|
Dobra večer dragi prijatelji i dobro došli u Francuski kulturni centar u Mostaru. Prije svega bih se htio zahvaliti svom prijatelju Zoranu jer mi je ukazao veliku čast i poštovanje da upravo ja otvorim ovu izložbu.
Kao što već znate večerašnja izložba ima neke tematske veze s trešnjama.
Trešnje su oduvijek mamile čovjeka svojim slatkim plodovima, jer kako drugačije objasniti ponašanje djece koja bi se nesmotreno verala po visokom drveću u želji da dohvate taj izvor slasti, bez obzira na opasnosti koje su ih vrebale.
Djeca su i inače kao što znate najbolji kritičari jer su dovoljno neiskvarena da bi mogla iskreno reći sve kako u biti i jeste. Trešnje su ocjenjivala tako što su ih u enormnim količinama trpali u sebe i na taj način nedvosmisleno davali do znanja da je njihov plod nešto čarobno.
One nisu posebno skupe i većina nas si ih može priuštiti već ubrane, ali ipak najveću vrijednost trešnje imaju upravo onda kada ih beremo direktno sa grane.
Malo tko se od nas kao dijete nije zaputio u tuđi vrt na branje, osim naravno ako nije imao svoj vlastiti vrt u kojem bi izrastao u jednog od izjelica.
Najslađi i najljepši plodovi bi se redovito nalazili na samome vrhu stabla pa je bila prava vještina domoći ih se.
Tako su čak i oni najvještiji ponekad završavali na tlu zbog želje da dosegnu to blago okupano suncem.
U narodu tako postoji predaja kako je trešnja svoj naziv dobila upravo zbog toga jer se često znalo dešavati da netko padne sa njenog stabla.
Uslijed tog pada bi se dogodila treešnja tijela u sudaru sa zemljom.
Tako su upravo zbog te treešnje ljudi to stablo prozvali treešnjom.
S vremenom se izmijenio naglasak i treešnja se sada zove trešnja.
Osobno se večeras, u ovom prostoru, osjećam kao dijete na trešnjinom stablu, a sve ove slike su kao plodovi koje je Zoran marljivo i s puno ljubavi uzgajao kako bi nam omogućio da, iako nije sezona trešanja, ipak možemo uživati u njima i crpiti sok iz njih svojim pogledima.
Ali moram jasno naglasiti ne i dodirima, ili u nekom ekstremnijem slučaju branju ovih plodova sa zida, što bi zapravo više ličilo na kidanje trešnjinih grana. Kako sam razumio iz razgovora sa Zoranom u danima prije ove izložbe, njemu više gotovo uopće nije važno na kakvoj podlozi će stvarati svoje radove, jer njegov cilj nisu slike na platnu ili papiru već slike po ljudima, tj. njihovim mislima, osjećajima i dušama.
Sve što je ovdje izloženo večeras je samo podloga s koje se željelo prenijeti niz ideja na publiku te na taj način ostaviti neki značajniji pečat, ili barem mali trag koji bi vi nosili sa zadovoljstvom.
U duhu takve stvaralačke filozofije, a budući da je tijelo prebivalište duše, pokušao sam simbolički na svom tijelu prikazati kako bi izgledale te unutarnje slike. Jer duša je svakako vrhunska podloga na kojoj bi sigurno svaki umjetnik poželio da stvara.
Siguran sam da će nakon ove izložbe moja kao i vaše duše biti bogatije za neku od Zoranovih slika.
Zainteresirani će kasnije moći bolje promotriti ovu sliku na mome tijelu, a ja ću sada nastaviti sa svojim govorom.
Iskoristio bi ovu priliku da se još jednom zahvalim autoru ove izložbe iz razloga zbog kojeg smatram da su upravo trešnje nepravedno zapostavljen motiv kako u lokalnoj tako i cjelokupnoj umjetnosti.
Naime Hercegovina je tko zna zašto, prvenstveno poznata po slikama napuklih šipaka, što je ustvari jedan mračan čin prirodne destrukcije i razdora.
Iako taj prizor u pojedincu može pobuditi raznolika osjećanja i tumačenja, mene osobno šipci asociraju na napuknutost našeg društva u cjelini kao i napuknutost samih jedinki čiji se zdrav razum prosipa u obliku crvenih zrna ostajući potpuno nezaštićen, neiskorišten, prepušten na milost i nemilost grubog vanjskog svijeta.
Baš zbog toga osjećam snažno tu nepravdu radi zapostavljanja trešanja.
Trešanja koje tako očito simboliziraju ljubav svojim spajanjem preko peteljke koja zadržava plodove na okupu i dopušta im da skupa rastu i nadograđuju se. Upravo kao što bi se i svaki čovjek trebao nadograđivati u usporednom rastu s drugim čovjekom.
Trešnja nam na jedan veoma jasan i jednostavan način poučno pokazuje smisao svega.
Nadam se kako će se ovom izložbom barem djelomično uspostaviti ravnoteža voća na umjetničkoj sceni.
Za kraj rekao bih još samo jedno … trešnja je život!!!
|