|
Na (ne)srec'u, ubrzo su novi izbori, ali se narod ni nakon ohoho godina josh nije dozvao pameti. U toku je predizborna kampanja, s toliko tribina, promocija, sesija i halabuke kakve ne pamti ni kineska kulturna revolucija.
Pa c'e narod dobrovoljno, hrabro i s osmijehom otic'i, shta otic'i, otrchati na izbore i dati glas svojim izabranicima. Birachi su obavezni da budu puni optimizma, vjere u svoje lidere i konachnu pobjedu, shto c'e iskazivati ustima razvuchenim u shirok osmijeh i patriotskim pjesmama.
Njihovi miljenici obec'avaju mir, slobodu, demokratiju, zaposlenje. Obec'avaju da c'e narod dobiti ono shto je najvazhnije u zhivotu i shto ne bi dobio ni na lotou. Obec'avaju nevjerovatnu slatkoc'u zhivljenja i kule u vazduhu.
Ali, ovaj se zapisivach pribojava da, poslije, ne bude opet onih komentara u stilu: auuu! jesam se pokajao shto sam uopshte glasao!
Ovo pokajanje dopire kao neki promukli glas iz buduc'nosti koja nikada nec'e doc'i jer c'e se i ona, usput, ukakiti, kao proshlost i sadashnjost.
I, kako lete dani ovog sparnog i c'udljivog ljeta, ta se buduc'nost chini sve neizvjesnijom i dalechijom – dok predsjednik Bush radi o glavi cijelog svijeta, ali i Amerikancima.
Ipak se treba okretati buduc'nosti kakvoj-takvoj i, najprije, malodushnost sasjec'i u sebi, kao korov. Svaki chovjek treba voljeti, da bi bio voljen. Da iz sebe istisne zlo i mrzhnju koja je opasnija od ptichje gripe.
Tako je, nekada, bilo uochi izbora, kada ne bijashe danashnje propagandne mashinerije, nego su fasade nashih gradova bile okic'ene parolama: SVI NA IZBORE!
Sada bi trebalo da stoji: svi na izgone!
O, najdrazhi nashi chitaoci, kako su to bila teshka ali slavna vremena i sretni dani u ljubavi i ljepoti koju nosi mostarski zhivot u svoj svojoj punoc'i i raskoshi.
Tako je i ovo Slovo u septembarskom ”Mostu” trebalo da bude napisano u slavu minulog mostarskog Ljetnog festivala i 31. Shantic'evih vecheri poezije. Ali – nije. I pored dobre namjere, Slovo ima prizvuk politike za koju ovaj hronichar nije nadlezhan, nije vjesht ni struchan, ni zehru.
Zato c'e pomenuti tek jedan detalj sa Shantic'evih vecheri gdje su se, medju tridesetak kovacha rima i ritmova iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Njemachke prvi put susrele i dvije poetese: Senka Maric'-Sharic' i Iva Nuic'. Iako je, kao i za sve druge uchesnike mostarskih knjizhevnih susreta i za Nuic'ku bio obezbjedjen smjeshtaj, nju je Senka odvela kod sebe kuc'i gdje je lijepo pogostila, gdje su razmjenile svoje knjige i sklopile trajno prijateljstvo. Dvije zhene, dvije darovite pjesnikinje i – ako i to koga zanima, a zanima – Iva Hrvatica iz Drinovaca i Senka Muslimanka iz Mostara.
Da su zhivi Aleksa i Antun-Branko, kako bi ovim gestom bili ozareni.
|