|
Od ranog jutra se spustila gusta magla, pa što sati više odmiču, magla postaje gušćom. Idem kroz tu maglu, tumaram i nastojim da držim jedan isti pravac. Duž ulica svijetle neke tamno žute svjetiljke, ali se njihova svjetlost primijeti tek iz neposredne blizine.
”Dan li je – noć li je?” – pitam se dok teško hodam po ulici i velikim naslagama leda. Ali polahko idem dalje…
Domalo vidim idu djeca iz škole. Neki su na biciklima, i voze polahko. Drugi, opet, pješače pored svojih bicikla, držeći se čvrsto i pazeći da ne okliznu.
Nastavih dalje nesigurnim korakom, što od leda pod nogama, što od magle, od koje ne vidim skoro ništa. Uhvatila sam pravac stazom za pješake, i tumaram dalje.
Stigoh tako do mora, iako nisam ni znala da ova ulica vodi u tom pravcu.
Produžih dalje obalom i posmatrah… Vidljivost preko mora je samo nekoliko desetina metara od obale… Tamo dalje se izjednačila magla sa oblacima, a oblaci s morem. Sve je tamno, sve je sivo. Imam dojam kao da tu okolo i nema života.
Dok stojim i posmatram, ne osjećam hladnoću, ali se ipak sva tresem od nekog ružnog osjećanja. Možda od svega ovoga što gledam, od sve ove magle, ovih tmurnih oblaka i sivila. Čini mi se da sam i sama postala siva od sveg ovog sivila koje me okružilo.
Nikoga ne vidim, što od magle koja me opasala, što od toga da su i prolaznici rijetki. Kao da stojim negdje na samom kraju svijeta… Ovakvo podneblje djeluje na čovjeka sumorno i teško, i stvara neku tugu u duši.
I dok gledah tu tamnu koprenu oko sebe i osjećah da od tog svega ne mogu ni da dišem, u mislima se javi sjećanje na moj rodni kraj… Lete slike kao na filmskoj traci… Uzdahnuh: ”Ta divna sjećanja!” Uskoro će tamo početi proljeće sa svojim dražima kad cvjetaju žute mimoze i behara badem i drenovina… I kao da ugledah procvale bašče oko Radobolje… ”Nemoguće”, rekoh tiho. Ali, ispred mene su uzburkani valovi Oresundskog mora, gromade leda kojeg valovi nose dalje, pa mi u mislima ponovo zatreperi i bljesnu slika onog našeg neba plavog i suncem obasjanog.
Učini se da mi taj osjećaj ugrija tijelo i dušu. Suze se pojaviše u očima, a kletva pređe preko smrznutih usana. Prošaptah: ”Baš je nostalgija teška bolest od koje se crkaje!”
Dugo još stajah na obali. Razmišljah o putevima ljudskog života na kojima se nesrećni čovjek nađe ni sam ne znajući kako, a uvijek po želji i određenju nekog drugog. Zašto moj život nije stvarno moj?
Onda se sjetih jedne anegdote koju sam nekad davno negdje pročitala – kako je neki vezir po sultanovom naređenju bio premješten u Bosnu, što je bilo kao kazna.
Šaljući izvještaje – fermane sultanu, vezir je pisao o stanju u bosanskom vilajetu, i o tamošnjoj klimi. Između ostalog je bilo napisano: ”U Bosni je klima pola godine za medvjeda, a pola godine nije ni za njega…”
Šta bi tek nesrećni vezir rekao da je kojim slučajem došao u Dansku!
Zehra Hamzić-Mujić, Danska
|