|
Svome dragom knjizhevniku Sabahudinu Hadzhialic'u
U doba Ledeno – mramorno, gluho, –
Zvuk Kajde dozvoni u bunovno uho,
ter iz sanja probudi svetog proroka,
koj’ plamna lica, i bola dubokoga; –
Rashiri ruke nad tjemena puka inog;
Goruc'i Grm, prozbori glasa gromovnog:
”I Nebo bi modro Radosnicom proplakalo,
kad bi Blagost ove noc'ce prepoznalo!
– Kad bi znalo, pak modrinom bi vidjelo,
– Kak’ u njojzi Kajdom Djeteshca svojom,
iz mrtvijeh povrac'aju djeteshce malo.
Kipuc'om suzicom Plavce bi se izridalo,
kad bi ove noc'ce Zjen – oblachkom ugledalo,
– Druzhbu, Kajdom i cimbala njinih ushite,
– Harfom, citrom, violinom uz gudalo malo,
mjeshte bolnih, kroz njino bistro ogledalo,
– Daruju Sapete, al’ zdrave Leukocite.
Zar vam lishce bijelo ne bi preplanulo? –
– Pak i srdashce ledno, ne bi se ganulo? –
– Gledec'’, kako Ognjen zhar Mladinosti ove,
na Zdravenu molitvu djechice bolovne,
– umilnom Suzicom optochenom Kajdom vas zove?!?
Zar ne vidite ochica s vashih lijepijeh?!?
zjenâ, bistrijeh al mrena vam slijepijeh;
– Pred vami Mladci da su u slamnoj Beshiki
meko-tvrdoj, ko, vec' na muzgavoj voshtanici
uokrrug orevrc'u. Krvi ‘vom vabim vas milenici. –
– Usprec'’te te da u zibki mru krilni Meleki!!!
Oni koji vasha Molenja iz Dubinâ zhudni vapiju, -
– Joshter Molitvica za Zdravicu si ne znaju.
Iskat moc' tjeleshcu sahnuc'em, – ne umiju.
– Nit’ novome Sunca danu, znat se raduju.
– Nit’ nechajno, ko vosht zhrtvenski, da izgaraju.
Avaj PUCHE! – posluhni Kajdu strune ove!
– koja ‘no te na Molenije Zdravju zove!
– Sunashce bi s plashtem zlat- zrakom zaigralo,
kad vesel sigraj djechce svoje bi izgledalo,
koja vabe skinut bole iz gnijezdâ ptichicâ.”
S Gore, – sjajec', tekar srca Ognjem zapretanog, -
– Blijedijeh, suvijeh usti, tijela mu umorenog…
Prorok Vuisom grmnu, – izustec' poznanu
besjedicu s vrelijeh, muchnijeh ranâ,
shto pekle ga jesu davna, do danas- dana.
Sam bolan rozhdenijem da je bio,
dok nad njim Molitvenjak je bdio.
Pak s Horeba sjedinom svojom blistnom,
s biserak- kapljom u zlac'eno vecher
na bradi, najzad puku i ovo reche,
iz grla promukla, al glasa zvon- chistog
da puci, Nebesni Zavjet vjechit prouche:
”O, Vi, puci! – Zove vas dusha plahovita,
– s zebnjom breze, no kadikad ‘rovita.
– Pohitite k struni Djevojchice- Lune,
ter darivajte Zdravje bolovitima,
i srca zhar- amajlije, nek vas ne kune
iz stopa vashih, do konca vam vijeka.
Zar chinimo trnut’ tek uzhganu svijec'u?
Zar lomit granchicu probujalu drvec'u?
Zar beshike da mec'ete u okove?
Hitec'’ prines’te Zhrtveniku molbe svoje,
Pak pokajanjem pones’te djechce bolove.”
04.10.2005. g.
|