije dvadesetak godina vodio na petnaestodnevni boravak na ostrvo Rodos, kao nagradjenog citaoca "Oslobodjenja", ja brzo natovarih torbu na ledja i zdimih iz tog drusta, ostavljajuci Aliju da predje istu sirat cupriju kao i ja, skupljenog k'o podinara sira.

Jednog dana, kada se uistinu, da opet prostite na izrazu, zagovnalo izmedju muslimana i Hrvata, jer je RTV tzv. "Herceg Bosne", preko svog odanog razglasa Smiljkan Sagolja, iz dana u dan trubila o pokolju Hrvata na podrucju Konjica, ja i Alija se zaputismo na redovnu setnju uz more, do naselja Stomarice. Alija je svojevremeno operisao srce u Svajcarskoj, pet baj - pasova, mora svakog dana dugometrazno pjesaciti, ja ga usput zezam:

- Moj Alija, previse je tebi i jedna Marica, a kamoli sto Marica. Srce bi te izdalo.

- Nije ni tebi mahane, moj ihtijaru i djuturume, uzvraca mi istom mjerom, pa tako setajuci vjezbamo cisti bosnjacki jezik.

Kad dodjosmo do prvog zavijutka uzane staze uz azur Jadrana, pokraj nas prodjose dva zagrljena mladica, pijano se ljuljajuci kao ladica na talasima. Kad dodjose do nas, zapjevase koliko ih grlo nosi:

- Jebo Tito partizane, i Alija muslimane..!

Nas se dvojica ukocismo, mora da znaju ko smo i sta smo, da smo muslimani, prijete nam, to je vise nego sigurno. Istovremeno iznad nas se zacu rafalna paljba strojnice. Obojica se istinktivno presamitismo u struku i priljubismo uz strminu brda. Vise nema kud, ne mozemo se vratiti, mozda gadjaju upravo nas dvojicu!? Svakih nekoliko trenutaka opet stektanje strojnica. Nasa zurba predje u blagi trk, sve blize Stomarici, u Alije korak kao da mu je srce mladica. Pucnjava nas prati do kraja puta, slabi su oni strijelci, od tolikih metaka morali su nas pogoditi barem jednim. Ne smijemo se vratiti istim putem, penjemo se uz strminu, pa okolo naokolo, kroz najvece gustise do nasih izbjeglickih gnijezda. Oko nas opet pucnjava, koliko ih samo ima na nas dvojicu !?

Kada se domogosmo ceste ispod Alijine vikendice, pucnjava prestade. Vidimo u daljini susjeda Josipa, o ramenu mu puska ili strojnica, u desnoj ruci nosi nekakvu zivinu, drzi je za zadnje noge.

- Vidi, Jozo ulovio lisicu, pogadjam ja.

- Nije lisica vec zec, ispravlja me Alija.

Obojica smo coravi. U mene lijevo oko operisano prije par godina, na desnom stradala roznjaca, ne razlikujem bor od masline, u Alije oba oka stradala od zakrecenja, ne pomaze nikakva operacija. Kada Jozo dodje do nas, vidimo nosi u ruci mrtvu, okrvavljenu macku.

- Sta je to, komsija, pobogu?

- Ta znate valjda da se u Brelima nakotilo na stotine macaka, podivljale, prava kuga. Danas smo organizirali u cijelom naselju Brela odstrijel macaka - lutalica.

Razgali nam se oko srca. Nisu, znaci, gadjali nas dvojicu fundamentalistickih mudzahedina, vec jadne macke. Bolje tako nego da je nasa koza u pitanju. Kasnije smo se dugo od srca smijali nasem kukavicluku.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Hamza Cemalovic - Svijetli grad

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo