|
Jednom sam sjeo i napisao lektiru, Dundo Maroje. Napisao sam je odlično, bio sam kritički britak. Vidio sam ponosno lice profesorice Elbise Kapić, dok moje radove čita fasciniranim medicinarkama iz četvrtog ce. Zaključio sam da sam tim činom popravio jedinicu i uspješno završio razred. Čestitao sam sebi kockom šećera i iz nekog razloga se osjećao kao magarac.
Nakon što sam se uzdigao na zavidnu intelektualnu razinu, odlučio sam nešto uraditi po pitanju svog fizičkog izgleda. Iz dedinog stana želio sam izaći mišićav i zgodan. Podizao sam flaše s vodom, radio sklekove i trbušnjake. Dedo je potvrdno klimao glavom, zadovoljan kao da trenira vlastitu gardu. Izmislio sam i neku vrstu igara bez granica: trbušnjaci na kauču, podizanje trpezarijskih stolica, vađenje knjiga iz regala, vraćanje knjiga u regal i na koncu optrčavanje soba. Ubrzo mi je dedo zabranio to trčanje – da nas ne bi čuli oni ispod nas. Vježbao sam u ilegali, sve više ne podnoseći vlastitog dedu i uporno mu praveći pite.
Skoro pa sam se obradovao kad su nam jedno jutro zalupali na vrata. Odvedoše nas na ispitivanje, pa u zatvor.
Dedo je umro nakon mjesec dana.
Ja sam ostao još tri.
Mislio sam da me muče kad su mi rekli da sam razmijenjen. Bilo je dogovoreno da ja čekam u Jablanici, a moji da dođu iz Sarajeva da pokupe ono što je ostalo od mene. Ostave me tu, oko podne. Drhturio sam, ni sam ne znajući koliko i od čega sam bolestan.
Sjedio sam sam na autobuskoj stanici i čekao. Razmišljam, eto, prošlo je. Pobijedio sam, ostao sam živ jer još nešto imam da odživim. Nešto se za me sprema, ja ne znam šta, ali sam tu, živ živcat, dišem i gledam na ovaj svijet: u njemu imam mjesto, imam zadatak koji će mi doći jednom u snu ili javi, nenadano, a ja ću čekati spreman i svjestan. Ni smrt nije slučajna, kako bi bio život. Bio sam u groznici i svakom nakostriješenom porom osjećao svijet oko sebe. Sjedio sam u osvijetljenom gradu-hodniku, čekajući da iznova otpočne moj život. Bio sam dijete, misli su mi bile zaključane, budućnost skrivena. Sad sam slobodan, provučen kroz iglu vremena. Izašao sam u šaci čvrsto stežući vlastito postojanje, umoren sablastima noćne more i presretan što vidim da je ono bio san a da je istina u ovom jednom sunčanom danu.
Gledao sam opčinjeno u novi svijet, život što je disao mojim plućima. Osjećao sam let mušice i drhtaj vazduha nad vrelim asfaltom. Sve je oko mene brujalo i disalo, svaka travka, svaki treperavi list. Nakon toliko vremena, zasljepljivalo me je jesenje sunce; njegovu toplotu nisam mogao osjetiti već samo posmatrati i čudno uživati u njoj.
Želio sam ostaviti prošlost kao tijesnu cipelu. Nikad više neću bolno zakoračati njenim odjekom. Ta prošlost u stvari i nije bila moja, moj je bio početak, moje je ovo grozničavo disanje, ovaj dan u nepoznatom gradu.
Ne znam koliko sam tako sjedio. Dan je polako prolazio, sjene se dužile, a meni postajalo sve hladnije. Ruke su zgrabile jedna drugu i zagrljene podrhtavale na stomaku. Nestalo je zujanje mušica na korovu oko klupe, stvari oko mene potamniše i poprimiše nepoznate oblike. Lišene sunčevih zraka, pred mojim očima su postajale teške i zloslutne.
Poželio sam da ovo čekanje prestane, da se iz polumraka ceste pojave dva svjetla našeg auta, da me kao svjetleći brod pokupi iz ovog tamnog mora u kojem sjedim pričvršćen za klimavu dasku. Prizivao sam auto, čarobnu rasklimanu mašinu u kojoj sjede moji roditelji, željni mene, sa suzama u očima, vidio sam ih kako istrčavaju u mrak, kako me grle, daju mi bratovu jaknu da se ugrijem.
Pitao sam se gdje su, znaju da sam ovdje, da ih čekam. Znaju da ih čekam cijeli dan, a njih je nešto zadržalo, neki odron na cesti, neka patrola, kvar na kolima. Nijedan od tih razloga nije bio dovoljan da ih zaustavi na putu do mene, da ih obmane i prevari, da zaborave da sam ovdje ja. Ljutio sam se njihovoj nesposobnosti da me nađu, poništavao sam sve njihove izgovore. U mislima sam ih optuživao, pitao sam ih da li vrijeme drugačije teče kad imaju jedno drugo, da li je meni ovako zato što sam sam.
Gubio sam svijest, ne znam koliko puta i na koliko vremena, svaka minuta bila je čitava vječnost provedena u mračnom i hladnom hodniku što je tamom vapio da me proguta, da me vrati nazad, da me ubije. Više nisam vidio ništa. Želio sam da zaspem, da ne gledam više ovaj mrak, da ne osluškujem zvuke, ali tjelesni bol nije mi dozvoljavao san: misli su bljeskale pred zatvorenim kapcima, stotine u jednoj sekundi, sve strašnija od strašnije: izobličena lica koje sam poznavao, demonski glasovi, goropadan smijeh, zle oči što žmirkaju iz mraka: prvo daleko, negdje preko ceste, pa pravo pred mojim očima kriknu raspamećenim strahom.
Povikao sam nešto, ali umjesto da otjeram moru, sve više sam slutio nečije prisustvo, i u meni se s hladnom jasnoćom javi želja o smrti.
Kad su došli po mene, nisam ih zagrlio. Toga se sjećam, kao kroz nečiji tuđi život, ali sjećam se. Čuo sam plač moje majke, nisam ga osjećao, nisam zaplakao. Ne znam šta su mi rekli, ja njima nisam ništa. Došli su prekasno da bi me iščupali od tame koja me je odvlačila i kojoj se nisam opirao.
Spasio me je rat u Sarajevu i ovo nekoliko njih ovdje. Jedan engleski psihijatar, navodno je napisao naučni rad s nama u glavnim ulogama. Meni je pomogao utoliko što sam kod njega upoznao njih: sve luđe od luđeg. Neko je sebi počupao svu kosu, neko je zurio u prazno, neko nije spavao. Ja nisam govorio.
Naše boli su se sudarile i poništile jedna drugu. Onaj doktor je rekao da je to bila naša mladost: željela je da živi. Mi tada nismo znali da smo najjači, da je naše vrijeme jače od vremena smrti. Prvo se neko nasmijao Anitinoj ćelavoj glavi, a onda smo se neobuzdano nasmijali svi. Smijeh koji se prolomio bio je zarazan, kao veselje propalica iz posljednje klupe. I engleski doktor se nasmiješio. Smijući se, zatvorio sam oči, a lica iz mraka su me po prvi put gledala u nevjerici, bez ijedne riječi.
|