|
Kada se 1995, u jeku ratnih dejstava, pojavila nevelika zbirka sasvim nepoznatog autora, ona je u rijetkim čitaocima izazvala bifurkatnu zapitanost. Iako se u okruženju razlijegao smrtonosni dijalog oružja od čije su tutnjave prskali bubnjići i letjele glave, muza Ljiljane Vujić Tomljanović je propjevala ”Ritmom duše”, vrisnula iz svog bola i svoje ljudske osujećenosti, gorko i nezaustavljivo poput sputane vode koja je najzad našla procjep između stijela i prelila se iz svoje tamnice u susret iskušenjima svjetlosti. Ono što je u svemu tome iznenađivalo bila je činjenica da se Ljiljana Vujić Tomljanović nikada ranije nije oglašavala kao stvaralac, da je njena pjesma, izrasla sama iz sebe, bila oslobođena svih psiholoških i kreativnih atributa svojstvenih ”ženskom rukopisu”, da su njene minijature, lišene želje za dopadljivošću, odmah posjedovale neporecivu kompaktnost mentalnih slika, amalgam kolektivnog pamćenja i vlastitog iskustva.
U probuđenoj snazi riječi autorica je otkrila mogućnost kidanja okova što joj ”dušu od postanka stežu”. Ti okovi nisu bili iskovani samo ratom (ili ratovima) nego i svim onim neostvarenostima na koje nikad nije željela da pristane, ali nije u sebi osjećala dovoljno snage da se pobuni, krene novom stazom, ”po trnju i kamenju”, ciljevima koje je samo ona slutila. U prelomnoj tački odluke Tomljanovićeva je jurnula silovito, svim energijama bića, naporom uma, duše i srca, svom fizičkom snagom, bez kajanja i bez obaziranja, odlučna da na putu uspona koji je izabrala još u godinama šutnje uspije ili propadne, ali da se ne vraća u okrilje praznog života, monohromiju trajanja na margini pravih i intenzivnih događanja.
Tomljanovićeva je u borbi sa nepogodama i obeshrabrujućom ravnodušnošću, u sukobima promjenljivog intenziteta, unosila sav svoj životni i stvaralački žar, hvatala se rukama, nogama, noktima, zubima da iznese iz nepriznatog podnožja svoje djelo na vidjelo, objelodani svoja stvaralačka jutrenja i bdijenja, zvoni na uzbunu i pobunu makar ostala sama u gomili koja se duši u živom blatu svakidašnjice.
Za samo deset godina Tomljanovićeva je iz sebe iscijedila čak deset zbirki (”Ritmom duše” 1995, ”Plameno ogledalo” 1998, ”Slovo izlaska” 1999, ”Mjesec nad gradom” 1999, ”Dalje od mlijeka” 2002, ”Osamljeni putnik” 2002, ”Treće sjećanje” 2004, i ”Latice mogranja” 2005) da bi 2006. završila ”Živim zidom” u kojem je osjetila potrebu da rezimira iskustva i prvi put se, bez bojazni, okrene strminama i serpentinama puta, bogata u svemu, rasipna ali razumna, mada uvijek nekako škrta na riječima, odgovorna i nepovjerljiva u njihovu nosivost, konzistenciju i unutarnji značenjski potencijal. Nije zato čudo što je haiku predstavljao njeno naredno stvaralačko iskušenje. Inače, ovaj minijaturni oblik nastao u zemlji izlazećeg sunca, sav od jednog trepeta, pogleda i jednog uzbuđenja, čija je misaona i emotivna napetost obuzdana malom formom ne orahove ljuske nego makovog zrna, čija se ”dužina” mjeri ne brojem stihova nego brojem slogova imala je za pjesnike ovog podneblja opčaravajuću privlačnost. Haiku je Lj. Tomljanović bio oblik po mjeri. Vizuelna i akustička percepcija, jedan dah, treptaj, jedan otkucaj srca su ”plamteća ogledala” u kojima se, u sitnoj prašini riječi, odslikava kosmos duše. Kao i ranije Dragan Studen i Ljiljana Vujić Tomljanović je uspjela da se uspne na tron haiku slavodobnika, najvještijih majstora, gravera stiha i osvoji u Japanu značajno međunarodno priznanje.
Pošto je, dakle, postigla najviše što se tu moglo, vratila se onim stanjima i raspoloženjima, postupcima u kojima se maksimalno ostvaruje istovjetnost pjesme i pjesnika, a rasute čestice okupljaju u reinkarniranu cjelovitost bića, onu ispunjenost koja kreativnom alhemijom čak i vlastitu bol prepobražava u zamah Ikarovog leta prema visinama. Osjećajući da je sada sva svoja, sva u sebi, autorica vlastitu psihičku i stvaralačku situaciju dočarava arhetipskim slikama jagnjeta-laneta i vuka čija je najpoznatija interpretacija ona koju je dao Andrić u ”Aski i vuku”. Taj vuk nije nestao niti je izgubio na snazi i krvožednosti, ali je lane, zaštićeno magijom umjetničkog čina, izašlo iz dimenzija čiju konkretnost obilježavaju vučje kandže i očnjaci. Zlo nije niti može biti uklonjeno, ali se pred njim ne zaustavlja korak niti zatvaraju oči. Neko mora istini da pogleda u lice, pa ma ona bila poput himere od koje se čovjeku ledi krv. Pjesnikova izdvojenost, visina uspona do kojeg je kročila njegova noga čine ga pozvanim da vidi i saopšti ono što sitan svijet podnožja ni ne naslućuje:
”pjesnik odbija da siluje mozak, a
sumrak rasvijetliti mora neko”.
U tom rasvjetljavanju Lj. V. Tomljanović otkriva jednu gotovo surovu dosljednost, i to kako prema sebi tako i prema svemu što je okružuje: ”perom treba u srce, greškom u mrak bezdana”. Imuna na slatku epidemiju kiča ona sada povlači oštru granicu između sebe i stvorenja kontaminiranih ovim opasnim virusom, ohlađenih čula i ugaslih radoznalosti:
”Ne pokušavajte da se ogrejete
na žaru mog pepela
.................................
mogli biste se izgubiti tamo gdje idem
tamo gde nikad niste bili”
Pa iako se vraća stvarima koje njoj, ali i njenoj pjesničkoj sabraći imaju posebnu, ako ne i presudnu (specifičnu) težinu, kao što su: riječ, čin i činjenje, ljepota, istina, umjetničko postignuće, iako svoju viziju obogaćuje pigmentom novih životnih uvjerljivosti, autorica je ”živim zidom” pružila dodatne razloge našeg čitalačkog povjerenja.
Pored pratećih, uvodnih i završnih pjesama, ona je u djelu ispisala svojevrsnu poemu, vijenac nježnosti, gorčina i sjećanja ispleten oko majčinog samrtnog odra. Lirska naracija prisutna više kao nevidljiva, virovita ponornica dosvjesnog nego kao površinski tok riječi, slika, rima i ritmova ne nosi sobom logičku usmjerenost priče. Priče nema, postoje samo neki detalji, fragmenti neodređenih sjećanja, jasnih ili neodredljivih, vlastitih ili bog zna čijih, povezanih tajanstvenom šifrom asocijacija. Nespojivo se ostvaruje povezivanjem stvarnog imaginativnog, izmaštanog ili sačuvanog u pamćenju krvi. Za sve je kriv usud, istorija i geografija, topografija kuće na drumu na koju jurišaju vojske i nad kojom ”knezovi neba… rat svoj večni vode”:
”kao agavu na otvorenom na kamenu
u pukotini
podigao si nas Gospode na ovom pramčioku
neba balkanskog čudnog stradalnog”
I dok tamni anđeo prosipa žar i kažnjava i krive i nedužne, pjesnikinja kao da se oslobodila straha jer je već u sudbini svoje majke ugledala njegovo golo, zastrašujuće lice. Osmogodišnja djevojčica iz nekog izmasakriranog kozarskog zbjega, zatočenica ustaškog dječjeg logora, glađu moren i šiban nejaki rabotar, sićušni, nezaštićeni ljudski crv prošao je pakleno krugovlje crnog, žarkog anđela koji je početak i kraj njegovog živog vremena obilježio ratom. Ranjena do kosti, do dna svoje pobunjene ljudskosti pjesnikinja ne može da nade dovoljno žestoku riječ kojom bi srušila svijet laži i nasilja. Pa iako taj njen svijet izgleda kao gomila ruševina, zatrtih ljudskih staništem, polomljenih putokaza, spržene zemlje i zgnječenih perspektiva, ona u sebi nije rušilac nego čovjek (žena) kome su uskratili pravo na nježnost, tople treptaje duše. U času rastanka preko njenih očajnih predjela, sasvim iznenada, kao dah nedočekanog proljeća, uleprša ”neki glas (što) došaptava joj nemoguće nade”, čaroliju uspomena koje natkriljuju naše sićušno ljudsko trajanje:
”blago se osmehujem i plačem
.................................
Ta ko bi tkao ove vrele pesme
da nije nje
da nije uspomene
na reci njenih reči
uspomene i jesu zato
da traju duže od nas samih”.
Iznad svega, kao sunce čiji se zraci teško probijaju kroz maglu i dim srušenog doba, više srcem nego očima, nazire svjetlost Božije riječi, kao daleko spasenje, obećanje čije ispunjenje mora jednom doći. Zato se iznad njenih razorenih vidika obznanjuju biblijske riječi mudrosti i milosti.
Ipak, u cjelini ”živi zid” pruža poeziju grča, prevrele emocije, žestoke pobune i zapjenjene ogrčine. U visokoj temperaturi tope se veze među riječima, ostaju tvrde nagorjele sintagme, oštrih bridova, neočekivanih preloma (opkoračenja) potrpane u stihove koji, ne obazirući se na bilo kakve versifikacione uzuse, imaju funkciju ”živog zida”, zaklona, jedino moguće odbrane od mržnje i besmisla.
Ispisana ženskom rukom, poezija Lj. V T. je ”muška” u svojoj otresitosti, hrabrosti da se uhvati u koštac sa zlom i zabludama, da sama ostane na ”strašnom mjestu”, da spremno dočekuje i zadaje udarce, ne proračunato, već spontano, nerijetko nevješto, onako kako se može i mora. Jer, za autoricu ”Zida” život je borba, a poezija jedini zaklon i način da se živi i preživi, ako ne kao pobjednik a ono kao čovjek koji je uradio šta je mogao i koliko mogao nepomiren sa ”mrtvim morem” okruženja i ispraznog trajanja. Ono po čemu će se djelo pamtiti je neki gotovo očajnički poziv na buđenje, pokret, akciju. Uostalom, poezija i jeste pejzaž viđen trećim okom budne misli i zasanjane duše, nešto čega nema ali je stvarnije i ubjedljivije od bilo koje konkretne stvarnosti.
|