Nusret Omerika
SOKO UHVATIO PTICU
Mostarsko alhamijado pjesnistvo |
Iako je vrlo tesko
precizno ustanoviti kada pocinje
pjesnicko stvaralastvo Bosnjaka na
bosanskom jeziku pisano arebicom, jer se
na isto dugo vremena gledalo s puno
rezerviranosti i bez njenog istinskog,
umjetnickog i estetskog valorizovanja;
ipak, se njena pojava moze kontinuirano
pratiti od pocetka 17., pa sve do prve
polovine 20. stoljeca.
Alhamijado knjizevnost
je nastajala i razvijala se pored
knjizevnosti na orijentalnim jezicima i
narodne epske i lirske pjesme, gotovo tri
i pol stoljeca, i u odnosu na ove dvije
djeluje umjetnicki skromnije i slabije.
Razloge za tako nesto profesor Rizvic
vidi u sljedecem: Nedostatak vlastite
originalne knjizevne tradicije na
narodnom jeziku, nepoznavanje knjizevnog
stvaranja svojih slovenskih susjeda u
BiH, koje je po svom duhu i prirodi inace
bilo religijski zatvoreno, ucinili su da
se alhamijado literatura, s jedne strane,
po svojim idejama, motivima i sadrzini
osloni na pobozno - didakticki vid
naslijedjene orijentalne knjizevnosti, a
s druge strane, na muslimansku narodnu
poeziju po obliku i knjizevnom izrazu,
uproscavajuci ih do suhog, egzaktnog i
nepoetskog izricja.(1)
I u drugim krajevima Evrope
gdje su vladale Osmanlije
kao sto je Grcka, Albanija,
Poljska, Bjelorusija imamo
slicnu knjizevnu pojavu, te u Spaniji
npr. u kojoj je utjecaj arapske
civilizacije bio toliko jak, skoro osam
vijekova da se pored knjizevnosti na
spanjolskom i latinskom jeziku razvila i
knjizevnost na narodnom jeziku pisana
arebicom.(2)
Jedna od osnovnih karakteristika
alhamijado knjizevnosti je njena vezanost
za muslimansku sredinu i nepostojanje
dodirnih tacaka sa knjizevnostima drugih
naroda osim u pocetku nastanka, gdje se
kod vecine ljubavnih pjesama osjeca
knjizevna prisutnost Dubrovnika,
Dalmacije i
petrarkisticke lirike, na koju nekoliko
pjesama osobito leksikom zivo podsjeca,
sto je vidljivo i prepoznatljivo i kod
mostarskih alhamijado pjesnika.
Najstariji do sada alhamijado pronadjeni
tekst je ljubavna pjesma "Hurvat
turkisi" iz 1588/89. godine
od nekog Mehmeda Erdeljca
koga Ferenc Toldi
neosnovano ubraja u madjarske
knjizevnike,(3) dok je posljednji
objavljeni alhamijado tekst "Mevlud"
od Saliha Gasevica
objavljen u Sarajevu
1942. godine.(4)
Kao sto je opce poznato i Mostar
je dao znacajan broj istaknutih imena na
polju nauke i literature u periodu
vladavine Otomanskog carstva,
pogotovo na orijentalnim jezicima.
Medjutim, nije zanemarivo ni alhamijado
pjesnistvo nastalo na ovim prostorima
ciji se motivi u pjesmama krecu od
ljubavnih, preko nazdravicarskih, do
moralno - didaktickih. Ne ulazeci u siru
pojedinacnu, sadrzajnu i estetsku analizu
pjesnickog stvaralastva mostarskih
alhamijado pjesnika, u ovom kratkom
pregledu donijet cemo, ipak, o svakom od
njih ponaosob nekoliko najbitnijih
biografskih i bibliografskih podataka kao
i pjesama po vlastitom izboru.
AHMED-AGA ARSINOVIC ZIRAI
Porodica Arsinovica (Ziraizade) ubraja
se medju najstarije muslimanske porodice
u Mostaru. U sidzilu mostarskog kadije iz
1651. godine (5) spominje se Zirai
Ahmed-agina mahala nastala u
prvoj polovini 17. stoljeca na prostoru
oko mesdzida Ahmeda Arsinovica
koji je sagradjen prije 1651. godine na
lokalitetu Donje mahale
nedaleko od mosta Mujage Komadine
i desne obale Neretve (6). Iz ove porodice
potjece i pjesnik Zirai
koji je zivio u 17. stoljecu i pjevao na
turskom i bosanskom jeziku, ciji prvi
spomen nalazimo u Kudsijinoj
poslanici iz 1737. godine gdje
Kudsija osim Ziraije spominje jos
nekoliko mostarskih pjesnika iz tog
perioda. (7) U jednoj medzmui Arhiva
Hercegovine u Mostaru, br. R-667, inv.br.
31, list 78. i 79. orijentalista Hivzija
Hasandedic je pronasao i prvi
put objavio njegovu cuvenu pjesmu "A
ja podjoh i povedoh konja na vodu",
(8) napominjuci da on
ne zna ko je njen autor ni kada je
napisana. Muhamed Hadzijahic
misli da joj je s obzirom na mjesto i
vrijeme nastanka autor poznati mostarski
stariji pjesnik Zirai Arsinovic
koji je pjevao na bosanskom jeziku (9). Isto misli i dr.
Safvet-beg Basagic i tvrdi da je
Zirai jedini pjesnik Mostara koji je
pjevao na turskom i maternjem jeziku u
prvoj polovini 12. vijeka po Hidzri, i
kako nema nikakvih tragova da je jos neko
drugi pjevao u tom periodu proizilazi da
bi njen autor mogao stvarno biti
mostarski legator Ahmed-aga
Arsinovic, cije je pjesnicko ime
bilo Zirai. (10)
|
 |
|
Pjesma "A ja podjoh
i povedoh konja na vodu"
spada u red najstarijih
alhamijado ljubavnih pjesama u
kojoj se posebno istice slobodan
ljubavni izliv njeznosti jezickim
izrazom koji nije bio rasiren u
vrijeme nastanka pjesme i
odudarao je od islamske
duhovnosti. Primjetno je da u
pjesmi nema velikog broja
turcizama, da je napisana
ikavicom i ista bila podlozna
utjecajima truba- durske poezije
kao i narodne lirike. Pjesmu
donosimo u cjelosti: |
|
A ja
podjoh i povedoh konja na vodu,
a na vodi lipa gospa lisce umiva.
Zagrlim je, poljubim je, meni se moli:
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti
Boga!"
Ja potrgah seftelije kano jabuke.
"Bogme cu te sad baslijom, pri sebi
ruke!
Sva sam se oznojila od velike muke.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti
vire!"
"Ja se tebi vrlo molim, moje
janjesce.
Nit' te pusujem niti velim objesenice.
Jere jeste crne oci i lipse lisce."
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti
Boga!"
"Ah, divojko lipotice, lipa ti si
boja!
Ja se milom Bogu molim, hoces biti
moja".
"Pusti mene, mlad junace, biti cu
tvoja.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire,
Ja sam jedna sirotica u mile majke.
Ostavi se, mlad junace, mene divojke!
Bog te ubio, jer mi krsis bile ruke!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!
Ja sam tice jarebice, a ti si soko,
kad me hoces ufatiti, ne let'
visoko!"
"Ah, da mi je poljubiti u crno
oko!"
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako,
ti vire!
U mene je ljuta majka, karat ce mene.
Ako mene vidi bratac, ubit ce mene,
u mene moj dragi ima, ljubit ce mene.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!
Kose su mi ruzice, ne trgaj mene!
Lice mi je ljubicica, ne ljubi mene!
Ja sam jedna grlicica, ne grli mene!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!
Ako sam ja udovica, ne cini misli,
ah i mi smo bir-zeman (d)e bile divojke.
Pusti mene, mlad junace, tako ti Boga!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti
vire!"
ABDULLAH BJELAVAC
Rodjen je, zivio i umro u Mostaru
(1857.-1905.). Bio je sitnoposjednik i
urar (sahadzija), a to im je zanimanje
bilo kao neka porodicna tradicija. Imao
je dva sina: Abdurezaka Hifziju,
poznatog naseg knjizevnika i Mustafu
koga su ustase ubile u Lepoglavi
1941. godine.(11) U bosanskohercegovackoj
alhamijado knjizevnosti pojavio se svojim
pjesmama potkraj 19. stoljeca potpuno
drugacijim od onih kakve su dotada
pisane. Naime, pjesme imaju tipicni
prigodnicarsko - nazdravicarski karakter
i jedinstven su primjer ove vrste poezije
u alhamijado pjesnistvu uopce. Pjesme su
mu pronadjene u jednom autografu Muhameda
Ruzdije (12) gdje su sabrana skoro sva
djela Ruzdijina, koja je A. Bjelavac
vjerovatno uzeo da prepise; na strani
dvadesetoj zabiljezio je ispod Ruzdijinog
teksta, prvu pjesmu "Tebrik"
(cestitka). Na strani 47. ima zabiljezeno
da je pisao ovo u Mostaru 7. zul-kadeta
1312. po Hidzri ili 8. aprila 1895.
godine. Na stranici 63. napisao je drugu
svoju pjesmu "Evo nami sad
proljece lipo doleti" u
kojoj je u posljednjem distihu dao
podatke o sebi sto je inace uobicajeni
manir u orijentalnoj, a i u alhamijado
knjizevnosti (13). Pjesma "Tebrik"
(cestitka) ima svega osam stihova
ispjevanih u jedanaestercu i kao sto smo
vec rekli prigodnicarskoga je karaktera.
I druga njegova pjesma je ispjevana u
formi Kurban - bajramske cestitke sa puno
toplih zelja za napredak i srecu ljudi i
to u trinaestercu. Oba ova stiha koja
susrecemo u prvoj i drugoj pjesmi su
karakteristicna za Ruzdijin
"Zbornik" i isti nose
tipicne osobine starog mostarskog govora
kako je primijetio Abdurahman
Nametak u svom kracem osvrtu na
ove dvije pjesme.
TEBRIK (CESTITKA)
Bog veselo da ucini Bajram vam,
Kao Bajram, i ostale dane vam!
Vasi posli sve sretnije isli vam,
Zamersaja nikada ne bilo vam!
S(e)rce casno muku da ne vidi vam,
Da provedes veselo sabah, ahsam!
Da procvate na svijetu svasto vam,
Slavno, casno i svijetlo ime vam!
EVO NAMI SAD PROLJECE LIPO DOLETI
Evo nami sad proljece lipo doleti,
I proljece Kurban-bajram sretno prefati.
Mubarec vam Kurban-bajram sretan,
cestiti,
I oslena svako dobro da vas usprati!
Rukujem se ovom knjigom, ti je prefati!
Molim, selam i merhaba ti mi ne krati!
U veselju puno godin da vas uzprati,
Sve veselje za vesejem da vas uzprati!
Tvoj poznanik Abdullah sam, vama poznati,
U Mostaru Bjelavac sam, evo podpis ti!
OMER-EFENDIJA HUMO
je rodjen u Mostaru
1808. godine i za njega se s pravom moze
reci, da se medju prvima zalagao za
prednost narodnog bosanskog jezika nad
turskim. Kao muderis u svakodnevnom radu
s ucenicima i ljudima predlagao je
preobrazaj u sistemu obrazovanja, te
insistirao da se nastava odrzava na
maternjem jeziku tako da je svi razumiju
sto je u ono vrijeme bio pionirsko -
revolucionarni rad. Svoju ljubav za
bosanski jezik izrazio je upecatijivim
stihovima:
"Brez suhbe je babin jezik najlasnji
Svatko njime vama vikom besidi
Slatka braco Bosnjaci, hak vam Omer
govori"
Ovaj obrazovani teolog, pisac je prve
stampane alhamijado knjige "Sehletul
- vusul" u Sarajevu
1875. godine u kojoj se nalaze kao
dodatak i tri alhamijado pjesme: "Dova
na bosanskom jeziku", "Stihovi
zahvale na bosanskom jeziku"
i "Dzenetska ilahija"
koja je bila vrlo omiljena i popularna u
svim krajevima BiH i Sandzaka.
Varijante ove pjesme zabiljezili su Ahmed
Alicic, Osman Sokolovic
i Mehmed Mujezinovic,
sto po nekim misljenjima dovodi u pitanje
Humino autorstvo. Ibrahim Kemura,
medjutim, navodi kako "pri sadasnjim
istrazivackim rezultatima nema razloga da
Humi poricemo autorstvo".(14)
Prvu i najduzu pjesmu od ove tri objavio
je Mehmed-beg Kapetanovic
Ljubusak u "Istocnom
blagu" II dio pod nazivom "Derviski
savjeti", (15), a odatle su je
preuzeli Kemura - Corovic
i stampali u svom djelu pod nazivom "Savjeti"
(16). Verzija ove
pjesme se znatno razlikuje od originala
koju je stampao Humo.
Kao sto primjecuje Kemura
pjesme su mu sastavljene bez ikakvih
literarnih pretenzija i imaju samo
kulturno - historijsku vrijednost i iste
su prozete vjersko - didakticnom notom,
sto uostalom odgovara zanru ove poezije (17). Pjesme su mu bile
jako popularne i recitovane su medju
narodom, tako da je neke njegove stihove
zapisao i poznati folklorista Ivan
Zovko iz Mostara.
Ovom prilikom donosimo pjesmu "Dzenetska
ilahija".
Kad ja podjoh u dzamiju,
susrete me nas pejgamber
di me srete tu mi rece:
"Ovaj svijet kano cvijet,
ovi insan bijel behar,
puhnu ejan, spade behar.
Svacemu ce felec doci;
i insanu i hajvanu,
i ticici u gorici,
i ribici u vodici.
I nama ce mrijet doci,
u mezar se zatvoriti,
u mezaru nejma pendzer,
da je gledam po Dzennetu,
po Dzennetu, po devletu.
U Dzennetu jedna bahca,
u toj bahci jedno drvo,
ime mu je Tuba drvo,
na njem ima svaka vocka,
hazur odvec vrlo slatka,
pod njim ima jedno vrilo,
ime mu je Kevser vrilo,
kod njeg side tri buljuka,
jedan buljuk sve dzometa,
drugi buljuk sve gazija,
treci buljuk sitna djeca,
sitna dieca iz mejtefa,
u ruci im po mastrafa;
kevser-serbet oni toce,
te sve poje svoje majke,
svoje majke i babajke,
La ilahe illallah.
Ne prodaj se dunjaluku sakatom,
vec kupujte sve Dzenneta lezzete.
Grih ti djunah ne bude,
Dzennet-Bajram kad bude,
Dzennet-saraj lipa kuca,
ko unidje, eto srice!
HAMZA SULEJMAN-EF PUZIC
je posljednji veliki epigraficar Mostara.
Pisao je na turskom i bosanskom jeziku. U
alhamijado knjizevnosti poznat je po svom
spjevu "Ibrahim
terzija" od 265 stihova,
uglavnom sedmeraca sa ponekim osmercom,
te sa pravilnom rimom koja se ponekad
proteze kroz deset ili cak 44 uzastopna
stiha. (18). Spjev je
didakticno - poucnog karaktera, i on ga
je kako navodi Abdurahman
Nametak, napisao prema
zapamcenju iz usmenog prenosenja djela "Kitab
kasida kelam Ibrahim" od Mula
Sulejmana Tabakovica iz Novog
Pazara iz 1278. godine po Hidzri
ili 1861./1862. i na rukopisu koji je
objavljen 1927. godine u Mostaru Puzic je
zapisao: "Gradio Puzic Hamza u 1287.
godini po Rumi tarihu kada je bio u
ruzdiji mektebu u cetvrtom sunufu za
turske vlade". Ovaj rukopis je bio
vlasnistvo Salihage Dzokle
iz Rotimlje i unisten je u julu 1943.
godine kad su Nijemci popalili kuce na Orasju
u Rotimlji a stanovnistvo
poubijali. (19)
Puzic je bio izvrstan
pjesnik na turskom jeziku i vrlo vjest
sastavljac hronograma u svoje vrijeme.
Poznata mu je duza elegija od 54 stiha
koju je spjevao povodom tragicne smrti muftije
Karabega, i ista se nalazi u
Arhivu Hercegovine u Mostaru (rukopis 29,
inv.br. 375, na listovima 35b-37b) (20)
kao i hronogram uklesan na kamenoj ploci Sejh
Jujine kuce na Mejdanu u Mostaru
(21). Ovom prilikom
donosimo njegove malo poznate stihove o
zbivanjima u IVZ-i 1937. godine. |
PJESMA HAMZE PUZICA
POVODOM NEKIH DOGADJAJA U IVZ GODINE
1937.
Svak se cudi sada u nas,
Sta se radi ovo od nas!
Nasi ljudi sada sute,
Oni nesto rucno cute.
Oni nece da se bude,
Niti hoce da se trude.
More biti da se boje
Da ne bude njima gore.
Neki dao svoje uho
Da bi nesto za se cuo
Ozgar novi ljudi doce,
Niko ozdal doci nece,
Kako kazu kalendari,
To ce biti komesari... (odlomak) |
Na kraju ovog kratkog osvrta na
alhamijado poeziju mostarskih pjesnika
treba spomenuti ljubavnu pjesmu "Lipa
ti si, moj dilbere, bog te vidio"
od nepoznatog autora
koja je zabiljezena 1241. godine po
Hidzri (1825./1826.), (22) i ciji se
original cuva u Univerzitetskoj
biblioteci u Beogradu
pod brojem 22657 i koja po jezickim
osobinama, kao sto su upotreba ikavizama
i izraza: lipa, lisce, bile, catma,
oklacan, mecit, oplacan itd. po nastanku
pripada 18. stoljecu i to hercegovackom
podneblju. Ove spomenute lekseme su
karakteristika mostarskog narodnog govora
18. i 19., i prve polovine 20. stoljeca,
ali je tesko dokazati samo na osnovu
jezika da je pjesma ipak nastala u Mostaru
iako sve upucuje na to. Istu donosimo u
cjelosti.
LIPA TI SI, MOJ DILBERE, BOG TE
VIDIO
Lipa ti si, moj dilbere, Bog te vidio,
lipo t' lisce imas, ja te ljubio,
bile t' ruke imas, mene grlile,
lipa t' medna usta imas, mene ljubile!
Sto su tvoje trepavice i oci,
vrlo ti me, moj dilbere, namuci,
al, me bogme asikovat nauci!
Sto su tvoje catme, kapci, obrve,
odnesose moju pamet na more!
Pod kucom ti jedan duvar viran,
vazda idem ja za tobom u divan
nad kucom ti jedan mecit oklacan,
vazda z tebe, dilbere, u nje sam oplacan.
Za kucom ti jedno vrilo mocilo,
ne bi l' drago u nidarce skocilo,
a skocivsi jednu noccu nocilo.
Jos jedna alhamijado pjesma nepoznatog
pjesnika iz Mostara
pronadjena je prilikom rekonstrukcije
krova na kompleksu Velagica kuca
u Blagaju u jednoj
medzmui koja ima cetrdeset stranica i
ciji je sadrzaj veoma raznovrstan. Ne
moze se precizno utvrditi ni autor, ni
godina nastanka, osim da je ispjevana s
puno emocija u ljubavnorn zanosu i patnji
istovremeno. (23) Ovom prilikom donosimo dio
pjesme:
Nece sreca da uz mene ostane
Da mi ljubav sada bliska postane
ne bi l' bilo moje srce uz dragu
imam pero to mi daje sad snagu
Gdje je ljubi sad i pravda i obraz
i Bogu je evo zalan moj poraz
Jer se ne da moja draga poljubit
Ostrim nozem u srce cu sad udrit
moja krvca na tvom vratu nek bude
neka visi poput kazne i nek te osude
Ako odem ja u rajske vrtove
Ljepojke ce rajske vazda pitat za mene...
Sve ovo do sada receno govori nam
o paralelnom postojanju, iako u manjem
obimu, alhamijado pjesnistva s narodnim,
i onim sto je stvarano na orijentalnim
jezicima, koje, istina je, po umjetnickoj
kvaliteti, jezickoj ljepoti, motivima i
vrstama dobrano zaostaje, pogotovo za
ovim posljednjim. No, ono je postojalo u
Mostaru kao knjizevni izraz na narodnom
bosanskom jeziku i kao takvog ga treba
prihvatiti i proucavati bez obzira na
njegovu slabiju literarnu vrijednost.
1)
Muhsim Rizvic, Knjizevno stvaranje
muslimanskih pisaca u BiH u doba
austrougarske vladavine, knjige 1, str
29. Sarajevo, 1973.
2) Abdurahman Nametak, Hrestomatija
bosanske alhamijado knjizevnosti,
Sarajevo, 1981., str. 7. i 8.
3) Dr Smail Balic, Kultura Bosnjaka,
muslimanska komponenta, Wien, 1973., str
101.
4) Fehim Nametak, Bursali Sulejman
Celebi, Mevlud, Sarajevo 1973.
5) Sidzil mostarskog kadije br 2, list
53. Original se cuvao u Orijentalnom
institutu u Sarajevu.
6) Hivzija Hasandedic, Spomenici kulture
turskog doba u Mostaru, Sarajevo, 1980.
7) Hazim Sabanovic, Knjizevnost Muslimana
BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo,
1973. str. 444.
8) Hivzija Hasandedic, Nekoliko zapisa iz
orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine
u Mostaru, POF XVI-XVIII/1966-67.,
Sarajevo, 197O. str. 122-124.
9) Muhamed Hadzijahic, Osvrt na
dosadasnje objavljene tekstove i
istrazivanja iz problematike alhamijado
knjizevnosti, Akademija nauka i
umjetnosti BiH, Odjeljenje za knjizevnost
i umjetnost, knjiga 5. Sarajevo, 1978.
godine.
10) Dr Safvet-beg Basagic, Znameniti
Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj
carevini, Zagreb, 1931., str 76.
11) Dr Abdurahman Nametak, Abdulah
Bjelavac, Takvim 1981.
12) Muhamed Ruzdi je najplodniji i
najsvestraniji pjesnik bosanske
alhamijado knjizevnosti u 19. stoljecu.
Ustvari, to je pjesnicko ime Muharemage
Dizdarevica iz Trebinja (1825.-1905.),
podvukao O.N. Opsirnije vidjeti u knjizi
Hrestomatija bosanske alhamijado
knjizevnosti, Sarajevo, 1981.
13) Dr Abdurahman Nametak, Hrestomatija
bosanske alhamijado knjizevnosti,
Sarajevo, 1981. str 224. i 225.
14) Ibrahim Kemura, Prva stampana knjiga
arebicom na nasem jeziku, Glasnik VIS,
br. 5/6, Sarajevo, 1969.
15) Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak,
Istocno blago II, Sarajevo, 1897.
16) Kemura Seifudin ef Scheich und dr
Vladimir Corovic: Serbokroatische
Dichtungen Bosnischer Moslims aus dem
XVII, XVIII und XIX Jahrhundert, Sv. 2,
Sarajevo, 1912.
17) Ibrahim Kemura, n.d. str 2l4.
18) Abdurahman Nametak, n.d. Sarajevo,
1981.
19) Ibidem, str 31.
20) Hivzija Hasandedic, Djela i kraci
literarni sastavi Muslimana BiH koji su
napisani na orijentalnim jezicima i koji
se nalaze u Arhivu Hercegovine u Mostaru,
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke,
knjiga IV, Sarajevo 1976.
21) Hivzija Hasandedic, Sinan-pasina
dzamija u Mostaru, POF XII-XIII,
1962./63., str. 263-264.
22) Zbornik alhamijado knjizevnosti;
Odabrao i priredio Dr Muhamed Hukovic,
Preporod, Sarajevo, 1997. str 49.
23) Saban Zahirovic i Salih Trbonja, Tri
pjesme nepoznatih pjesnika iz Mostara,
Most, godina XII, br 58.-59., Mostar,
1985. |
|
