A onda je došlo Slovo Gorčina u Stocu. Bez obzira na male padove i improvizacije ova manifestacija još uvijek njeguje osmišljene programe i zadržava svoj renome u regionu, pa i šire.
U porobljenom i opustošenom Stocu.
Po prisnosti domaćina i organizatora – vidjelo se: ovaj je grad više od Begovine i Đulhanumine kuće, više od Radimlje i Daorsona, od Badnja i Krive ćuprije – Stolac nije pored, pokraj Mostara, nije ispred i iza – Stolac je u nama, mi u njemu.
Svemu tome pečat je dala izložba Jusufa Nikšića nazvana – Protest! Ovaj bard bh. slikarstva, u razvalinama Šarića kuće, ranije galerije ”Branko Šotra” izložio je samo dva rada – Stolac i Podina i desetak – praznih ramova!
Jusin gest s ”golim” ramovima na sablasnim zidovima Šarića kuće nije samo-protest. To je jedna vrsta krika – zašto smo ovakvi kakvi jesmo! Zašto nas ubijaju, zašto pale, siluju, izgone i progone. To je ujedno apel. I vapaj. Poziv svima nama i onima koji misle drukčije.
Za našeg Jusu slikarstvo je zapitanost, pitalica na koju samo privilegovani mogu dati odgovor, snagom svoga duha i slobode razmišljanja. Za njeg slikarstvo nije ništa drugo nego opčinjenost, stalno vraćanje na nepoznato, na viđeno i skriveno. Za ovog majstora štafelaja i kičice, ”Osluškivanje sebe” je najprovokativniji i najidealniji segment u stvaranju slike, pa taman ona bila – prazan ram.
Mogu ti reći, maestro – iako zamoren od asocijacija, boja, linija i oblika – na stolačkom Slovu Gorčina izgledao si veličanstveno. Onako, u šeširu i džinsu. Malo si zborio ali puno kazao.
Odužio si se i profesoru Branku Šotri čija je stvaralačka imaginacija – po Vojislavu Vujanoviću – bila opsjednuta vertikalama stabala smještenih u začudnoj atmosferi gorovitih ambijenata – ali Šotrina inspiracija, prožeta humanim, ni jednog trenutka nije došla u iskušenje da kaže – vi, koji ulazite ovamo, ostavite svaku nadu, već je istovremeno ispjevavao poemu u kojoj su se ispreplitali zaumna ljepota i strahotnost realne istine.
Kad prosudimo zdravo, naša realna istina je tu, u Stocu na zgarištu jedne, nekada pitoreskne čaršije u koju su hrlili umjetnici iz cijele zemlje i svijeta. Čaršije koju smo zvali lirikom neba i zemlje, carstvom prirode i graditeljskog naslijeđa. Kolijevkom umjetnosti i – zadužbinom duha.
Te slike koje pričaju o ljudskoj i geografskoj harmoniji, za sada su iščezle iz Stoca, ali su ostale u našim sjećanjima.
I u Protestu akademskog slikara Jusufa Nikšića.
|