Mirjana Nadazdin
Defterdarevic
PRIRODNO PRAVO
PUT KA PRAVEDNOM PRAVU |
Ideja
prirodnog prava pojavila se uporedo sa
historijskim nastajanjem pozitivnog prava
i drzavne organizacije. Ona je utemeljena
na stavu da postoje norme i nacela koja
nisu ukljucena u sistem pozitivnog prava,
ali su se pojavile uporedo sa njim i
uticu na njega. Po svojoj prirodi one su
nadredjene pozitivnom pravu jer svoje
ishodiste imaju u sustini razuma i
prirodnok racionalnosti.
Ideja prirodnog prava postala je neobicno
jaka i privlacna, ostala je, postojana u
pravnoj nauci i praksi bezmalo XXV
vijekova, mada ponekad zestoko napadana i
osporavana. Sve kontraverze vezane uz nju
postoje i danas, vjekovima prisutne
nikada do kraja ni odbranjene, ni
osporene, jednako su aktuelne.
Historijski gledano nastanak ideje
prirodnog prava vezan je uz prva
organizovana drustva, zapravo uz nastanak
drzavnog, pozitivnog prava. Njegovo je
postojanje cinilo opravdanim i vjeru u
postojanje normi koje su vjecne i
neupitne, nezavisne od ljudi, njihove
cudljivosti i nedosljednosti, trajno
postavljene od neprikosnovenog
autoriteta, a to je u onom vremenu bog,
jednako za sve ljude i za sva vremena.
Ako mu norme nije postavio sam bog onda
su one pripisivane prirodi, kao vjecnoj i
trajnoj, i razumnom redu koji u njoj
postoji i koji je takvom cini.
PRAVEDNOST KAO NAJVECA VRLINA
Prve pomene prirodnog prava
nalazimo u V vijeku prije nove ere u
starogrckoj ftlozofiji, a da je
ta ideja bila duboko ukorijenjena i
siroko prihvacena potvrduje mozda
najpoznatija grcka tragedija Sofoklova
"Antigona" koja za
okosnicu ima upravo ideju prirodnog prava
i filozofsko pitanje da li
smrtnik, pa makar to bio i tebanski kralj
Kreont, smije propisivati zakone suprotne
bozjim, nepisanim, ali vjecnim.
Sofisti, uz koje se kao rodonacelnike i
veze nastanak teorije prirodnog prava,
uocili su ne samo moguci, nego i cesti
nesklad izmedju "prirodnog" i
"drustvenog reda". Drustveni
red stvaraju i obezbjedjuju ljudi, cak ne
ni svi ljudi, vec samo neki koji
nerijetko svoj polozaj koriste da donesu
zakone obavezne za sve, a u svoju korist.
U ovom kontekstu gledana ideja prirodnog
prava moguce da se pojavila kao izraz
nezadovoljstva pozitivnim pravima, kao
vid ideoloskog otpora.
Ideje prirodnog prava karakteristicne su
u ovom vremenu po uspostavljenom
dualizmu, paralelno postoje bozji zakoni
i zakoni postavljeni od ljudi. U "Drzavi"
Platon pravednost promovise kao
najvecu vrlinu koja svojim ostvarenjem
obezbjedjuje sklad u drustvu i to tako da
svako radi svoj posao, onaj koji mu je po
djelatnosti i vrlini duse dostupan, a taj
ideal ostvaruje se pozitivnim zakonima.
Kod Aristotela ideja
prirodnog prava izrazena je kroz ideju
pravednosti koja zakon shvata kao izraz
razuma (razmjenska pravednost jednakih
vrijednosti, vezana koliko za trgovinu
toliko i za krivicno pravo, razmjena
zasluga i nagrada i korektivna
pravednost, osobito znacajna za pravo
koju ce rimski pravnici nazvati
pravicnost, prilagodjavanje pravde svakom
pojedinom slucaju).
Vjerovatno da je uspostavljanje drzave i
prava dovelo do trajnog poremecaja
drustvenog balansa koji je bio
petrificiran zakonima koji su tu
drustvenu nejednakost proglasili nuznom i
pravednom. Ipak, ideja prirodnog prava
nije bila samo manifestacija
nezadovoljstva postojecim stanjem, ona je
vjesto mogla biti iskoristena, i bivala
je, i kao teorijska osnova kojom su
branjene postojece pozicije i osvajane
nove privilegije. Naravno teorija sama po
sebi kao vrijednosno neutralna mogla je
posluziti i u jednu i u drugu svrhu.
Paradoksalne su situacije gotovo
uobicajene u prirodnom pravu. Ono ce
jednom biti temelj za ideje prosperiteta,
a drugi ce put iz njega nicati ideje
regresivnnog naboja, opravdanost ropstva
po Aristotelu,
utemeljena je na prirodnom pravu, ili Platonova
ideja idealne drzave stroge klasne
organizacije, ili Likofronova
negacija privilegija po rodu, ili
prirodno pravo, kako ga Kaliko
shvata, kao pravo jacega. Ipak sva ova
tumacenja nisu mogla ideji prirodnog
prava odreci njenu vrijednost.
I rimski su pravnici poznavali
ideju prirodnog prava, zapravo
kao vrsni prakticari iskoristili su je u
cilju afirmacije svoje pravne i politicke
moci, ili nadmoci. Kao dominantna
politicka i drzavna sila svog vremena
rimska je imperija osjetila prakticnu
potrebu da uspostavi pravni poredak u
kojeg ce komotno smjestiti sav raznovrsni
pravni zivot na svom ogromnom podrucju. "Ius
civile" nije vise mogao da
sluzi toj svrsi, bio je preformalan i
neprimjenjiv na znatno razvijeniji pravni
zivot. Tako je nastao "ius
Gentium" koji je zapravo
prakticni izraz prirodnog prava, a za
svoju osnovu ima "naturalis
ratio" koji je univerzalan
u svojoj primjeni. Kod Gaja
jos ne nalazimo razliku izmedju "ius
gentium" i "ius naturale",
Ulpinijan tu razliku konstatuje,
a Paulus definitivno
potvrdjuje, i ovo prvo smatra, samo
svrsishodnim za jedan poredak, dok "ius
naturale" je uvijek dobro i
vjecno.
Prirodno pravo svoju osobitu afirmaciju
dozivjet ce kroz filozofski koncept stoika.
To je panteisticko shvatanje, nalazimo ga
kod Seneke i izrazeno je
kroz uvazavanje i divljenje prema prirodi
"zivjeti blazeno i zivjeti
prema prirodi isto je". U
ucenju epikurejaca i stoika
nalazimo i ideju prirodne jednakosti svih
ljudi, ukljucujuci tu i robove. I Ciceron
je pod uticajem ove filozofije prirodno
pravo proglasio "pravim
zakonom", stalnim i
vjecnim.
Pojava hriscanstva nije
dokinula egzistenciju prirodnom pravu,
ali mu je nametnula drugacije tumacenje.
Prevlast crkve u svim aspektima zivota,
dominacija crkvenog autoriteta zatrli su
panteisticku misao o jedinstvu prirode i
boga; bog je svemoguc i nadredjen svemu.
On dominira prirodom, a priroda i
prirodno pravo svoj izvor nalaze u njemu.
Sveto pismo kao "ratio
scripta" zakonik je
prirodnog prava. Jedino je ime Tome
Akvinskog vrijedno pomena vezano
za problem prirodnog prava u ovom
periodu. On je ponovo preuzeo anticko
prirodno pravo, ali tako da sada "prirodni
zakon" sankcionise
postojanie staleskih odnosa.
Hijerarhijski poredak nacinjen je tako da
sve ima unaprijed odredjeno mjesto. Bozja
vlast dominira svim; ona je univerzalna,
vjecna i nepromjenjiva, izrazena je u
vjecnom zakonu. Stepenicu nize u toj
hijerarhiji cini prirodni zakon, vjecna
pravila dostupna spoznaji ljudskog uma. I
najnizi nivo po svojolj obuhvatnosti, ali
nuzan, je ljudski zakon, odraz ljudskog
uma u organizaciji prakticnog zivota.
Upravo zato sto su prakticni ovi su
zakoni ograniceni u svojoj primjeni i
prostorno i vremenski, a istovremeno
njihov donosilac nema status pouzdanog
autoriteta, pa se oni nuzno moraju
dovoditi u sklad sa vjecnim bozanskim
zakonima. Cijelo djelo Tome
Akvinskog zapravo je sretno
prilagodjavanje Aristotelove filozofije
potrebama i interesima katolicke crkve.
Skuceni prostori ljudske spoznaje
nametnuti autoritetom crkve, u koju se
nije smjelo sumnjati, vec joj se imalo
podcinjavati, definitivno su se prosirili
u XVII i XVIII vijeku. Skolastika
i njen dogmatizam postali su neprimjereni
naglom razvoju drustva potaknutog
napretkom materijalnih uslova zivota.
Kolizija izmedju naslijedjene ideoloske
koncepcije crkve i objektivnih uslova u
drustvu izrodila se u ozbiljan sukob. On
se mogao razrijesiti jedino novim
filozofskim pokretom koji ce se
usprotiviti svim autoritetima, i koji ce
ideju prirodnog prava dovesti do njenog
potpunog trijumfa. Jedini koji je mogao
zauzeti mjesto tog autoriteta je covjek.
Istinu moze saznati samo covjek.
MIR KAO PREDUSLOV RAZVOJA
Negirajuci stare autoritete racionalizam
je uspostavio novi autoritet -
ljudski razum. Upravo ce
afirmacija covjeka i njegovog uma biti,
zapravo, afirmacija jedne nove politicke
snage, gradjanskog staleza kojoj su u tu
svrhu bili neophodni i licna sloboda, i
forma pravne jednakosti gradjana.
Racionalizam je prvo ukinuo dualizam u
poimanju istine; istina je samo jedna i
to ona koju moze spoznati covjek. Time je
teologija definitivno izgubila primat nad
covjekovim intelektom. Racionalizam,
sistematski izlozen tek kod Dekarta,
postao je kvalitet koji ce se izboriti za
primat kako u filozofiji prava tako i u
medjunarodnom pravu.
Taj snazni uticaj nalazimo prvo u djelu Huga
Grotiusa (1583. - 1645),
eminentnog holandskog pravnika. Uz
njegovo ima se vezuje i nastanak skole
prirodnog prava. On je zapravo
samo formulisao principe koji su nastali
jos u antickoj Grckoj. Grotius
je na raspolaganju imao i metod,
racionalizam je u zizu interesovanja
stavio pitanje metoda, i cilj naucnog
istrazivanja. Skola prirodnog prava
zapravo je za cilj imala postizanje
apsolutne istine koja bi po vrijednosti,
obzirom da se sluzi geometrijskom
metodom, odgovarala mehanickim zakonima
svemira, otkrivenim tom istom metodom i
apsolutno tacnim.
Svojim djelom "De iure belli
ac pacis" postavio je temelje
medjunarodnom javnom pravu i savremenoj
filozofiji prava. Sistem je to
pravila koja bi bas iz razloga njihove
racionalnosti imali da postuju svi ljudi
svijeta. Bio je to naravno suvise
revolucionaran poduhvat za svoje vrijeme.
Nasuprot svjetskom miru, kojeg djelo
predvidja i kojem se tezi, bjesnili su
ratovi izazvani vjerskim, nacionalnim i
ekonomskim razlozima. Gradjanska je klasa
zeljela mir jer joj je trebao kao
preduslov razvoja, ali Grotius ga sa
svojim sistemom moralno - religioznih
normi nije mogao postici. Ideje takvog
medjunarodnog prava jednostavno su bile
neprimjenjive. Ono sto se smatra
nespornim uspjehom je da je Grotius u
pravdi utemeljenoj na ljudskom razumu
zasnovao koncept medjunarodnog prava, ali
taj princip razuma on prenosi i na svaki
odnos izmedju pojedinaca.
Njegovo djelo nije originalno, on je
eklekticar koji je bravurozno objedinio
vec poznate ideje, ali im je, sto i jeste
pravaj vjestina, slazuci ih u jedan novi
sistem dao novu vrijednost, zahvaljujuci
cemu su one dozivjele kvalitetnu
reafirmaciju. (Aristotelova ideja o
covjeku kao drustvenom bicu, sposobnost
saznavanja apsolutne istine u ljudskom
razumu, sto je preuzeto od stoika, ideja
prirodnog prava, ciji su rodonacelnici
sofisti, jos iz V v.pr.n.e., koja je
prihvacena od rimskih pravnika, prosirena
od stoika i prilagodjena srednjovjekovnim
potrebama. Vec je i prije Grotiusa bilo
pokusaja emancipacije prirodnog prava
nezavisno od bozje volje, Gentili).
Grotius je korpus opstih nacela
proizaslih iz razuma, koje covjek moze da
spozna i da se po njima vlada, sklopio u
jedan sistem. Rijec je zapravo o normama
prirodnog prava. One su apsolutnog
karaktera, ocigledne i prihvatljive za
sve ljude; to su norme emancipovane od
boga, u tolikoj mjeri da ih, po rijecima
Grotiusa, ni bog ne moze promijeniti. Ova
emancipacija prirodnog prava od teologije
naziva se "laiciziranje
prirodnog prava". Pitanja
koja je Grotius doticao zadrzala su svoju
aktuelnost i danas, to su zapravo vjecne
teme: pravda, opravdanost prava, ljudska
prava, drustveni ugovor.
Pravda je ono sto je u skladu sa razumom,
pravo je ono sto nije nepravedno,
nepravedno je ono sto se protivi razumu.
Pravda je za Grotiusa jos ostala u sferi
metafizike. No bez obzira na sve
Grotiusov je doprinos u pravom smislu
rijeci revolucionaran.
Uz ideju prirodnog prava pristali su
najeminentniji fllozofi tadasnjeg
vremena.
B. Spinoza (1632. -
1677.) je prihvatio ideju drzave koja je
nastala drustvenim ugovorom, sa ciljem
realizacije sigurnosti pojedinca, ali iz
toga on ne izvodi zakljucak o njenoj
neogranicenoj vlasti nad njim. Dapace,
drzavna intervencija u odnosu na
poijdinca ima odredjene granice koje ne
smije da predje. Stiteci prirodna prava
pojedinaca, pogotovo slobodu misli i
vjeroispovjesti, drzava i realizuje svoju
funkciju.
J. Locke (1632. - 1704.)
shvatanje prirodnog prava razvijao je
kroz ideju o drustvenom ugovoru, tumaceci
ga kao skup prava koja se ne mogu
prenijeti na drzavu. Ta prava pored
slobode misljenja i vjeroispovijesti
prosirena su i pravom vlasnistva.
J.J. Rousseau (1712. -
1778.) je najistaknutiji predstavnik
liberalnog smjera u teoriji drustvenog
ugovora. Gradjanska prava u biti su
prirodna prava koja garantuje drzava.
Ideja prirodnog prava bila je siroko
prihvacena od njemackih autora. Prihvatio
ju je i S. Puffendorf
(1632. -1694.), isticuci njegovu
nadredjenost pozitivnom pravu, te obavezu
zakonodavca da dajuci svoja rjesenja
uvazava ona koja namece prirodno pravo.
Visoko valorizuje prirodno pravo i Ch.
Thomasius (1655. - 1728.),
nalazeci mu izvor u razumu i braneci ga
od nasrtaja drzavnog intervencionizma
ljudska prava).
Jos jedno znacajno ime vezano je za
doktrinu prirodnog prava; iako daleko
poznatiji kao tvorac teorije o
kategorickom imperativu, Immanuel
Kant bio je sljedbenik
Thomasiusovog ucenja o prirodnom pravu.
Pravo svojom prirodom se ostvaruje u
formi koegzistencije prava jednog covjeka
sa pravima drugih ljudi. U svom nacrtu "K
vjecnom miru" Kant je imao
namjeru da pronadje zajednicka nacela za
miran medjunarodni zivot, da se ta nacela
priznaju i postuju. Za nacela
suverenosti, nemijesanja u unutrasnje
stvari, medjunarodne koegzistencije i
promovisanja prava kao univerzalnog
metoda za rjesavanje sukoba mozemo reci
da su se i izborila za status prirodnih
prava u medjunarodnim odnosima.
PRAVE VRIJEDNOSTI LJUDSKE
ZAJEDNICE
Ideja o prirodnom pravu imala je
izvanredan uticaj na politicke dogadjaje
tog doba. Moglo bi se cak reci da je vise
bila iskoristena kao politicka doktrina
nego kao pravna koncepcija. Bilo je to
predrevolucionarno razdoblje u kome su
formulisane velike ideje koje ce se
realizovati burnom promjenom.
Politicka ideja prirodnog prava
odjelotvorena je u Engleskoj
povelji sloboda (1689.), Americkoj
povelji (1791.), Deklaraciji
o pravima covjeka i gradjanina
(1789.). Posebno su ideje Rousseaua imale
znatan politicki uticaj i ostavile su
traga na ustavnopravnim rjesenjima novog
vremena.
Dominacija prirodnog prava biva ugrozena
pojavom pravnog pozitivizma koji nastanak
i prestanak svekolikog prava vidi u
pozitivnom pravu, mimo koga i bez koga
prava nema. Prirodno pravo je samo
ustuknulo pred pravnim pozitivizmom,
zilavo mu se opiruci i dozivljavajuci
svoju reafirmaciju uvijek kada je
pozitivno pravo zapadalo u krizu. |
 |
Koliko je ideja prirodnog prava aktuelna
danas?
Znajuci da je prirodno pravo koncept koji
je neobicno inspirativan u vremenima
sumnje i razocarenja ne cudi sto mu
znacaj raste uvijek kada takva vremena
nastanu.
Pozitivizam nije uspio u
mjeri koliko se od njega ocekivalo. Norma
donesena od ljudi, i samim tim obiljezena
kvalitetom svojih tvoraca, nikada nije
mogla postati neupitna. Uvijek je
ostajalo ono nesto iza nje, onaj znak
pitanja ili sjena sumnje da li je i
koliko je primjerena stvarnom zivotu
kojeg regulise.
Dvadeseti vijek, napokon, postize bar
djelomican kompromis izmedju pozitivizma
i prirodnog prava.
Mozemo konstatovati da se postulati
prirodnog prava, sublimirani ili kao
opsteprihvacena nacela ili kao pojedini
instituti, nalaze i u medjunarodnom i u
internom pravu.
U internom pravu teorija prirodnog prava
otjelotvorena je u institutu prirode
stvari (rerum natura). To je skup
etickih, prakticnih i empirijskih
imperativa koji se primjenjuju kao izvor
prava, racionalno dopunjujuci,
zamjenjujuci ili ispravljajuci pravne
propise, cineci ih blizim zivotu.
U medjunarodnom pravu XX vijeka
prirodno pravna teorija trijumfalno se
vratila u centar paznje nakon krajnjih
zloupotreba pozitivistickog koncepta za
vrijeme nacizma. Opsta reakcija
prema zlocinu do tada nevidjenih razmjera
udruzila je zemlje pobjednice u Drugom
svjetskom ratu u cvrstoj rijesenosti da
vinovnicima za pocinjena zlodjela sude.
Pozitivisticka koncepcija da se moze
suditi jedino na osnovu propisanog
pravila nije mogla da se odbrani pred
argumentom da ce u tom slucaju pocinioci
ostati nekaznjeni. Postoje
situacije kada je zlocin - zlocin, bio on
propisan ili ne. Civilizovani je
svijet imao potrebu zlocin kazniti,
zemlje pobjednice u to su ime bile
ovlastene da zastite najvece vrijednosti
ljudske zajednice koje svojim znacajem
nadmasuju granice nacionalne
jurisdikcije.
Obnova teorije prirodnog prava
znacila je pribjegavanje opstim
principima siroko prihvacenim oko kojih,
moglo bi se reci, postoji opsti
konsenzus. Oni izmicu fenomenu pravnog
formalizma jednog cjelovitog, uredjenog i
usaglasenog sistema, ciji svi elementi
izvlace snagu iz neke pretpostavljene
vrhovne norme. Iza jednog takvog
sistema nuzno mora da stoji autoritet
drzave. U medjunarodnom pravu koje je
usmjereno na zajednicu makar formalno
jednakih drzava takav se uredjeni sistem
ne moze konstituisati, ali se moze u
nedostatku zakonskog osnova posegnuti za
opstim principima prava koji su sadrzani
u prirodnom pravu. Upravo "ubjedjenje
da je nemoguce ostaviti nekaznjenim te
strasne zlocine, koji su, medjutim,
izmicali nekom sistemu pozitivnog prava,
prevagnulo je nad pozitivistickim
shvatanjem osnova prava."
Konstituisanje medjunarodne krivicne
nadleznosti postavilo je pitanje odnosa
kojeg Gustav Radbruh
imenuje kao odnos "zakonskog
neprava i nadzakonskog prava".
Koncept ove nove teorije
prirodnog prava zasnovan je na postojanju
i priznavanju opstih principa prava koje
poznaju i priznaju sudovi razlicitih
zemalja. Te principe ne nalazimo nigdje
kao prethodno propisane, kao obavezne.
Oni svoju snagu crpe iz jednog
racionalnog osnova kojeg je nemoguce
osporiti, ali i tacno utvrditi.
Prirodno pravo nastalo je kao rezultat
vjecnog napora da se pronadje ispravno,
pravedno pravo, sto je nedostignuti ideal
ljudskog drustva jos od vremena kada je
pravo nastalo. U teznji da ideal dosegne,
da ga ostvari, nijedan dosadasnji koncept
nije uspio. Ostale su trajno vrijedne
samo kategorije kojima se tezi. |
Literatura:
1. Berislav Peric: Struktura prava,
Informator, Zagreb 1994., str.182.
2. H. Pelerman: Pravo, moral, filozofija,
Nolit, Beograd 1983., str. 68.
3. G. Radbruh: Filozofija prava, Nolit,
Beograd 1980., str. 281. |
|
