|
LX
Danas je dan smrti Josipa Broza Tita. 4. Maj/Svibanj 1980. g.
Pokoj mu dushi.
Allahrahmetile.
A ja odoh usniti san boljitku shto stremi.
Bez Tita sa nama.
M...er..V..m...J....em! Jedino zhalim shto ih je slao u zatvore gdje su uchili za buduc'e krmke. Mogao je to mnogo ljepshe uraditi. Protjerati gamad. I razvalishe SFRJ. I razvalishe Bratstvo i Jedinstvo. I razvalishe buduc'nost.
A ja odoh usniti san boljitku shto stremi.
Jer, kako to lijepo reche jedan gradjanin ovdashnji: U Titovo vrijeme nisam imao demokratiju, ali sam imao pasosh i novac. Danas imam demokratiju, i nishta vishe!
Uzhivaj stoko ljudska!
LXI
U Sarajevu sin ubio majku.
U Ilijashu samozapaljivanje.
U Zagrebu se pojavio pedofil.
U Beogradu mafija prodaje Cecine porno snimke.
Godina je 2007. Prisjetite se kako je to bilo nekada davno. I da li je bilo?
LXII
Gledam neki dan kako jedna Visha medicinska sestra u TV kameru veli da c'e izdrzhati do kraja (shtrajk 20.000 zdravstvenih radnika u Federaciji BiH – znate, to je onaj vec'i blentitet nechega shto se zove zajedno sa Republikom Srpskom: Bosna i Hercegovina) i da c'e smijeniti premijera Brankovic'a (Federacije, op.a.) i Selmana (Srednjobosanskog kantona, op.a.). Jashta! I bic'e kao u onome aforizmu (parafraziram): Ne mogu vas ja nahraniti. Nisam konobar: Ja sam premijer. Dakako!
LXIII
Nekada davno (da li je zaista bilo davno?) su nam govorili glasno kako smo pred vratima komunizma. Samo shto ih ne otvorimo… Onda je doshao rat. I ponovo su nam prichali kako smo pred vratima slobode i demokratije. Samo shto ih ne otvorimo… Sutra c'e sa Balearskih otochja holografskim nastupom njihove figure recitirati kako je sve bila lazh. Da su nas prevarili. I konachno vrata otvorili. Sebi. Probudite se ljudi! Bilo vas je dvadeset i dva miliona. Sada ste na svim prostorima Balkana svedeni na jednocifrenu brojku.
Zbog slobode? Jok!
Zbog demokratije? Jok!
Zbog njih?... Naravno,
… ’ebe se njih kako se vi zovete. Da li ste Boshnak, Srbin ili Hrvat. Vi ste samo meso njihovih objeda. Resh pecheno. Onako kao janje za 1. maj. Onomad. U onom diktatorskom drushtvu.
LXIV
Sretoh neki dan Ahmeda, Milana i Maria. Tri jarana pred penzijom koje ni rat ne uspije zavaditi. I pucaju od smijeha. Blago ih upitah zbog chega se smiju a oni c'e onako u glas: Garda Cara Lazara… I opet prasnushe u smijeh.
Sjetih se da smo se smijali i onda kada nam nije bilo do smijeha. Desio se rat. Nestali su ljudi. Stvorile se zvijeri.
No, opet, ni ja nisam izdrzhao vec' samo dodah: Chuo sam. Bez toga oni ne mogu. Mislim, anamo oni.
Samo me pogledashe i ponovo u glas rekoshe: Ni onda nisi smio nazvati stvari pravim imenom. Ne smijesh ni sada.
Bili su u pravu.
|