|
Hadzhi Ahmed-ef. Lakishic'
U vec' pomenutom, ekshumiranom Carinskom haremu isticali su se divni, kameni, veoma visoki nishani od kojih se onaj uzglavni zavrshavao sa chatal-turbanom, ispod koga je veoma lijep tarih u stihovanoj prozi na turskom jeziku:
”Allah je najvec'i! U ovom mjesecu (ramazanu) vrata Dzhenneta su otvorena prijateljima, a svjetlo Bozhije milosti se prosipa na Njegove robove. Umrli hadzhi-Ahmed-ef. Lakishic', sin Abdullah-agin, hanedan od starina. Neka Allah osvijetli kaburove njihove i neka ih obraduje Dzhennetom. Pred dushu merhuma – Fatiha. Umro je 1289. (1872) godine.”
Ovaj hadzhi Ahmed-efendija identichan je sa kaligrafom i prepisivachem rukopisa iz Mostara koji je 1846. godine, u Mostaru, prepisao gramatichko djelo Sharh ‘ala bina’al-af’al (Komentar na forme arapskih glagola), neutvrdjenog autora, na arapskom jeziku. Rukopis se nalazi u Provincijalatu hercegovachkih franjevaca u Mostaru (R-72), a uradjen je na 44 stranice srednje velichine lijepim, vokaliziranim arapskim pismom. Tekst je uglavnom pisan crnom tintom. Papir je bijel, a omot od tanje kozhe, originalan. Na 22. listu rukopisa prepisivach je zapisao svoje ime i porodichni lanac od sedam svojih predaka Lakishic'a: Ahmed ibn Abdullah ibn Ahmed ibn Omer ibn Husejn ibn Hasan ibn Omer ibn Ahmed-beg Lakishic' (osnivach dzhamije u Richini, primjedba nasha), nastanjen u gradu Mostaru. Tako smo dobili dva uporedna lanca Dizdara i Lakishic'a koji vuku porijeklo od Ahmed-age ili Ahmed-bega, graditelja dzhamije u Richini u Mostaru, i njegovog oca Husejn-bega, takodje vakifa, shto c'e biti veoma znachajno za prouchavanje starih bosanskih porodica.
Hasan-beg-efendija Lakishic'
Hasan-beg-efendija Lakishic', sin hadzhi-Mustafa-begov, rodjen je u Mostaru u prvoj polovini 19. stoljec'a. Majci mu je bilo ime Nazifa, a zheni Emina. Spada u red vrhunske mostarske uleme svoga vremena. Uchio je pred uchenim muderrisom hadzhi-Mahmud Arif-ef. Kajtazom u jednoj halki uglednih mostarskih alima medju kojima su bili: hadzhi-hafiz Sulejman-ef. Sharac (reisu-l-ulema) Dervish-ef. Ljuta, hadzhi-hafiz Muhammed-ef. Ridjanovic', Hamza-ef Puzic', Ali Fehmi-ef. Dzhabic' (lider Pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju), Agan-ef. Kojic', hadzhi-Agan Shevki-ef. Dvizac, Jusuf-ef. Kajtaz, Smail-ef. Balic', Mustafa-ef. Hadzhimahmutovic' i hadzhi-Mehmed-ef. Hamzic'. Idzhazetname su im uruchene 1878. godine.
Hasan-beg-efendija je bio prvi saradnik muftije Dzhabic'a u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosanskohercegovachkih muslimana. On je ujedno i jedan od posljednjih znachajnijih mostarskih vakifa. Zavjeshtao je 308.000 grosha i odredio da se s tim novcem kupe nekretnine u Turskoj i na njegovo ime uvakufe. Prihod od toga da se troshi na izdrzhavanje najchuvenije medrese u Inegjolu. Poshto ondashnja turska vlada nije htjela primiti taj novac, mostarski muftija je izdao fetvu da se s tim novcem podigne jedna zgrada u Mostaru koja c'e nositi njegovo ime. Od tog je novca Vakufsko-me’arrifsko povjerenstvo 1938. godine podiglo reprezentativnu zgradu na Musalli chiji su se prihodi troshili za izdrzhavanje Nizhe okruzhne medrese u Mostaru sve do njenog nasilnog ukidanja.
Ostavio je dodatnih 50.000 grosha i odredio da se za taj novac podignu mektebi u Podvelezhju, u Svinjarini, Kruzhnju i Dobrchu. Koliko su ovi mektebi zasluzhni za shirenje prosvjete i odrzhanje islama u Podvelezhju, ne treba ni napominjati.
Osim toga, Hasan-beg-efendija je, svojom vakufnamom od 16. maja 1917. godine, uvakufio u Mostaru dvije kuc'e s gradilishtem, jedan duc'an s gradilishtem i josh jedno gradilishte. Odredio je da se navedeni objekti daju u zakup i prihodi troshe u vjerske i humanitarne svrhe, za potrebe pomenutih mekteba u Podvelezhju, za plac'e mu’allimima i slichno. Jedan dio prihoda oporuchio je svome hizmec'aru Hasanu Omeragic'u, sinu Muhammedovom, za chiju se egzistenciju pobrinuo i nakon svoje smrti. To dovoljno govori o kakvom je chovjeku i alimu rijech.
Kao shto smo istaknuli, Dizdari vuku porijeklo od Salih-age Lakishic'a koji je u Mostaru obavljao duzhnost dizdara, ali je jedna grana ove porodice zadrzhala prezime Lakishic', tako da danas u Mostaru zhive i jedni i drugi, a vjerovatno i ne znaju da pripadaju istom porodichnom stablu. Shto se tiche Dizdara, do danas je, u vishe navrata, pisano jedino o Muhammedu Emin-efendiji, manje o njegovom ocu, a o drugim alimima iz porodice Dizdar nikako. Ovo je pokushaj da se na jednom mjestu progovori o nekolicini alima Dizdara i da se ovi zasluzhni ljudi otmu od zaborava.
Dzhafer-ef. Dizdar
Dzhafer-ef. Dizdar ibn Mustafa ibn Salih, kaligraf i prepisivach rukopisa iz druge polovine 18. i s pochetka 19. stoljec'a. Shkolovao se, vjerovatno u Mostaru. Ljepota rukopisa odaje uchena chovjeka. Od njega su nam se sachuvala dva rukopisa koji se chuvaju u Zbirci rukopisa Provincijalata hercegovachkih franjevaca u Mostaru, R-83 i R-84.
Prvi Dzhaferov rukopis je iz 1783. godine, a predstavlja poznato djelo iz obredoslovlja Kitab Ustuwani, autora Muhammed-efendije Ustuwanija, na turskom jeziku. Rukopis je sachinjen na 288 stranica srednjeg formata, lijepim i vokaliziranim arapskim pismom. Papir je bijel, a korichenje kartonsko. Na shestom listu ima jedna fetva od sarajevskog muftije Muhammeda, a na devetom biljeshka: Vlasnik i prepisivach Dzhafer Dizdar sin Mustafin, a ovaj sin Salihov i tri prepisivacheva pechata. Na 112. listu biljeshka o prijepisu rukopisa sa godinom 1783. Osim Dzhaferovog u rukopisu ima otisaka i drugih pechata, kasnijih vlasnika.
Drugi rukopis predstavlja isto djelo Kitab Ustuwani, takodje na turskom jeziku. Rukopis je sachinjen 1812. godine, na 174 stranice srednje velichine, lijepim vokaliziranim arapskim pismom. Papir je bijel, a korichenje kartonsko. S obzirom da je Dzhafer-efendija ista djela prepisivao vishe puta smatramo da je prepisivao i za novac.
Ahmed-ef. Dizdar
Ahmed-ef. Dizdar, sin Muhammeda, muderris, rodjen je u Mostaru oko polovine 19. stoljec'a. Spada u red znachajnih mostarskih alima. Pohadjao je Karadjozbegovu medresu, idzhazet uzeo pred muftijom Mustafom Sidki-ef. Karabegom, a onda dugo godina bio muderris u Roznamedzhijinoj medresi u Mostaru. Godine 1893. predavao je u Daru-l-mu’alliminu u Sarajevu Muhtesar i Me’ani iz arapskog jezika. Bio je i honorarni profesor Sheri’atske sudachke shkole. Kasnije je bio chlan Ulema-medzhlisa sve do smrti. Njegov je sin Muhammed Emin-ef Dizdar, direktor Sheri’atske sudachke shkole, profesor i upravitelj Gazijine medrese i prvi rektor Vishe islamske sheri’atsko-teoloshke shkole.
Ahmed-ef Dizdar bavio se i prepisivanjem rukopisa. Tako je on 1867. godine prepisao djelo Hayr al-qala’id (Shar al-Qasida an-nuniyya)), komentar popularnog spjeva o vjerovanju, autora Shejha Osmana al-’Uryanija. Rukopis je ispisan lijepim ta’lik pismom sa neshto nesha na 288 stranica srednjeg formata. Tekst komentara pisan je crnom, a vokalizirani tekst kaside crvenom tintom. Stranice su obrubljene crvenom linijom, a u vrhu prve stranice nalazi se jednostavan unvan. Papir je bijel, a povez polukozhni.
U biljeshci na naslovnoj stranici prepisivach donosi genealogiju svoje porodice od sedam koljena koju smo vec' pomenuli. Na pochetku, na jednom neispisanom listu nalaze se tri biljeshke na turskom jeziku, u prve dvije prepisivach biljezhi datum rodjenja sinova Muhammeda Emina (17. safer 1299. – 8. januar 1882.) i mladjeg Saliha, a u trec'oj biljeshci Muhammed Emin biljezhi smrt brata Saliha. Rukopis se chuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-4146.
Godinu dana kasnije Dizdar prepisuje hadisko djelo Shama’il an-nabiyy, autora Ebu ‘Isa’a Muhammeda at-Tirmizija, na arapskom jeziku. Rukopis je uradjen lijepim nash pismom na 184 stranice srednjeg formata. Tekst je pisan crnom tintom, a stranice obrubljene crvenom linijom. Na marginama ima biljezhaka koje se odnose na tekst. Na pochetku je biljeshka sa imenom prepisivacha i vec' pomenutim porodichnim lancem od sedam predaka, te sadrzhaj ispisan crvenom tintom i nekoliko hadisa. Papir je bijel, a povez kozhni. I ovaj se rukopis nalazi u Gazijinoj biblioteci, R-3029.
Ahmed-efendija je posjedovao bogatu zbirku orijentalnih rukopisa koju je naslijedio njegov sin Muhammed Emin-ef. Dizdar. Primjerice, na prvom listu rukopisa R-106 koji se danas nalazi u Zbirci orijentalnih rukopisa Provincijalata hercegovachkih franjevaca otisnuta su dva pechata i biljeshka: vlasnik i posjednik Ahmed Dizdar, sin Ali-agin. Na trec'em listu je biljeshka da je ovaj rukopis ranije bio u posjedu njegovog pretka Mustafa-age Dizdara, sina Salih-agina Mostarca.
Muhammed Emin-ef. Dizdar
Muhammed Emin-ef. Dizdar, rodjen je u Mostaru 8. januara 1882. u uglednoj, ulemanskoj porodici. Otac mu je Ahmed-ef. Dizdar, bivshi chlan Ulema medzhlisa, profesor Roznamedzhijine medrese u Mostaru i honorarni profesor Sheri’atsko-sudachke shkole u Sarajevu. Od oca je mladi Muhammed naslijedio ljubav i zhelju za naukom. Nakon mekteba u Sarajevu pohadja ruzhdijju, a onda Gazi Husrev-begovu medresu. Sheri’atsko-sudachku shkolu zavrshava sa odlichnim uspjehom 1902. godine i odmah zapochinje sudsku praksu, prvo u Sarajevu, a onda u Mostaru. Brzo uvidja da mu je nastavnichki poziv srcu drazhi pa 1907. godine pochinje predavati arapski jezik u mostarskoj gimnaziji. Uskoro odlazi u Bech gdje polazhe strogi profesorski ispit iz arapskog jezika za srednjoshkolsku nastavu pred univerzitetskim profesorima dr. Milerom i Vatroslavom Jagic'em. Kako bi bio shto spremniji za ovaj ispit Dizdar je nauchio i njemachki jezik. Jagic' je cijenio Dizdara jer je odlichno poznavao maternji jezik, za razliku od ostalih koji su svoj jezik znali samo iz narodnih junachkih pjesama. U Mostaru Dizdar ostaje do Prvog svjetskog rata, a onda 1. jula 1914. godine bude imenovan za direktora Sheri’atsko-sudachke shkole umjesto Osmana Nuri Hadzhic'a koji odlazi u Banjaluku. Na ovom polozhaju Dizdar ostaje do 1923. godine kada, nakratko prelazi u Zemaljski muzej. Za kratkotrajne Davidovic'eve vlade opet bude imenovan direktorom Sheri’atsko-sudachke shkole 10. oktobra 1924. godine, ali nakon 35 dana bude penzioniran. U vremenu od 1918. do 1922. bio je i honorarni direktor tek osnovane Sheri’atske gimnazije. Zbog svoje politichke orijentacije bio je progonjen pa stoga prerano i penzioniran, a umjesto njega, za direktora Sheri’atske sudachke shkole bio je postavljen Ibrahim-ef. Saric' koji je nashe mlade sheri’atlije uveo u srpski ”Soko” i srpsko pjevachko drushtvo ”Sloga”. Odmah nakon penzioniranja, tek je bio napunio 42 godine zhivota, Dizdar je postavljen profesorom i upraviteljem Gazi Husrev-begove medrese. Ovo je vrijeme reformi u nashim vjerskim shkolama. Tada se sjedinjuju Hanikah i Kurshumlija u jednu ustanovu sa tri techaja, pripravni, srednji i vishi (alijja), svi u trajanju od po 4 godine. Osim uobichajenih vjerskih predmeta uvode se i svjetovni predmeti koji se izuchavaju u ostalim gradjanskim shkolama. Najvishe zasluga za reformu Gazi Husrev-begove medrese pripisuje se upravo Muhammed-ef. Dizdaru.
Nakon osnivanja Vishe islamske sheri’atsko-teoloshke shkole 1937. godine, Dizdar je imenovan redovnim profesorom, a 1938. i rektorom ovog nasheg najvisheg islamskog uchilishta u kraljevini Jugoslaviji. Medresu je preuzeo Ahmed-ef. Burek, a Dizdar i dalje predaje historiju islama sedmim i osmim razredima. Nakon neshto vishe od godine dana Dizdar je na Palama umro 8. decembra 1939., od posljedica srchanog udara. Merhum je iz Vishe islamske sheri’atsko-teoloshke shkole, na rukama brojnih uchenika, profesora i poshtovalaca, prenijet do Begove dzhamije gdje mu je klanjana dzhenaza, a onda, opet na rukama, do Grlichic'a brda gdje je ukopan. Iza njega je ostala supruga i dvije kc'erke.
Muhammed-ef. Dizdar bio je angazhirani alim. Nekoliko godina bio je u Upravnom odboru Merhameta, a jednu godinu bio je njegov predsjednik. Aktivan je bio u Narodnoj uzdanici, nekoliko godina bio je biran u Upravni odbor, a 1927/28., bio je predsjednik toga drushtva. U El-Hidaji je od njenog osnivanja redovno biran u Radni odbor, redakcioni odbor istoimenog lista, a 1938. godine bio je prvi chovjek El-Hidaje. Bio je chlan Naibskog odbora za podruchje Ulema medzhlisa u Sarajevu, te chlan njegovog uzheg odbora. Bio je i chlan Ispitne komisije za polaganje profesorskog ispita za vjerouchitelje na srednjim shkolama.
Josh kao uchenik Sheri’atske sudachke shkole Dizdar je u drugom godishtu Behara objavio, skupa sa Mehmedom Spahom, vrijedan rad Kratak pregled arapske knjizhevnosti. Onda slijedi njegov rad Tunis u kome je opisao zhivot muslimana u toj zemlji. U istom mjesechniku shtampao je i dva prijevoda od turske romansijerke Fatime Alije: Razgovor (kasnije shtampan kao separat) i Uudi (Gitarist), te dramu iz albanskog zhivota Besa Shemsuddina Samija, poznatog turskog pisca i leksikografa. U kalendaru Gajret za 1906. godinu objavio je prijevod teksta Civilizacija (Medenijjet) koji je na turskom jeziku napisao nash Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic' Stochevic'. Najznachajniji Dizdarev rad je Nastavni zavodi kod starih Arapa, objavljen u 30-godishnjem izvjeshtaju Sheri’atske sudachke shkole 1917., u kojem je obradio vrste medresa i islamskih uchilishta, od Nizamijje do najnovijih izmjena statuta univerziteta Al-Azhar u Kairu. U Spomenici Gazi Husrev-begove chetiristogodishnjice objavio je znachajan rad o Kurshumliji medresi, a ovaj rad je shtampan i u specijalnom dvobroju Novog behara povodom toga dogadjaja. U kalendaru Narodne uzdanice objavio je tekstove: Muslimanski kalendar i Sat. U pomenutom Izvjeshtaju, chiji je priredjivach sam Dizdar, objavio je zhivotopise svojih profesora Nedzhib-ef. Smailbegovic'a i Hasan-ef. Spahe. Narochito treba istac'i njegov rad Islam i znanost koji je objavljen u Glasniku IVZ-e, br. I/1933, br. 4-5, str. 38-48. Taj rad predstavlja zapravo Dizdarevo predavanje odrzhano 21. oktobra 1933. godine u Narodnom pozorishtu u Sarajevu, povodom 400-godishnjice Gazi Husrev-begove dzhamije u Sarajevu. U Glasniku XXXIX/1976, br. 5, str. 491-495. objavljen mu je zapazhen rad Dzhamija kao prvo i najstarije uchilishte.
Muhammed Emin ef. Dizdar bio je vjesht kaligraf u vrsti arapskog pisma ta’lik. Kao shto smo vec' istakli, kaligrafijom i prepisivanjem rukopisa bavilo se vishe alima iz porodice Dizdar, pa i njegov otac Ahmed-efendija.
Od ostalih alima iz porodice Dizdar pominje se i Mustafa-efendija Dizdar o kome nemamo podataka, osim da je zhivio i djelovao nakon 1878. godine.
____________________
(Hasan Nametak: Mostarska ulema zadnjih sto godina, Kalendar Narodne uzdanice za 1941. godinu, str. 78; H.Sh. – (Hazim Shabanovic'): Merhum Muhamed ef. Dizdar: Kalendar Narodne uzdanice za 1941. godinu, str. 169-170; Hivzija Hasandedic': Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Provincijalata hercegovachkih franjevaca u Mostaru, Mostar 1961, str. 22, 24, 25, 31, rukopis; Isti: Zaduzhbine hadzhi Ahmedage Lakishic'a u Mostaru, Glasnik VIS-a, Sarajevo 1961, br. 10-12, str. 385-396; Kasim Dobracha: Katalog GHB, Sarajevo 1963, sv. 1, str. 272, 456; Mahmud Traljic': Muhamed Emin ef. Dizdar, Glasnik VIS-a, Sarajevo 1976, br. 5, str. 488-490; Hivzija Hasandedic': Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Mostar 1977, str, 105; Isti: Muslimanska bashtina u istochnoj Hercegovini, Sarajevo 1990, str. 55, 61; Mehmed Mujezinovic': Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine III, Sarajevo 1988, str. 262-263, 291, 298; Muhamed Zhdralovic': Prepisivachi djela u arabichkim rukopisima II, Sarajevo 1988, str. 297, 313; Hamdija Kreshevljakovic': Izabrana djela II, Sarajevo 1991, str. 449; Ahmed Mehmedovic': Leksikon nashe uleme, rukopis).
|