|
Sadik Šehić, sin Huseina, rođen 1936. godine u Bosanskoj Krupi, ekonomista, književnik, publicista, historiograf, novinar, kulturni radnik, bibliofil, etnograf, zavičajni hroničar, organizator kulturnih manifestacija, pjesnik istančanog lirskog senzibiliteta, nadareni prozaista, meraklija… Mogu li sve te odrednice stati samo uz jedno ime? Upoznavši se sa onim što smatram najvrednijim u njegovoj biografiji i bibliografiji, tvrdim da mogu, s napomenom da ga ipak do kraja ne određuju. Sadik Šehić je od svega toga pomalo, ali je i ”zehru” više ili drugačije od toga – nešto što je teško jednom riječju definirati i precizno odrediti. Slična situacija je i u njegovom spisateljskom opusu. Ima tu radova koji se mogu smjestiti negdje između pjesme u prozi i kratke priče, između proznog kazivanja i historijskog feljtona, između novinskog članka i lirskog putopisnog zapisa, između historijskog podatka i ispričane legende, između čestitih junaka – nama poznatih historijskih ličnosti i nekih izmišljenih ili stvarnih likova gradačačke čaršije – koji kao da su baš ovog trenutka pobjegli iz pripovjedačke proze Hasana Kikića, Murata Šuvalića, Ahmeda Muradbegovića.
Jedan tako raznovrstan i obiman spisateljski opus nije lahko sistematizovati. Koliko znam, u slučaju Sadika Šehića, to do sada niko nije ni pokušavao. Za autore iz takozvane provincije uvijek je bilo teško zainteresovati ozbiljnu kritiku. Stoga nije ni čudo što nam mnoga kvalitetna djela i mnoga imena vrsnih stvaralaca brzo potonu u tamu zaborava ili ih ”prekriju snjegovi, ruzmarin i šaš”. Sadik Šehić je jedan od rijetkih autora iz reda Bošnjaka i Bosanaca koji se, od kako zna za sebe do današnjeg dana, svim svojim bićem, intelektom i snagom, borio protiv te nepravedne marginalizacije, ne samo sebe i svog imena i djela, već prije svega i u prvom redu svog zavičaja, svog Gradačca i svog rodnog mjesta – Bosanske Krupe i Krajine, te intelektualnih i umjetničkih gromada iz tih njegovih zavičaja koji su potiskivani u stranu iz ovih ili onih razloga, riječju na marginu naše stvarnosti. Sadik Šehić nije dao da se marginalizuju ličnosti poput Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića, Murata Šuvalića, Mustafe Novalića, bez obzira u čijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, sad drugog ili trećeg imena sa tog spiska.
”Kikićevi književni susreti” u Gradačcu, a Šehić je jedan od njihovih utemeljitelja i čovjek koji je tu sjajnu kulturno-književnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim leđima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih književnih imena, pa i imena Hasana Kikića, već prepreka prijetećoj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadašnju Kikićevu provinciju u pozadini. ”Kikićevi književni susreti” – godišnjak manifestacije i Kikićeva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikić je bio prije svega učitelj), ne samo da su od Gradačca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, već su jedno vrijeme od te stare bosanske čaršije ”načinili” književnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo čudo što je baš Sadik Šehić, sa zadivljujućom upornošću, pokušao da oživi ”Kikićeve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), uloživši mnogo truda da Hasana Kikića ponovo vrati u rodni mu Gradačac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikićeve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i, kako je rečeno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagođavanja, ostadoše književni susreti u Gradačcu, ali bez imena Hasana Kikića i bez utemeljitelja manifestacije književnika Sadika Šehića. Pošto su Hasana Kikića ”sklonili u stranu”, i Šehić im je poručio: ”Bez mene – ko domina”. Nešto slično sa Hasanom Kikićem događalo se i u susjednoj Gračanici. Ali to je priča za neki drugi i drugačiji eglen.
Iako je teško govoriti o nekoj preciznijoj sistematizaciji golemog spisateljskog opusa Sadika Šehića, uz izvjesne ograde, ipak bi se generalno mogao podijeliti: na publicistiku, historiografiju, književnu historiju, pripovjedačku prozu i pjesništvo. Svaki taj segment značajan je i zanimljiv, tako da zaslužuje posebnu studiju. Do sada se, kao što je rečeno, niko nije ozbiljno i kritički upustio u taj posao. Uzroci se djelimično mogu naći na spomenutoj relaciji: takozvana metropola-provincija (pogotovo ona u pozadini).
Kad je riječ o Sadiku Šehiću kao književniku, treba spomenuti da je svoje prve književne tekstove počeo objavljivati još daleke 1954. godine u časopisu ”Razvitak”, koji je izlazio u Sisku. Dvije godine kasnije oglasio se svojom prvom pričom ”Dječaci” u esperanto časopisu ”Djeca cijelog svijeta”, koji je izlazio u Tokiju. Potom je svoje književne radove objavljivao u mnogim listovima i časopisima koji su izlazili na prostoru bivše države. U tom obimnom književnom opusu, nezaobilazni su sljedeći naslovi: knjiga humoreski i satire ”Sahanlisci”, knjige proze ”Ljudi bez duše”, ”Ljudi u legendama”, ”Grad na ćenaru”, ”Iz sidžila jedne provincije” i pjesnička zbirka ”Nekoć pod zvijezdama”. Budući da je to obimno literarno štivo nastajalo u jednom dugom vremenskom periodu i u vrlo različitim okolnostima, pa i različitim povodima, donekle je razumljiva njegova književno-estetska neujednačenost: od briljantnih lirskih kazivanja, preciznih proznih opisa i karakterističnih likova, pa do bezvrijednih poetskih ili proznih pasaža koji su nastajali pod uticajem trenutnog okruženja, počesto pomodarstva, izvjesnih ustupaka i pretjerivanja itd. Zato nije lahko utvrditi neku zajedničku crtu tog, rekao bih, spisateljskog obilja.
U pogledu jezika i stila, vidljiv je napor našeg autora da se približi svojim uzorima: Kikiću, Muradbegoviću, Šuvaliću u koje se, nema sumnje, ugledao. Dubljom analizom pojedinih njegovih tekstova moglo bi se jasno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti pisci i njihova djela bili poticaj, a u kojoj uzor našem autoru. Činjenica je da su ti uticaji postojali i da se mogu prepoznati u Šehićevom stvaralačkom književnom postupku.
|
Sadik Šehić: Zmaj od Bosne
|
|
Opsjednutost autora historiografijom, manje-više, došla je do izražaja i u njegovom pripovjedačkom postupku. U toj prozi naprosto ”probija” njegovo naglašeno interesovanje za historijske procese u širem i užem zavičaju. Ponekada su to vrlo uspješne umjetničke rekonstrukcije prohujalih epoha u našim malim sredinama i malim životima, ponekada su to nezgrapna prepričavanja golih historijskih činjenica – što je svakako umanjivalo njihovu umjetničku snagu. Koliko je u svemu tome Šehić književnik, a koliko historiograf ili jednostavno hroničar zanimljivo je pitanje na koje se odgovor može dati tek nakon ozbiljnijeg analiziranja kompletnog književnog opusa ovog autora.
Drugo veliko područje Šehićevog stvaralačkog opusa proširuje se na historiografiju uopće, a književnu historiju posebno. I u jednoj i u drugoj oblasti Šehić je stvorio vrlo značajno djelo.
U oblasti historiografije, najviše se bavio istraživanjem i izučavanjem prošlosti Gradačca i njegove okoline, a posebno historijskim likom Husejin-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. Spomenut ću samo tri naslova: hroniku ”Gradačac i njegova okolina”, historijsku studiju ”Zmaj od Bosne”, koja je doživjela dva izdanja i knjigu ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”. Zašto sam između desetak njegovih historijskih radova i knjiga odabrao baš ova tri naslova? Zato što je Šehić u njima, još davno prije posljednjeg rata, među prvima dokazao i pokazao da Husein-kapetan Gradaščević nije bio konzervativni bosanski koljenović, koji se borio protiv naprednih reformi unutar Osmanskog carstva, pa i Bosanskog vilajeta, da bi sačuvao svoje begovske privilegije (kako nas je učila tadašnja zvanična historiografija), već da se tu radilo o mnogo dubljim i ozbiljnijim poticajima, te da je u toj historijskoj igri bio mnogo veći ulog od begovskih privilegija. Taj je ulog bila ”butum” Bosna i sa njom Hercegovina, kao domovina, kao zavičaj.
Pored Gradaščevića, u zbirci dokumenata ”Sumbuluški zapisi Mula Vrcanije”, Šehić je skrenuo pažnju na još jedan zanimljiv i do dana današnjeg nepravedno zapostavljen lik iz burne historije Bosne i Hercegovine. Riječ je o Hasanagi Pećkom, legendi sa ljute krajine, romantičnoj i kontroverznoj ličnosti sa granice dva moćna carstva, zaštitniku sirotinje uz granicu, ljutom osvetniku i odmetniku koji nije bendao ni sultana u Stambolu, a još manje vezira u Travniku, bundžiji zbog kojeg se u više navrata umalo ne pobiše dva moćna carstva. Iz tekstova Sadika Šehića doznajemo da je Hasanaga Pećki bio uz Husein-kapetana, da je zadavao muke kako sultanovim, tako i ćesarevim graničarima, da je bio strah i trepet za silnike. Ne znam zašto ni do danas taj romantični historijski lik nije doživio svoju literarnu obradu iako prosto vapi da uđe u neki historijski roman ili film, ali se nadam da će nekom budućem talentovanom romanopiscu ili filmadžiji, početna podloga za takav jedan poduhvat biti knjige Sadika Šehića iz Gradačca. U tome se i ogleda njihova nesumnjiva vrijednost i značaj.
U ovom kontekstu spomeuo bih i njegovu najnoviju knjigu ”Romski snovi o krilatom konju”, koju, po sadržaju, možemo svrstati kao nešto između historiografije, etnologije i književnosti.
O Sadiku Šehiću kao književnom historičaru i njegovim zaslugama za utemeljenje i organizovanje ”Kikićevih književnih susreta” u Gradačcu već je nešto naprijed rečeno.
Iako su prije dvije-tri godine skinuli Kikićevo ime sa te manifestacije, zahvaljujući njenom utemeljitelju i dugogodišnjem organizatoru Sadiku Šehiću, ona će ostati ovjekovječena u knjizi ”Dobrota bivanja”, koju je pripremio i priredio naš autor. Zato pojava ove knjige ima višestruki značaj. ”Dvadeset godina, pedantno prateći manifestaciju ’Književni susreti Hasan Kikić’, Šehić je sakupio relevantne književno-kritičke tekstove, koji analiziraju i valorizuju književno stvaralaštvo Hasana Kikića. Raznovrsnost predstavljenih radova, te njihova inkorporiranost u opću riznicu književne i kulturne baštine ovih i širih prostora, pomoći će nam da književno i životno djelo Hasana Kikića iznova iščitamo, suštinski mu se približimo i naklonimo se njegovoj ljudskoj i stvaralačkoj monumentalnosti.” (Almir Zalihić, Sadik Šehić, Dobrota bivanja, monografija u povodu 20-te godišnjice ”Kikićevih susreta” 1974.-1998., Bosanska riječ, Wuppertal 1999., Gračanički glasnik, br. 8, Gračanica 1999., 111)
Sadik Šehić je autor velikog broja tekstova, razbacanih po raznim listovima i časopisima, koji donose zanimljive detalje o životu i stvaralaštvu nekoliko naših poznatih književnika, a posebno: Hasana Kikića, Murata Šuvalića i Ahmeda Muradbegovića. Govoreći o tome, izdvojio bih naslov samo jedne njegove nevelike, ali vrlo vrijedne knjige pod naslovom ”Pisma i zapisi”, bez koje bi svako pisanje o trojici spomenutih književnika bilo nepotpuno. ”Njihova sačuvana (i u ovoj knjizi objavljena n.a.) korespondencija iz tih vremena, dirljivo je i prekrasno svjedočanstvo o teškom životu, egzistencijalnoj muci do patnje koja hoće i poniziti i uvrijediti, ali i dokaz o njihovoj blistavoj duhovnoj snazi koja je sve to bila u stanju nadvladati, pa oplemenjena, preko svega prijeći i produžiti se, evo, i u današnjem danu, na način do kojega su iznimno držali.” (Atif Kujundžić, Babova dobrota bivanja, Sadik Šehić, Pisma i zapisi, Tuzla 2001., 98)
Po vokaciji i po svom obrazovanju pa ako hoćete i interesovanju, Sadik Šehić nije književni historičar. On je u te vode ušao zahvaljujući ljubavi i poštovanju književnog djela nekoliko naših pisaca, posebno onih koje smo naprijed naveli. Iščitavajući ih, on je, naprosto želio da o njima sazna ”koju više”, pa je zato marljivo, kao historičar, počeo kopati po arhivama (prvo porodičnoj ostavštini svoga oca, takođe književnika Huseina Šehića) i drugim ”pismohranama”, otkrivajući nam nepoznate detalje iz života tih pisaca. Zato se u nekim svojim tekstovima o tim piscima Šehić i pojavljuje više kao novinar publicista, priređivač ili sakupljač vrijednih dokumenata i podataka, a manje kao književni historičar, kritičar, koji je u stanju pronađene dokumente podvrći detaljnijoj kritičkoj analizi. To međutim, ne umanjuje značaj spomenutih tekstova – pa makar oni bili ponekad samo pabirci, crtice, anegdote ili kratke, samo na prvi pogled bezvrijedne poruke na poštanskoj dopisnici (iz knjige ”Pisma i zapisi”, na primjer).
Nakon ovog kratkog pregleda i uvida u stvaralački opus književnika Sadika Šehića, nisam siguran jesmo li uspjeli dati potpun odgovor na pitanje kvaliteta i značaja njegovog cjelokupnog opusa. Po kvantitetu obimno, a po kvalitetu (općenito govoreći) neujednačeno, njegovo djelo, u svakom slučaju, zaslužuje dublju kritičku analizu. Budući da se radi o tako obimnom, a prilično rasutom (po raznim publikacijama u jednom dugom vremenskom periodu) djelu, od velike koristi bio bi selektivan i na jednom mjestu objavljen kritički izbor njegovih književnih i historiografskih radova koje, zasigurno, neće ”potamniti vrijeme”. Siguran sam da će ”preživjeti” i nadživjeti svoga autora oni radovi u kojima je bilo viška stvaralačke energije (istinskih emocija u književnim, izvornih dokumenata i čvrstih argumenata u historijskim i književno-historijskim radovima), a manje patetike, improvizacije, ”natezanja vrljike”, prigodničarstva i robovanja historijskom trenutku… U svakom slučaju, obimnost tog spisateljskog opusa nudi i određeni kvalitet.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-28
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|