o
Mostujte sa nama
Arhiva
Paul Gaugin - Ragazza con mango

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 105 (16 - nova serija)

Godina XXIV juli-srpanj/avgust-kolovoz 1998.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Muhamed Sator
TREBA VJEROVATI PJESNICIMA
Razmisljanja s povodom

Stari grcki pjesnik Homer bio je uvjeren da su bogovi izazvali Trojanski rat da bi o njemu pjesnici mogli pjevati. Ratovi u ljudskoj historiji u glavama pjesnika zato su oduvijek ostavljali kosmare, a poezija kao i svaka prava umjetnost sa svojim humanizmom uvijek je bila protiv zla.

Zemlja kao sto je Bosna i Hercegovina nije trebala izmisljati ratove da bi o njima pjevali pjesnici, ali je zato u Bosni oduvijek bilo pjesnika upravo zbog takve zlehude sudbine. Ova zemlja nikad nije bila mnogo sretna, jer joj je bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu, da je ceka ali da je ne doceka, sto bi rekao Mak Dizdar. Zato je ova zemlja dala mnogo pjesnika. U jednom filmu Orsona Velsa, diveci se ljepoti jedne sretne i lijepe zemlje, glavni junak uzvikuje: "Sta su sretne zemlje dale covjecanstvu?"

Bosna i Hercegovina nije bila sretna zemlja, ali su zato njeni pjesnici, suoceni sa tiranima i demonima, rusiocima i zlocincima, uvijek cijelim svojim bicem bili vezani za sudbinu svoje zemlje vjerujuci da Bosna i Hercegovina moze biti sretna zemlja, makar bila prkosna od sna. Zato su uvijek pjesnici ove zemlje svojim stvaralastvom suprotstavljali se zlu svjesni da je ljudska historija - povijest borbi protiv bezumlja. Ljudsko stvaralastvo i umjetnost sa svojom mjerom humanizma najveci su stepen te borbe. Jer, "u historiji nije bilo nijedne sile koja za opravdanje svog nasilja nije nasla svoje ideologe i mislioce" (Krleza).

Kada danas citamo davno ispjevanu pjesmu "Zaboravimo", u kojoj nas mostarski pjesnik
Aleksa Santic pomalo naivno pjeva o tome kako smo "pleme isto" i kako "jedna nam je mati", ne mozemo, ipak, da se ne oplemenjujemo tom naivnoscu u kome ovaj topli lirik poziva na zaborav, na borbu protiv zle mrznje, jer "jedna nas zemlja jednim hljebom hrani". Kada danas citamo stihove sentimentalno - bolecivog merhametli Bosnjaka Muse Cazima Catica i njegovu upitanost "cemu mrznja ljuta", ne mozemo a da ne vidimo sav protest pjesnikov protiv zla i mrznje oko njega. Kada danas citamo sjajne Tinove stihove iz njegove velicanstvene pjesme Pobratimstvo lica u svemiru, ne mozemo a da se ne odusevimo humanoscu ovog kosmpolite i njegovom vjerom u bogumilsku istinu da sve ono sto je bilo gori u nekom drugom sto sni "u znanju da svi smo bolji". U poeziji cemo naci mnogo takvih stihova. Pjesnici su zaista oduvijek bili vjecno treptanje u svijetu, sto bi rekao A. B. Simic, jer "svet se deli na one koji su zapevali i na one koji su ostali robovi" (B.Miljkovic).

U ovom vremenu treba vjerovati pjesnicima. U proteklom ratnom kolopletu, u tom sunovracenom vremenu, pjesme su poceli pisati mnogi, cak i oni koji nikada nisu ni pomislili da napisu ijedan stih. A pjevali su istinu o svom zivotu: o vremenu kada su ljudi stakorima preotimali stanista, o vremenu u kome umiru ruze. Mnogi su se i u proteklom ratnom vremenu sjecali kako je u Drugom svjetskom ratu pjevao Breht: "Poslije onog rata kod porazenih prosti narod je gladovao. Kod pobjednika prosti narod je gladovao takodjer." Treba razmisljati kao oni, kao pjesnici, jer, sile mira jos uvijek tumaraju ovom zemljom, a u svakom vremenu treba osmisliti zivot. Sve oduvijek postoji u covjeku, i ono dobro i ono zlo. "Od te ruke dvije jedna tvoja nije, jedna drugu ko da hoce da pobije", rekao bi pjesnik Mak Dizdar govoreci o toj dekomponiranosti u covjeku, svjestan da se na ovim prostorima sudarao rusitelj i graditelj, tiranin i humanista, demon i demijurg. Na svu srecu, historijski iskorak uvijek je pravio graditelj, potvrdjujuci onu staru istinu da sve moze biti a jedno ne moze: ne moze biti da ce na ovome svijetu nestati umnih i pametnih ljudi koji ce za hair Boziji i ljudski graditi novo, ljepse i bolje.

Ali, nova vremena ne pocinju odjednom, rekao bi Breht. U ovoj zemlji, na ovom historijskom razmirju, mozda ponajbolje pristaju rijeci Albera Kamija: "Patimo jer nam sve nije zajednicko, a nesretni smo sto nam je sve zajednicko." Od te istine se ne moze pobjeci. Zato treba praviti buducnost od onoga sto nam je pri ruci, jer do prostora prave slobode tek treba doci. A zato treba dosta strpljivosti i mudrosti. Nije uzaludno mudri Vinston Cercil imao devizu: "U ratu odlucnost, u porazu prkos, u pobjedi velikodusnost, u miru dobra volja." Bez te dobre volje, kamen po kamen, nece se moci graditi nove gradjevine. Zato: poslusajmo pjesnika: Vrijeme je da se misli o vremenu...

Tako pjevaju pjesnici. Njihova vizija svijeta "iza spustenijeh trepavica" nekad ce, kao Kranjcevicev Adam, ucrtati veliki upitnik nad sudbinom svijeta, ali ce, kao u Tinovim stihovima, ostvarivati "pobratimstvo lica u svemiru". Treba vjerovati pjesnicima, jer je cesto od njihove vizije svijeta, od njihove poezije, od njihove hrabrosti ili kukavicluka, provincijalnosti ili opceljudskosti, sirokih vidika ili ogranicenosti, u znatnoj mjeri zavisio odgovor na mnoga pitanja buducnosti naroda. Pjesnici, ako to jesu, suprotstavljali su se onim koji su u svojoi oholoj ogranicenosti vjerovali u neograniceno svoje pravo da mogu krojiti svijet po svojoj mjeri. Ali, bilo je i onih pjesnika koji su, kao Radovan Karadzic, zajahali svoje "ludo koplje" i prilagodjavali svijet svojoj slici na taj nacin sto su ga unistavali stvarajuci od svoje domovine pustos bez historije i bez ljepote. Nazalost, u historiji je bilo pjesnika koji su pjevali panegirike svojim vladarima, ali su oni tada prestajali biti pjesnici. Ne kaze se uzaludno: Ponekad zadrijema i dobri Homer. Ima i danas pjesnika koji, zaglupljeni nacionalnom romantikom, opcinjeni mitovima o svom narodu i drzavi, skovanim od najfantasticnijih prividjenja i lazi, opravdavaju prohujale barbarske predstave u kojima je vladao fanatizam umjesto razuma, nasilje umjesto ljudskosti, samovolja umjesto zakona. Sve ce, medjutim, vrijeme staviti na pravo mjesto. Jer "u historiju jos niko nije usao isti onakav kakav je iz nje izasao" (M. Kundera).

Iza nas je vrijeme o kome ce se govoriti ili sutjeti. Nasrecu, pravi pjesnici kao sto su to bili
A. Santic, M. C. Catic i Tin Ujevic, uvijek su bili za ljubav a protiv mrznje. Pravi pjesnici su svojim glasom, svojom humanoscu, uvijek stajali na strani onih koji ce odlucivati srcem i mozgom. Ali, "kako u debelo uho zabiti neznu rec?", zapitace se pjesnik B. Miljkovic. "Strasno je ovo reci u uho oholosti" , rekao bi Tin. U ovom vremenu treba slusati pjesnike, jer "mi smo svi presli iste puteve u mraku, mi smo svi lutali u znaku trazenja". Vrijeme pijanstva je proslo - dolazi vrijeme trijeznjenja.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ahmet Kurt - Stari most

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo