|
Ako uzmemo u obzir činjenicu da je gotovo cjelokupno djelo Mustafe Ice Voljevice nepovratno nestalo u kataklizmi posljednjeg rata i da do sada nije izdat vrijedniji katalog njegovih radova niti monografska publikacija, sasvim je jasno koliku vrijednost predstavlja postavka priređena u galeriji Katarine Kosače (2.9.2006.) na kojoj se okupio impozantan broj gradske populacije. Uvažavajući ulogu Ambasade Slovačke republike i njegove ekselencije Miroslava Mojžite, gradonačelnika grada Piešťana gospodina Rema Cicuttoa u organizovanju izložbe do sada široj kulturnoj javnosti nepoznatih djela Ice Voljevice, ipak se velike zasluge moraju pripisati Srećku Loli Mustagrudiću umjetnikovom sestriću i poznatom kolekcionaru likovnih radova, nosiocu najvećeg slovačkog odlikovanja, nezvaničnom ambasadoru Mostara u ovoj prijateljskoj zemlji.
Za sebe će ovaj kolekcionar, kome je poznati umjetnik William Schiffer izradio plaketu sa njegovim likom, rado reći: Ars totum requirit hominem. Izložba je imala oficijelni naziv ”Mustafa Ico Voljevica – povratak Mostaru”. Povratak Mostaru je naziv jedne pjesme Mike Antića koju je napisao prije pet godina posvetivši je Voljevici. I zaista Ico se, 25 godina nakon smrti na velika vrata ponovo vratio prvo u Sarajevo a potom u svoj grad pri čemu je Mustagrudić pokazao izuzetnu žilavost, istrajnost, upornost, smisao za umjetnost i osjećaj za valorizovanjem djela svog bliskog rođaka. Podsjetimo da je ista izložba u mjesecu maju s puno razloga priređena u Sarajevu u Maloj galeriji samostana sveti Ante na Bistriku.
Pored osamdesetak izložnih radova, slika u ulju, crteža, linoreza i akvarela posjetioci su imali prilike vidjeti poprsje Ice Voljevice, rad akademskog kipara Nikole Njirića kojeg je za ovu priliku ustupio kolekcionar Emir Balić. Uz to su izložena dva portreta Voljevice, radovi slovačkog slikara Karola Kunika. Na jednoj slici u ulju je mlađahni Ico, sa melanholičnim pogledom punim tajnovitosti, dok je na drugoj u srednjoj dobi i sa jasnim otiscima života.
Stolica sa uvelim cvijećem je jedna od njegovih posljednjih slika, kao i ona sa glavama irvasa. Ico je na postelji ali uz nagovor Miše Marića slika bijele ruže na stolici. Irvasi su rađeni neposredno nakon povratka sa studijskog putovanja u Danskoj. Neretva na njegovim platnima postaje crna rijeka nakon gubitka svoje sestre Zehre. Tome se i sam Mehmedalija Mak Dizdar čudio dok nije saznao istinu. Uvjerio se da tirkizna ljepotica može u duši čovjeka postati najcrnja rijeka. Ico je jako volio svoju sestru Zehru i nikada je nije prebolio.
U životu umjetnika Voljevice njegova supruga Fika predstavljala je najveću inspiraciju i podršku. Poštovao ju je i volio što je ona uzvraćala u još većoj mjeri. Shvatila ga je kao umjetnika i boema i bila mu privržena do posljednjeg časa. Samarićanskom upornošću, tolerancijom i žilavošću sve prepreke je uspješno prebrodavala da bi umjetniku stvarala prostor za slikanje. Sreća je našla utočište u njihovom domu.
Riječi slovačkog ambasadora na otvaranju izložbe u Galeriji Katarine Kosače potvrđuju rejting Mustagrudića u diplomatskim krugovima ove zemlje:
– Ponosan sam što mogu otvoriti ovu izložbu Voljevičinih radova, radova čovjeka o kojem sam mnogo čuo i mnogo čitao i za kojeg smijem reći da je bio velika i važna ličnost za Mostar. Bosna i Hercegovina u Slovačkoj nema svog ambasadora, ali grad Mostar ga ima u liku Srećka Mustagrudića. Vaša zemlja i vaši narodi u Slovačkoj imaju mnogo prijatelja. Ovo je simboličan ali i praktičan doprinos onome čemu vi težite, a sama izložba je dobro djelo, jednako kao što je dobra knjiga ”Mostarenje” Miše Marića,
akcentirao je ambasador Mojžita.
Remo Cicutto, gradonačelnik grada Piešťany, kao izraz prijateljskih namjera poklonio je kolegi Ljubi Bešliću umjetničku sliku crtež slovačkog umjetnika sa motivom tradicionalnog nacionalnog kola.
Sa vidljivim emocijama i osjećajem pijeteta o bratu po esnafu Ici Voljevici govorio je Vlado Puljić potvrđujući da je upravo u Ici imao svog najdražeg prijatelja. Anakreonske pjesme oni su zajedno ispisivali noću u baščama mostarskih kafana poklanjajući se dverima Dionizija. Vlado je iskoristio trenutak da kaže istinu kako grad nedovoljno pokazuje razumijevanje za umjetnike kojima kako reče ”brinu samo njihove porodice”. Istina nikad ne ostaje bez odjeka.
Srećko Mustagrudić je naveo nekoliko razloga koji su ga nagnali da se ozbiljno upusti u sakupljanje i otkup djela Ice Voljevice kao i da priredi postavku. On je htio razbiti uvriježeno mišljenje prije svega Mostaraca o tome da je Ico poznatiji kao zabavljač i kreator liskaluka tipičnog mostarskog vrcavog i produhovljenog humornog izraza. Želio je Icu postaviti na zasluženo mjesto koje mu pripada ne samo u okvirima mostarskog nego i bosanskohercegovačkog slikarstva. Kao iskusan i afirmisani kolekcionar Mustagrudić je preuzeo odgovornu i ozbiljnu funkciju da vrati slikara među umjetnike i u tome je potpuno uspio. Vjerovatno bi Voljevica u neko skoro vrijeme pao potpuno u zaborav s obzirom na nepostojanje ozbiljnije zbirke njegovih radova i nedostatka monografije.
|