|
Dnevnik nedužnog
59.
walkman koji je okačio o svoje uši
proizvodio je jednu jaku buku srećom
Duras ga natjera ostaviti aparat
koji je uznemiravao cijelu kabinu
iznenada se pojavi jedan drugi zloćko
koji nam ga preote i njegovo lijepo lice
usprkos toj frizuri na irokeški
prestade uljepšavati dosadu u vagonu
tad preuzevši u san njegovo lice ja se
opet zabih u svoj mrzovoljni izgled
60.
Pirineji prekriveni snijegom
Pirineji tamo dolje kao kakav bedem
dižu se da bi označili granicu
između Francuske i Španjolske
oni razdvajaju ljupkost s jedne strane
i s druge strane oporost i strogost
a sada dok me zaglušuje buka
španjolskih motora u ovom hotelu
ja se pitam jesu li ti blistavi
Pirineji od maloprije bili uistinu stvarni
61.
kad nanovo ugledam ove katalonske predjele
gdje dođoh prije dvadeset godina
i koje iznova prijeđoh u svojoj glavi
pogled koji mogoh sačuvati za to vrijeme
moje lice tad poprimi nezadovoljan izgled
obuzme me jedna uporna gorčina
čemu dakle služe svi ti napori
ta lutanja ti strahovi te osame?
a ako se nakon svoje smrti probudim
hoću li znati smisao koje mi one dadoše?
62.
ako li ja kažem ”ja” to je zato što je
to moja stvar otkad mi je došlo da mislim
(tvoja također moj istovrsniče moj brate
koji možda čitaš ove prikupljene stihove)
ako sam rekao ”ja” da li sam nagrađen
kao što ribar nalazi naknadu
nakon što baci u ogromno more
svoju mrežu da bi ondje pronašao riba?
otkad mi je došlo da mislim
ja sebe tražim u svim smjerovima na sto načina
63.
vi o meni imate mrske slike
i tako ljubazni vi me pogoršavate
u žudnji jednog odvratnog čina
gdje moje tijelo ustukne sramnim mislima
jednog drugog šarmantnog i pobijeđenog
tijela grozotom jednog užasnog transa
na žalost tijelo o kojem ja mislim
je ono anđelovo čije zvijezde urlaju
da bi mojom čednošću vidjele tijelo
uprljano tako gnusnim postupkom
64.
bijah sebe uvjerio pod utjecajem
Ferratera kojeg je uvijek trebalo piti
da bi se pobijedilo jaku šugu
koju u nama čine spazmi povijesti
tako crn kad se kotrljam iz bara u bar
da pijući objesim jednu zaslijepljenu
gubicu koja na kraju odluči da u
teturavom hodu uputi se kroz
više od stotinu tura zatupljujućih i mlitavih
prema spavaonici svojoj točki polazišta
65.
i navika budući da se odomaćila
ja nastavih piti a da više nisam vidio
(škola me naime vratila u razred
bučnih gimnazijalaca) po tome dolazi sat
da se pravi siesta i već blijedost
dana se degradira vrijeme prolazi protječe
a da se moja duša nikad ne pusti
biti izlizana živahnom snagom
rijeke čija opora kretnja čupa
sve ono što hoće sputati njenu snagu
Preveo Tomislav Dretar
|