|
Enes Kishevic': Machak u trapericama
Rezhija: Robert Waltl
Pozorishte lutaka u Mostaru
Sezona 2006/2007
Premijera: petak, 3.11.2006.
|
|
Boja, pokret, rijech i glazba su standardni leksemi scenskog govora. Medjutim, kako se ovi elementi prevode u funkciju teatarskog china, kako se uspostavlja originalnost scenskog govora, ochituje se u nachinu njihovog komponovanja i zavisi od mashtovne snage i opc'eg teatarskog umjec'a reditelja, od uspostave novih neiscrpnih sintaksichkih odnosa.
Na ove reminiscencije, koje se chine toliko prirodnim da ih, uglavnom, i ne primjec'ujemo, nagnao nas je slovenski reditelj Robert Waltl koga smo sreli ovih dana u mostarskom Lutkarskom pozorishtu gdje je na scenu ovog teatra postavio chuvenu poemu Enesa Kishevic'a ”Machak u trapericama”.
|
Scena iz predstave ”Machak u trapericama” (Foto: Amir C'atic')
|
|
Vec' sam izbor ove Kishevic'eve poeme predstavlja svojevrsno iznenadjenje buduc'i da je ovo pjesnichko djelo bilo u ”trendu” prije tridesetak godina. Waltl nas je, zapravo, opomenuo, skrenuo nashu pazhnju na Kishevic'evo djelo koje jeste, prije svega, pjesnichko djelo, gradjeno neobichnim ritmichkim kaskadama, temeljenim na ritmichkim odnosima poskochica, zaoshijanog dinamizma koji ne dozvoljava predah dok je ishchitavamo i koja, upravo u tim dinamichkim odnosima, krije snazhan dramski naboj koji, tako moc'no, korespondira sa djetinjskim razumijevanjem svijeta, sa osjec'anjem njegove igrivosti chime se, samo od sebe, nudi scenskom prikazu. Taj dinamizam je zaokupio pazhnju Roberta Waltla, nagnao ga da mu bude osnova za razigravanje sopstvenih tvorachkih moc'i, za iskushavanje djelotvornosti ritmichkih skladova same poeme da se prevede na scenski jezik i nachini teatarski chin. Otkuda susret ovog hrvatskog pjesnika, rodjenog u C'opic'evom zavichaju, i slovenskog reditelja (i glumca), objashnjava nam Ivica Buljan:
”Waltlov susret s Enesom Kishevic'em dogodio se u ”Bajci o ribaru i ribici” gdje Enes glumi starog ribara. To se umjetnichko kompanjonstvo nastavilo kroz raguzijanske Enesove stihove po kojima je Mitja Vrhovnik-Smrekar skladao pjesme u ”Maloj sireni”. U Rijechkom lutkarskom kazalishtu Waltl je postavio Kishevic'evu ”Koku Kokone”. Velikodushan pjesnik, koji voli svoje chitaoce, i shirokogrudan rezhiser, koji neprestano uzbudjuje svoju mladu publiku, tandem su koji u Mostar dolazi razvedriti chistom i iskrenom poezijom”.
Postavka ”Machka u trapericama” samo produzhuje taj slijed, ali nas i upuc'uje na medjusobno razumijevanje ova dva umjetnika koje se javlja kao pouzdan temelj za ochekivani rezultat.
I upravo to: razumijevanje ritmichkih kaskada bilo je osnova sa koje je Waltl krenuo u scensku projekciju Kishevic'eva djela. Istovremeno, to razumijevanje je Waltlu omoguc'ilo da svoj scenski prevod ”Machka u trapericama” ne zasniva na prilagodbi jednog pjesnichkog djela scenskom govoru, vec' cjelovitom prijevodu za koji se nalaze adekvatne scenske formulacije za ono shto je utemeljeno u rijechima, ali da se ne izgubi rijech u kojoj je utemeljena punina pjesnichkog djela. Waltl je ritmichke odnose, koji vladaju Kishevic'evom poemom, preobrazio u scensku boju, u chetiri tonske vrijednosti – crvenu, zhutu, zelenu i plavu, dinamizam je preveo u pokret, rijech je stavljena u kontekst pokreta kao fluid koji se na da ugasiti, a iznad svega je postavljena glazba koja sve to objedinjuje i stvara unutarnju chvrstinu scenskog zbivanja. Waltl ove elemente ne dovodi u svojevrsnu subordinaciju koja bi mu omoguc'ila lagodnost u stvaranju sintaksichkih cjelina, on svakome od ovih elemenata stvara posebnu dramaturgiju, obezbjedjuje im puni scenski zhivot, reklo bi se da svaki od ovih elemenata ima svoj sopstveni scenski prostor i da, zapravo, u jednoj predstavi gledamo chetiri predstave. Ali, buduc'i da svi ti elementi imaju svoje zajednichko izvorishte – pjesnichko djelo Enesa Kishevic'a, oni se medjusobno uskladjuju, urastaju jedni u druge i, urastajuc'i jedni u druge, razvijaju unutarnje potencije onoga drugoga.
|
Scena iz predstave ”Machak u trapericama” (Foto: Amir C'atic')
|
|
Pokret stjeche puninu glazbenog kretanja, kretanje artikulira odnose izmedju bojenih entiteta, bojene fakture otkrivaju unutarnju pjesnichku potentnost rijechi. I svi su na dobitku! Ni jedan dio se ne mozhe toliko osamostaliti da bi pocheo zvuchati samostalno i time narushio cjelinu. Ali, istovremeno, glazba je ustrajno provodjena kroz cjelovite zamisli rediteljeve, predstava poprima karakteristike glazbene predstave, boja vizualizira svijet koji se dozhivljava i zheli razumjeti, boja je kozmos u chijem se prostranstvu taj svijet otjelovljuje, on se javlja nosiocem uspostave neposredne komunikacije gledalishta i scenskih prizora i time predstava poprima karakter likovnog djela. I ona jeste to: jeste mala pastelna simfonija na chijim se elementima zasniva snaga dozhivljajnosti, rijech zvuchi u pozadini svakog bojenog akorda, pokret im daje lelujavost. Za imenovanje junaka, nosilaca fabulativnog sloja, Waltl se posluzhio obrazinama koje su nosile u sebi izvjesnu energiju komichnog, ali su, zapravo, vishe pridonosili cjelovitom likovnom oblikovanju prizora potencirajuc'i bojene cjeline kostima koje su glumci nosili na sebi.
Waltl je predstavu zasnivao na kolektivnom radu glumaca, chak i na tonskom uskladjivanju govora. Ovakav postupak je najvishe pogodovao Igoru Vidachkovic'u, studentu trec'e godine Akademije u Mostaru, koji se, sa punom lagodnoshc'u svoje scenske predispozicije (zdrav organ i chista dikcija, stasitost i suvereno vladanje pokretima tijela) uglazbljivao u kolektivizam igre, nadvladavao svoje scensko neiskustvo i time se smjeshtao u istu ravan sa ostalim glumcima. Ako se produzhi razvijati na ovakav nachin, ubrzo c'e standardni kvartet mostarskog Lutkarskog pozorishta prerasti u kvintet, petochlani ansambl, shto bi znachilo znachajno rasterec'enje chetvoro glumaca ovog teatra (Nermina Denjo, Diana Ondelj-Maksumic', Sergio Radosh i Nedzhad Maksumic'), mada su oni iskazivali sposobnost za realizaciju vrlo kompleksnih scenskih zamisli, pogotovo onih koje su, na ovoj sceni, postavljali bugarski reditelji.
Dugogodishnji zajednichki rad njih chetvoro pridonio je da su se stvaralachke energije, razlichite u pochetku, vremenom toliko usaglashavale da se danas vishe i ne mozhe primjec'ivati neka razlika izmedju Sergija Radosha i Nermine Denjo, Diane Ondelj-Maksumic' i Nedzhada Maksumic'a, mada c'e, bez sumnje, ostati trajna odlika ovog teatra da oslobadjanje svih stvaralachkih potencija ovog ansambla potjechu od Diane Ondelj-Maksumic' chije je stvaralachke moc'i i onaj lirski fluid, koji ona nosi u sebi kao svoju imanenciju, teshko porediti bilo s kojim glumcem u nashim prostorima, mada i u banjaluchkom Djechjem pozorishtu ima nekoliko glumachkih snaga koje su postigle svoj puni stvaralachki individualitet (najblizhi joj je Dushko Mazalica).
Diana Ondelj-Maksumic' nadrasta svoje fizichke odlike i postaje metafora scenske gracioznosti koja se mozhe modelirati kroz najraznovrsnije rediteljske zamisli. Medjutim, Robert Waltl se zadovoljio time da ona bude parametar onog scenskog utjelovljenja do kojeg su morali dospijevati ostali akteri. I to je, upravo, postigao! Gledali smo, dakle, jedno vrijedno scensko djelo u mostarskom Lutkarskom pozorishtu, sreli u njemu vrsnog pjesnika Enesa Kishevic'a i slovenskog reditelja Roberta Waltla koji se pocheo kretati putanjama svoga slavnog prethodnika – Edija Majarona.
Sarajevo, 13.11.2006.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|