|
Noć zijevnu, poispadaše joj zubi,
kameni biljezi bijeli.
Nigdje kvrge od dogme,
po svuda cvijeće sa keramičke pločice.
Povede me sretna u materiju.
Kosti straha nepokopane strše,
kao bridovi orijaške svepraznine.
Evo me u zvuku strune zrake
sa glavom visoko iznad bujice krvi.
Nigdje Neba sa linoleuma,
po svuda razderanih dimenzija pramenovi.
Praviću se da ne vidim smrt na početku uma,
jer kraj mi je ljepši, kao neka naprava
što će me osloboditi od gnojnih sjena,
izvući iz kalupa riječi i tranširati
u pletivo istruhle tišine
konačne vječnosti.
|