|
O Andric'u se pisalo jako mnogo, ali s pozicija koje su bile uvjetovane negdanjim pogledima na administrativnu chinjenicu ”eser” Bosnu ili kao na dio boleshc'u zahvac'enog inache zdravog tijela, nekog otomanskog zaostatka u evoluciji koji bi se kad se nadje vremena trebalo amputirati pa da onda sve oko njega raste i frca ”ko podmazano”. Takvo dosta prihvac'eno gledishte se pripisivalo i Andric'u, a njegova doktorska disertacija se smatrala dokazom. Taj svojevrsni pogled ”izvana” pripisan Andric'u krajnje je uproshc'en. Tu zrakopraznu sveznajuc'u pozicija u kojoj pishcheva misao lebdi nad nama i promatra nas ”sa strane” kao izvanjsku drugost koja nas poznaje, ali nije nash dio trebalo bi napustiti.
Andric'ev pripovjedach nije sveznajuc'i, njegova misao nije neovisna o Bosni iz koje je potekao, ona izvire i uvire u Bosnu, ona je posve bosanska. Njezin je glas pun pitanja bez odgovora i sve je prije pitanje i nepoznanica, nego sveznanje i sigurnost. A sve je opet povezano s cjelovitom univerzalnom mishlju o svijetu i opc'im pitanjima ljudske egzistencije. Kontroverze, strahovi i strepnje odreda su jednake i neovisne o geografskim shirinama i duzhinama.
U Andric'a u prvom planu nije neko povijesno gibanje prepuno herojskih djela. Na prvom je mjestu jednostavno CHOVJEK. Mesha Selimovic' je zapisao da su Andric'evi likovi predimenzionirani, namjerno deformirani da bi bili upechatljivi. No, moje je mishljenje da su oni obichni, domac'i, realistichni, antititanski, mali ljudi, pobijedjeni zakonom golog bivstvovanja. Njegov pripovjedach opisuje sam zhivot, njegovu srzh u bezgranichnom i neprestanom trazhenju smisla. Nesrec'a njegovih likova nije nacionalna, monumentalna, vec' jednostavna, ljudska. U povijesnim gibanjima i prevratima teshko c'e nestati narodi, a lako – chovjek.
Andric'evi likovi su zapitani, slabi, pasivni i prepushteni. Sve shto u materijalnom svijetu postoji njima vlada, sve je izvan njih i ni na shto ne mogu utjecati. Njihova slabost tumachila se kao potpuna iracionalnost, no ona to nije. Ona je vishe od toga – gola ljudskost.
Prouchavajuc'i domac'eg bosanskog chovjeka, Ivo Andric' se prometnuo u pravog i istinskog antropologa Bosne. On svoje likove ne opisuje, nego ih promatra sa svojevrsne pozicije psihoanalitichke nedovrshenosti. Oni trpe zhivot i strah je njihova glavna emocija. To nije onaj djetinji prolazni, vec' duboko ukorijenjeni strah samoaktualizacije, suochenja sa samim sobom. Ta tipichno freudovska situacija ima, zna se, dvije moguc'nosti reakcije odnosno izlaza a to su bijeg i borba.
Mnogi Andric'evi likovi u vjechitoj su defanzivi, oni pokushavaju pronac'i zhivotni smisao bjezhec'i od njega. Tako Maks Levenfeld bjezhec'i od bosanske mrzhnje pogiba na drugom kraju kontinenta, fra. Marko Krneta se pita gdje je medja ljudskog i bozhanskog i kamo umaknuti, a onda suvereno zakljuchuje: ”Sve shto postoji prokleto je bez kraja”. Mustafa Madjar u vjechitom galopu c'e zakljuchiti: ”Svijet je pun gada, krshtenog i nekrshtenog”.
Povijesno-politichke okolnosti na ovom prostoru malokad su bile afirmativne. Taj neizbjezhni nesretni udes pozicionirat c'e bosanskog chovjeka u Freudovu zatvorenu shkoljku straha i afekata. Reakcija, bila ona bijeg ili borba, uvijek je unezvijerena, shto ostavlja sliku predimenzioniranosti Andric'evih Bosanaca, sviju nas. Na kljuchno pitanje kako pobijediti strah i nagone nije bilo odgovora. Ovu Freudovu znachajnu dvojbu koja uvijek mozhe imati razarajuc'e efekte, domac'i je chovjek nadomjestio trec'im putem – konformizmom. Svaki put kad ne mozhesh dokinuti jachega, mozhesh mu se prilagoditi ili pak prikljuchiti. Sluganstvo simbolizirano mrachnim Karadjozom jest zapravo najlakshi put, jer tada su pitanja vlastite egzistencije izvan nas samih, makoliko nastojali ostaviti dojam da smo njima okupirani.
A borba? To je tek teshko pitanje, chini se epohalno, civilizacijsko. Borba je jednako neizvjesna kao i bijeg. Shto je i u chemu je zapravo opasnost, tko ju izaziva, tko je prijatelj, tko neprijatelj,je li pokatkad sve u jednom. Ta i nama danas aktualna pitanja bez odgovora su osnovna opsesija Andric'eve proze. Da smo izabrali put borbe za realizaciju vlastitih potreba neovisno o moc'i i snazi razornih sila koje su stoljec'ima nasilno penetrirale u tijelo Bosne i Hercegovine, a za vlastite ciljeve, tada bismo imali kakvu-takvu krivulju permanentnog samorazvoja, a ne stoljetne drushtvene regresije. Upravo zbog te slozhenosti borbe za sebe, mi i danas imamo cijelu hrpu stranih institucija koje apotekarski mjere nashe vlastite zhivotne prioritete i shto treba, a shto ne.
No, vratimo se Andric'evom pripovjednom postupku. Kad uvodi lika u prichu, pisac c'e najprije vjeshto iznijansirati genotipsku i fenotipsku dimenziju lichnosti. Nenametljivo c'e nam predstaviti lika, njegovo porijeklo i sl., a onda c'e ga kontekstualizirati u bosanske koordinate, kako u pejzazh tako i u drushtveno-socijalni okvir koji c'e ga dominantno odrediti. A onda c'e ta pozicija moc'i-nemoc'i do kraja oblikovati njegov fatalistichki usud moc'nika ili patnika. Etichko kod Ive Andric'a ovisi o drushtvenoj moc'i, a ne o etnichkoj pripadnosti. To prilichno zorno pokazuje ”Prokleta avlija” gdje su zatocheni pripadnici svih rasa i etnichkih skupina, ”kauri” i ”turci”, a ovi drugi jednako su i na poziciji moc'i i nemoc'i.
(nastavlja se)
|