Ivo Zanic
TERET NA
TOMISLAVOVIM LEDJIMA
Capljinski spomenik istjeruje duhove |
Jer svrha spomenika
Tomislavu nije drugo doli da se njime
sakriju zlocin, sramota i bijeda;
monumentalni broncani kralj ondje je samo
zato da prosloscu koju utjelovljuje
ponisti mucne sadrzaje sadasnjosti, a
romanticnim sentimentima koje pobudjuje
potisne nelagodu uma.
Cetiri dana potkraj rujna u Zagrebu
je uz Bocarski dom
javnosti na ogled bio izlozen monumentalni
broncani spomenik kralju Tomislavu
sto ga je kipar Petar Barisic
izradio za glavni trg u Capljini. U tom
je, pak, gradu spomenik svecano otkriven
na Dan opcine 10. listopada da njime
mjesni Hrvati trajno svjedoce o znacaju
tradicije i velicini svoje proslosti,
kako stoji u prigodnome prospektu -
pozivnici, uz skicu preuredjenoga trga i
nekoliko snimki vaznih capljinskih
lokaliteta, ukljucujuci srednjovjekovni
hrvatski grad - tvrdjavu Pocitelj
kao svjedoka njihove (hrvatske) zilave
borbe da se na ovom podrucju odupru
turskom osvajacu. Povijesno gledano,
takvim se izrazima nema sto prigovoriti,
kao ni onima sto opisuju vaznost i
vrijednost drugih graditeijskih i
arheoloskih lokaliteta na tome podrucju.
Razuman covjek nema razloga ni protiviti
se zelji mjestana da svoj nacionalni
identitet i dozivljaj povijesti
simbolicno oznace visokoreprezentativnim
i znacenjski lako razumljivim likom,
neovisno o ozbiljnim znanstvenim
prijeporima o samom Tomislavu i
dogadjajima tijekom njegove vladavine.
Ipak, citalac prospekta ne mora biti ni
cinik, ni zlobnik, ni bolesni cjepidlaka
da bi uz imena lokaliteta imao i neke
druge asocijacije. Pocitelj
zaista povijesno jest ono sto je o njemu
navedeno, ali je i mjesto na kojemu je u
nasoj suvremenosti, 1993. godine,
dinamitom i ognjem zatrt gotovo svaki
trag graditeljstva osmanske epohe, a na
razrusenu je dzamiju bahato nasadjen kriz
visok nekoliko metara da bi, valjda
oznacio otpor turskom osvajacu 115 godina
nakon odlaska Turaka. Prospekt tocno
navodi i to kako o postojanju krscanstva
u tome kraju vec od prvih stoljeca nase
ere zorno svjedoci svjetiljka sa simbolom
ribe, pronadjena u Dretelju,
no tocno je i to da je u tome istom
Dretelju 1993. godine, pod upravom HVO-a
i manje-vise neprikrivenim
pokroviteljstvom samoga vrha sluzbene
hrvatske politike, mjesecima djelovao
koncentracijski logor za bosnjacke
civile. Tocno je i to, kako anticki zapis
u slavu Cezara iz Tasovcica
potvrdjuje, da se i kultura ovdje rano
udomila, no tocno je i to da je iz toga
sela do zadnjega, prognano njegovo
predratno srpsko i bosnjacko
stanovnistvo. U njihove su, pak, kuce
naseljeni prognani srednjobosanski Hrvati
koje sada - opljackane, izbezumljene, i
ucijenjene - mjesni vodje poput stada
izvode na ceste kako bi svojim tijelima
zaprijecili povratak Bosnjaka, nesretnika
kakvi su i sami. Sve to ucinjeno je i
cini se u ime Hrvata i hrvatstva, sve to
pratile su pateticne izjave o pravu na
slobodu i samoobranu, sve to umotano je u
zazive tisucljetne hrvatske kulture,
obrane vrednota zapadne civilizacije i
neslomljiva krscanskoga duha. Poruka
dreteljskog logora. Malo gdje se danas na
tako malom prostoru moze naci toliko
toponima koji istodobno bude dva tako
oprecna osjecaja - ponos i stid. Malo je
gdje na tako malom prostoru ostvaren tako
bolno znakovit susret hrvatske
nekadasnjosti i sadasnjosti, i malogdje
do jucer nepoznati toponimi odzvanjaju
tako zlokobno i izazovno za svaku jos
nezaspalu savjest. Jer svrha spomenika
Tomislavu nije drugo doli da se njime
sakriju zlocin, sramota i bijeda;
monumentalni broncani kralj ondje je samo
zato da prosloscu koju utjelovljuje
ponisti mucne sadrzaje sadasnjosti, a
romanticnim sentimentima koje pobudjuje
potisne nelagodu uma. Sve se, zaista,
zbiva kao u kakvoj magijskoj radnji
istjerivanja zlih duhova.
Dakako, lokaliteti nisu krivi za
ono sto se na njima dogadja, niti su
predmeti odgovorni za simboliku koja je u
njih upisana: dreteljski logor ne
umanjuje ni ljepotu, ni vaznost, ni
poruku one starokrscanske svjetiljke, ali
ni ona ni Tomislav ne mogu prigusiti
strasnu poruku dreteljskog logora. |
 |
|
No ovdje i nije rijec o
lokalitetima i predmetima nego o
ljudima, primjerice o Peri
Markovicu, nekadasnjem
partijskom sekretaru koji je
prije pet i pol godina kao
capljinski grado- nacelnik na
lokalnoj radio postaji objavio da
vise ne moze garantirati
sigurnost Muslimanima u gradu, te
time i formalno otvorio sveopci
lov na njih, a sada je u Zagrebu
ponosno docekivao uzvanike i
posjetioce koji su dolazili
razgledati spomenik kralju
Tomislavu. |
|
Teret koji je na Tomislavova ledja
navaljen zaista je golem: on bi trebao
umiriti savjesti koje su se, mozda,
pocele buditi i uspavati umove koji su
mozda poceli postavljati pitanja; on bi
onim hrvatskim nesretnicima u tudjim
kucama trebao poruciti kako nisu
ostavljeni i kako ce odsad uvijek u
blizini imati nekoga kome se mogu
izjadati i na koga se mogu pozvati kada
odnekud iznutra osjete potrebu da sebe
uvjere kako nisu zrtve nego pobjednici.
Kada se jednom probude i osvrnu oko sebe,
oni ce od Tomislava uvijek moci posuditi
malo monumentalnosti i trunku
samopouzdanja. Istina, ni drugi
spomenici, bilo gdje u svijetu, nemaju
bitno drugaciju ulogu, ni socijaino, ni
psiholoski, ni emocionalno. Oni su uvijek
neka vrsta poruke suvremenosti ili krinka
preko nje; pa nema nikakva razloga da
takav ne bude i capljinski Tomislav -
samo da nije toga tako bolnog, tako
svjezeg, tako nezaboravljivog konteksta.
Utoliko capljinski spomenik
prvome hrvatskom kralju zaista postaje
vise od sebe sama jer nas podsjeca kako
nasi glavni suvremeni problemi izravno
proizlaze iz tragicnoga gubitka osjecaja
za kontekst, jer nas obvezuje na pamcenje
toga konteksta i stavlja pred mucnu
obvezu da kroza nj uporno gledamo
bestidna lica nasih suvremenika.
("CICERO"
br. 1 - Magazin za umjetnosti, Zagreb,
1998.) |
|
