o
Mostujte sa nama
Arhiva
Tihomir Stajcic Cuco - Nokturno

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 119 (30 - nova serija)

Godina XXV oktobar/listopad 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Miralem Sefer - Hodza
CRNI TULIPAN U ZEMLJI LALA
Haski dnevnik

Dvanaestog avgusta 1999. godine 16.00 h., u Haskoj sudnici medjunarodnog Tribunala za ratne zlocine u ex-Jugoslaviji predstavljena je interesantna figura iz vremena sukoba u Mostaru, period 1993-94., glavom i bradom: Vinko Martinovic - Stela.

Prema takozvanoj "Mostarskoj optuznici" haskog Tribunala za ratne zlocine u ex-Jugoslaviji opstojnost Hrvata u susjednoj zemlji Bosni i Hercegovini se branila, izmedju ostaloga, i cinjenicom da su neopravdano zarobljeni Muslimani radili na Ciganskom brdu, na privatnom imanju Mladena Naletilica - Tute.

Druga osoba iz optuznice, Vinko Martinovic - Stela odavno se spominje kao veci specijalist za otudjivanje stanova, televizora i stereo-uredjaja od izbjeglih ili protjeranih sugradjana (detaljnjim ciscenjem muslimanskih stanova od svega vrijednijega bavila se i njegova jedinica) nego li za obranu hrvatstva. Martinovic je nakon ozbiljne i ostre prijetnje sankcijama Hrvatskoj izrucen Tribunalu za ratne zlocine.

Muris Corbic - Ples smrti I

Mladen Naletilic je jos uvijek u Zagrebu - kao vjerojatno jedini pacijent na svijetu kome se tuberkuloza bezuspjesno lijeci godinama. Tuziteljica Tribunala Louise Arbour naglasila je kako nije zadovoljna samo Martinovicevim slanjem pred suce, ona hoce i Naletilica, ali i dokumente koje Hrvatska odbija proslijediti Tribunalu, vezane uglavnom za akciju "Oluja". Ako su se neki nadali da ce se sud sam od sebe ugasiti odugovlacenjem i neizrucivanjem optuzenih kao i dokumentacije danas se sa sigurnoscu moze utvrditi da se ta ideja izjalovila. Haski sud je kao organ internacionalnog drustva cvrsto odlucio da sve optuzene privede u ovaj holandski grad i dokaze ili ne dokaze njihovu krivicu. Mozda su slike minulog nepotrebnog rata izblijedile tamo, ali ono zapisano i snimljeno ne blijedi ovdje. Pamcenja svjedoka ne blijede kao ni nadgrobni spomenici ili masovne grobnice, Heliodrom, Dretelj ... su bili i ostali nocna trauma svim njihovim zarobljenicima, a od danas i optuzenim vinovnicima i kreatorima nevidjene tragedije muslimanskog stanovnistva u Mostaru i Hercegovini.

TOPLO - HLADNI ODNOSI

Ukoliko Pantovcak ostane tvrdoglavo uporan, iz ureda tuziteljice obecane su sankcije. Hrvatska moze ocekivati novi udar - iako je vec i onako uzneredjena godinama ratovanja i poluizolacijom u kojoj se drzi dalje od glavnih kontinentalnih integracijskih smjerova, iscrpljena privatizacijom, po nekima "prihvatizacijom" - posljednje uglavnom od strane onih koji se busaju u prsa zaslugama u vojevanju za nacionalne interese.

Gradjani Hrvatske nisu u prilici odluciti hoce li ili nece novi val sankcija stici radi osobe koja bi se trebala nalaziti u Hagu, a ne u Zagrebu i koja je, izmedju ostaloga, hrvatsku opstojnost na bosanskohercegovackom tlu herojski ostvarivala pljackanjem sugradjana muslimanske nacionalnosti.

Odnos Hrvatske i haskog Tribunala uvijek je bio pun toplo (-) hladnih epizoda. Iz Tribunala su bez prestanka slate prejasne poruke da je rasciscavanje odgovornosti za ratne zlocine jedini nacin da se sa cijelog naroda skine prokletstvo odgovornosti za zlodjela.

Ahmici i Lasvanska dolina su se dogodili. Logori Heliodrom, Dretelj, Gabela, Ljubuski... su postojali. Zarobljenici su stavljani u zivi zid ispred tenkova...

Zar svaki zlocin nema svoje ime i pragraf?

Zlocin su pocinili pojedinci, koji posjeduju vlastito ime i prezime. Osobe koje su "zamisljale, organizirale, sprovodile i propustile kaznjavati" (da upotrijebim termine iz Tribunalovih akata) kampanju entickog ciscenja. Zar je trebao tako veliki pritisak iz Tribunala, i cijela kolekcija najgorih ucjena Brisela i Washingtona, od uskracivanja kredita pa na dalje, da se prvih nekoliko osumnjicenih proslijede Hagu? Obicno je izgovor bio da je vise Hrvata nego ostalih, a niko nije zanijekao onu CIA-inu procjenu o omjeru zlocina, 90 posto Srbi, deset posto "ostali". Sve je to nazalost istina, ipak, argumentacija za ovo je ona tipicna balkanska "neka-komsiji-crkne-krava" i Hrvatska se nije mjerila svojom spremnoscu "civilizirane srednjoevropske krscanske zemlje" da rascisti tamne epizode - ukljucujuci i najbenigniji od zlocina, robovski rad na Ciganskom brdu, na privatnom imanju hercegovackog warlorda - vec nespremnoscu susjedne Srbije da izruci svoje glavne grijesnike, uz trojicu vukovarskh ubica.

Kada je nedavno Zagrebu urucila ozbiljno upozorenje, tuziteljica Louise Arbour je uz puno izvinjavanja i izrazavanja postovanja i prema zrtvama agresije, naglasavajuci legitimitet vojnih akcija ("legitimitet niko ne dovodi u pitanje", porucila je Arbourova) upozorila da se Pantovcak nesuradnjom formalno gotovo izjednacuje sa Dedinjem.

Bacena rukavica nije naisla na odjek, osim na nekoliko standardnih lamentacija o "razlicitim mjerilima", s cresscendom "zavjere protiv Hrvatske".

22 PUTA: NISAM KRIV

Dok sjedim u Haskoj glavnoj sudnici, zraci avgustovskog sunca usred pune sezone godisnjih odmora obasjavaju "ugostiteljskog radnika" sa dugom listom (22) optuzbe za ratne zlocine, suca Claudea Jordu, cuvare, tuziteljicu Brendu Hollis i publiku u kojoj ima svakoga osim vlasnika hrvatske putovnice (iskljucivsi nakratko Stelinog brata Jadranka i jednu novinarku - moju vrlo dragu prijateljicu) i s najnovijim izjavama tuziteljice da nije zadovoljna Stelom, vec hoce i Tutu i papire "Oluje", prva mi je misao o opravdanosti zahtjeva.

Blijedilo na nekada zarumenjenom licu izgleda postaje tradicinalna boja haskih "junaka". Drscu ruke, skupile se usne, uglancane cipele.

Kosa na glavi mi se dize, koza se najezila, pred oci mi dolaze slike rata i sve strahote u mome rodnom Mostaru. Mucenja, zlostavljanja, etnicka ciscenja, pljacka, paljevina, krsenje ratnih zakona i obicaja, zlocin protiv covjecnosti, teska povreda zenevskih konvencija, hotimicno nanosenje velikih patnji, ubistvo, hotimicno lisavanje zivota, prisilno preseljavanje, razaranje i pljackanje imovine...

Izjasnjavajuci se tacku po tacku, o svim navodima optuznice koja mu je u cijelosti procitana u prepunoj sudnici Haskog tribunala, Vinko Martinovic je 22 puta procijedio kroz zube "nisam kriv". Nije dakle pred Haskim tribunalom ponovio ono sto je, izjasnjavajuci se o istoj optuzbi, prije otprilike dva mjeseca rekao pred zupanijskim sudom u Zagrebu, kada je za optuznicu rekao da je "pisana u Mostaru, a ne u Hagu", te da predstavlja "paravan iza kojega se kriju pravi zlocinci". Medjutim, buduci da mu predstoji sudjenje nakon sto se izjasnio 22 puta da nije kriv, Stela ce imati dosta vremena i prilika da, bude li htio, identifikuje one koji su mu, kako tvrdi, "sve to namjestili".

Tuzilac Brenda Hollis je najavila da planira da izvede 78 svjedoka optuzbe, a odbrana nista, jer se ne zna sa kakavim adutima raspolaze tuzilastvo. Ono sto je i te kako privuklo paznju svih prisutnih je opetovano povezivanje akcija HVO-a i HV.

Svaka vojna akcija, za koju se terete dvojica iz optuznice, bila je zajednicka akcija lokalnih snaga HVO i legitimnih jedinica Hrvatske vojske - tvrdi se u optuznici. Takodje je tuziteljica Hollis indirektno dala do znanja porijeklo iskaza svjedoka. Oni su dati na engleskom i spanskom jeziku, sto znaci da su svjedocili promatraci medjunarodne misije, kao i pripadnici medjunarodnih mirovnih snaga na tome podrucju.

LEGITIMNA AKCIJA - NELEGITIMNI ZLOCINI

Ima li iko pravo izlagati ljude Hrvatske novim teskocama, izolaciji, sankcijama u ime ubica, drumskih razbojnika, pljackasa, psihopatskih nasilnika?

Optuznice, naime, govore o nasilju koje je sadrzavalo elemente klasicne balkanske hajducije - a ne borbe za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda. 36-godisnji "ugostitelj" ozenjen, otac trogodisnjeg djeteta, Martinovic je, prema otpuznici ubio mostarskg SUP-ovca Nenada Harmandzica. Svjedoci su isli dublje u detalje - osobu koja je delinkventna vec od 12. godine su SUP-ovci cesto pratili, hapsili divljeg taksistu i preprodavaca deviza, radi kriminala. Taj isti delinkvent je pretukao na smrt Harmandzica, uz pomoc drugara iz pod-jedinice razularene "kaznjenicke bojne" zvane "Mrmak".

Balkanci, pogotovo junacki, viteski Balkanci, to rade u coporu. I u tome su sve tri nacije izjednacene. Isprebijani les bacen je u kontejner.

Odbrana hrvatske opstojnosti?

Prije psihopatologija sramno ambalazirana u retoriku obrane nacionalnih interesa.

Procesi pred sucima u Hagu imaju svojih neobicnih i za javnost zanimljivih epizoda.

Medjutim, vecina iskaza je monotona a glavni, najbitniji se daju iza zatvorenih vrata, jer Tribunal garantira zastitu, bilo identitetu osjetljivih svjedoka, bilo znacaju datih iskaza, bilo francuskoj vojsci jer je Francuska dozvolila svome generalu (Morillon) dolazak na klupu za svjedoke tek kada je iskaz zapecacen iza zatvorenih vrata, bilo kojoj vrsti drzavne tajne.

Gradjani Hrvatske mogu dobiti novi paket sankcija radi Tute i dokumenata "Oluje", upozorava Tribunal pripremajuci se za dopisivanje s Vijecem sigurnosti. Zagreb tvrdi da je akcija bila interna u to niko ne sumnja, da je bila legitimna - sto ce i Tribunal potvrditi. Uvijek postoje modusi da se "osjetijivi materijali iz kategorije drzavnih tajni" zastite od usiju i ociju radoznalih novinara. Tribunalovi su akti ovo razradili gotovo do savrsenstva i zastite radi.

Tribunalova tuziteljica zeli ispitati da li je u okviru legitimne vojne akcije bilo nelegitimnih ratnih zlocina.

A da je u ratu (kao i u ljubavi, valjda) sve dozvoljeno vrijedi u slucajevima pod jurisdikcijom Tribunala za ratne zlocine samo do odredjene granice. Granice gdje prestaju Zenevske konvencije i Prava i obicaji rata i pocinje "nasilje neopravdano potrebama vojne akcije", kako se to opisuje u Tribunalovim aktima.

Vojni dio "Oluje" predstavljao je blistavu vojnu akciju o kojoj ce svaki profesionalni nosilac uniforme (i odgovarajuceg broja zvjezdica) u NATO-vom zapovjednistvu govoriti sve najbolje. Medjutim, nastavak je bio manje sjajan i moze se u nekim svojim epizodama svesti na bespotrebno nasilje - prema slovu medjunarodnih propisa. Drugo je da li su nasilje, pljacka, paljenje i zastrasivanje bili "organizirano spontani", uz blagoslov ili makar slijepost vojno-politickog vrha.

To i samo to interesuje tuziteljicu!!

To nije vojna tajna i ne zadire u interese drzave, nego dotice podrucje koje je onaj francuski kralj Sunce opisao kao "drzava - to sam ja".

POSLJEDNJA SANSA

Upadanjem u igru Pakta stabilnosti i najavama novog kursa u politici medjunarodne zajednice ("integracija umjesto izolacije", klice Bodo Hombach) Hrvatska je zaista dobila "nevidjenu sansu" da se izvuce iz kotla u kome je od pocetka devedesetih. Za to su vrijeme zavrseni osmoskolci dorasli do Zavoda za zaposljavanje - ili, ako su bolje srece, na njemacke "baustele" - i pravo na bolju buducnost zaledjeno je prvo ratom, zatim primirjem, a sada dugo ocekivanom demokratijom i mirom. Dio prava na buducnost ljudima ce biti otet i ukoliko oni izabrani od naroda da stite interese istih odluce da je jedan gospodar rata vrijedniji od novih ekonomskih problema koje sankcije donose. Ili su grijesi - nazvani opsteprihvacenim terminom "etnicko ciscenje" - toliko vrijedni skrivanja da je nekoliko generala, aktivnih ili penzionisanih, za buducnost jedne zemlje dragocjeniji od boljeg zivljenja njenih par miliona gradjana. Gradjana kojima su mir, napredak i perspektive u ovom trenutku potrebniji od bilo cega. Pogotovo od osvjedocenih boraca za svetu hrvatsku stvar koji su se za nju srcano borili dovlacenjem logorasa - robova na svoju privatnu njivu ili svoj stab u Kalemovoj ulici?

"Zvijezda" dosijea Mostar je predstavljena na optuzenickoj klupi svjetskoj javnosti. I sta sada? Izrucivanje Stele je donijelo plus poencic hrvatskoj sluzbenoj politici - sigurno ne i hrvatskom narodu. Nemilosrdna medjunarodna pravda trazi uvijek vece ribe, a kada i one dodju na red i budu izrucene, sto sigurno i nije tako daleko, onda preostaju samo somovi, ako ih smrt ne zezne.

Ako bi sve ovo bila poucna lekcija danasnjim hrvatskim vlastodrscima na Pantovcaku, onda bi postojala jos traka nade.

Sto besika zaljulja, motika zakopa!?

Treba li onda sve ovo gore napisano da znaci samo status quo sto se tice prijeratnih medjunacionalnih odnosa, ratnih razaranja, poslijeratnog stanja?

NEKO RAZUMIJE, A NEKO NE RAZUMIJE

Volio bih da se grdno varam. Da mi citavi svijet kaze da sam pogrijesio u procjeni. Da sam sebi iskreno kazem kako sam nedozreo i glup za pracenje politicko-ratnih zbivanja.

Volio bih da do ovoga nesretnog rata nikada nije doslo.

Volio bih da je moj Mostar onaj stari multi-kulti Mostar.

Volio bih da sve provedeno vrijeme u neudobnim stolicama Evropske Unije, sjedistu NATO pakta i Haskoj sudnici provodim na nekim ljepsim i ugodnijim mjestima.

Da svojim poznanicima kao i prije ove nesrece pricam o ljepotama Mostara, da ih lobujem da ga i oni posjete i uvjere se u ljepotu.

Volio bih da me Stela, makar i divljim taksijem, odvede do Sirokog Brijega ili... na jagnjetinu ispod saca uz izobilje Zilavke ili Blatine.

Volio bih da mi sudbina nije dodijelila da moram pisati o nepotrebnoj tragediji moga rodnog Mostara i hercegovackog kraja.

Zar sve tragedije nisu nepotrebne??

Volio bih...

Mnoge kolege novinari koji i nisu najbolje shvatili citavi rat u mome rodnom gradu, na kraju prilaze, postavljaju pitanja na koja bi se svaki normalni Mostarac morao nasmijati.

Oni ne mogu da shvate da su protjeranici - izbjeglice nova socijalna kategorija. Da su to nevine zrtve, obeskucene, obespravljene, da su ti jadnici samo brojevi kojima se manipulira. Ljudi koji hodaju ne znajuci gdje ce stici i gdje ce zavrsiti sudbinu. Mnogi od tih uvazenih kolega zaboravljaju da je svaki stanovnik Mostara ili Hercegovine mogao postati izbjeglica i to bez obzira na status, ulogu, "znanje i imanje" itd. Uostalom, zar Einstein, Brandt, Soares i mnogi drugi koji udjose u istoriju na velika vrata, nisu takodje bili izbjeglice?

Drzava, gospodo kolege, moze da propadne. Neka propadne kad ne moze da opstane, ali ne smiju tako i na takav brutalan nacin da propadaju ljudi.

Neko me upita: "Zasto se to sve dogodilo"?

Odgovorih kratko: "Ne znam, ali znam hiljade detalja kako se dogadjalo i kako jos nema kraja."


Muris Corbic - Ples smrti II


Oni ne mogu da shvate govor mrznje koji ide tako daleko da prenosi mrznju i na izbjeglice i na povratnike, shvataju li oni, da ti jadnici nisu svoju nesrecu sami proizveli. Kako da im objasnim da su ti izmanipulirani ljudi cak iste zrtve, istog modela zlocina, instrumentaliziraju se jedni protiv drugih i to sa mnogo vise uspjeha nego sto se moze razumjeti, a najmanje opravdati. Kako da im objasnim da bez neposrednog povoda covjek kidise na covjeka, kada i sam to ne shvacam niti prihvacam?

Zasto se otimalo, zasto se pljackalo, bez imalo griznje ljudske savjesti?

Kako da im objasnim da je zlocin bio ozakonjen, a ozakonjeni zlocin je najveci zlocin...

Zbog toga ih ubjedjivam, a i sam sam duboko ubijedjen: Ne mrze se toliko etniciteti, koliko se vole oteta dobra!

Jer nema pravog izmirenja bez izmirenja sa sobom i u sebi. Nadam se da je dosao kraj paradigmi: "Zlo navika, a odvika stotinu muka." Oktroirani mir nije ukinuo uzrok mrznje, dok makar i jedan jedini covjek u Mostaru ili Hercegovini klice: "Oduzeste nam rat, ali ne mozete mrznju."

Shvatile su me te kolege kada sam im i te kako ubjedljivo rekao da su djeca i starci najvece zrtve ne samo za vrijeme rata nego i poslije rata - jos od 1994. Shvataju li oni da starost nije bolest. Nauka zna i moze da objasni kako organizam stari, ali malo ili nista ne zna zasto stari. Starost je bolest samo u ideologiziranim i moralno oboljelim drustvima. Ti putujuci mrtvaci su razasuti u stotine podruma i rusevina, izbjeglickih naselja "za samo jedan istorijski trenutak."

Sumnjam takodje da shvataju i sam sadrzaj zlocina od pocetka do kraja. Razumiju li oni onu staru izreku: Ko ne htio tudje, ne uzeo ni svoje! ili Tudje sladje!

Kako da im objasnim da nakon sest godina oktroiranog mira, jos u mnogim nacionalno oboljelim medijima traje obracun do konacnog istrebljenja "naseg" ili "vaseg". Ne znam takodje da li im je jasno: da psi rata nikada ne mogu postati bogovi mira. Mogao bih im navesti hiljade primjera i konkretnih slucajeva krsenja ljudskih prava na svim kontinentima i domenima ljudskih interesa i potreba, koje veoma pomno sem novinara knjize i dokazuju entuzijasti medjunarodnih organizacija, ti vjesnici nase pozeljne buducnosti.

Jer, sto se duze ustrajava na zlocinu, ti zlocini zahvataju veci broj ljudi u svim sredinama.

Iako su, kako gore negdje u tekstu navedoh, zlocin i zlocinac uvijek konkretni, odgovornost ipak ostaje sveopsta, ako ni zbog cega onda, sigurno, zbog sveopsteg poraza.

Kako da se smijem kada mi se prije place.

Mozda bi kolege taj smijeh shvatili kao neki cin osvete ili nasladjivanja.

Znam samog sebe. Znam da nikada nisam bio osvetoljubljiv ili nacionalista, zato oduvijek objektivan i mozda - sigurno - preostar na peru.

Shvatam te kolege, te obicne ljude iz obicnog demokratskog drustva.

Oni, cini mi se, ne mogu ni da pretpostave sta sve moze i sta je sve u stanju napraviti pomuceni barbarsko-nacionalisticki um.

To "stanje duha" su najvjerovatnije upoznali njihovi pradjedovi, a to je bilo davno, davno prije danasnje gotovo usavrsene demokratije.

Ili je mozda istina u rijecima Mese Selimovica u "Tvrdjavi"; ledeni zakljucak o prokletom Balkanu:

"Kad ne bi bilo ratova poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki nacin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nemaju, ni stete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo od poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikada nece biti drugaciji."

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Hamza Cemalovic - Svijetli grad

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo