|
Vujanovic'ev junak ne mozhe da se pomiri sa sivilom seoskog siromashtva koje mu zastire horizonte nekog drugachijeg, bogatijeg i uzbudljivijeg zhivota na koji ima i pravo, ali i smjelosti da se bori za njegovo ostvarenje.
Iako kontinentalac on nec'e odoljeti izazovu mora na koje ga, makar na pochetku, upuc'uju banalni razlozi svakidashnjice. Izmedju moc'ne vode i nedostizhnog neba, valova i stijena, divljina i daljina koja brishu sjec'anja, u elementarnim, gotovo mitskim situacijama egzistencije (nisu li mnogi antichki heroji svoju nezajazhljivu radoznalost i neukrotivi aktivizam ispoljavali plovidbom – navigare necessum est), on sriche zhivot u njegovim iskonskim oblicima, u sucheljavanju sa nepredvidljivim chudima prirodnih elemenata pred kojima je chovjek tek ”slamka medju vihorove”.
Pa i tu, u chini se imaginarnoj tachki postojanja, chovjekove odluke odredjuju beznachajni povodi koji tamo na kopnu dobijaju znachenje apsolutnih vrijednosti: novac, prestizh, lijepa zhena, privlachni izazovi koji su, svi odreda, samo vjeshto maskirane zamke u koje se hvataju naivni i nepripremljeni. Ali, ma koliko se trudio da pronikne maglu, koliko opreznoshc'u mjerio svoje korake po neistrazhenom predjelu, svaki chovjek je plijen sudbine ili sluchajnosti svejedno.
Vujanovic'evom junaku nije poshlo za rukom da razrijeshi slozhenu enigmu stvari. Uspio je da ne potone u brodolomu, ali je izgubio sve razloge koji su u njemu podsticali zhelju da dosudjenu beznachajnost zamijeni intenzitetima nesvakidashnjih dozhivljaja. On je samo malo pomjerio granicu prosjechnosti, ali je uskoro morao da se vrati na svoju dosudjenu mjeru (”i zemljom hodaj sitnim koracima”).
Pomorska avantura ispunila je prvi chin drame njegovog gubitnishtva. Na moru je izgubio zhenu, novac i identitet. (Ostao je bez dokumenata. Jedina potvrda njegovog bivstva bila su sjec'anja.) U morskom poglavlju Vujanovic' je naslikao nekoliko upechatljivih epizodista, starih morskih vukova koji su doshli do spoznaje da je zhivot, ali i smrt, samo ovo i ovdje, da sutra ne postoji jer je ispunjeno tlapnjom, da se na kraju svih svjetlosti i uzdizanja prostire carstvo mraka. Mudrost je u slobodi odluke, odlasku kada se zhivotne niti pretanje ili izgube svijetli razlozi postojanja.
Drugi dio romana tematski, ali i psiholoshki mnogo je blizhi svakidashnjici, od koje se on davno otisnuo sa neispunjenom zheljom da se ishchupa iz egzistencijalnog plic'aka i obiljezhi mali posjed ostvarenog sna. Dok u prvom dijelu ”Gavrana”, u atmosferi i dinamici dogadjaja, u auri likova, ima necheg mitskog i bajkovitog, u drugom dijelu romana, koji bi se mogao nazvati povratak, preovladava psiholoshki i socijalni momenat.
U drugoj polovini, kada se zhivotna staza pochne spushtati putanjom zalazec'eg sunca, chovjek osjeti neodoljivu snagu nostalgije, povratka pochetku vremena i korijenu bic'a, mozhda zaboravljenom dobu djetinjstva kao, shto reche Bashlar, gustom snopu pochetaka i moguc'nosti, bogatom sazvuchju zhivotnih obec'anja.
Medjutim, selo prati odlazak sa zavishc'u, a dochekuje povratak sa pakoshc'u. Povratak je, najcheshc'e, potvrda poraza, neuspjeha, a selo ne prashta onima koji su pokushali da se iskobeljaju iz njegovog blata i satiruc'e jednolichnosti rada na zemlji koja isisava i posljednji damar snage.
Povratak dopisuje nove stavke u spisku gubitaka. Shvatio je da je izgubio ochevinu, porodicu, kuc'u, proshlost. Samo su tu i tamo postojali djelic'i sjec'anja za koje se hvatao da bi komadic'ima negdashnjosti popunio prazan mozaik ponovljenog susreta. Osjetio je paralelne tokove vremena: onog na puchini chiji se dinamizam ispoljavao u nezaustavljivoj promjenljivosti talasa i ovog ovdje chiji se podmukli ritam prepoznaje samo po borama na licu i otkucajima pogrebnog zvona. A zhivot, nikad isti, ali uvijek zaogrnut svojom tajnom, donosi nove susrete, otkriva drugachija lica, okrec'e nechitljive stranice sudbinskog sinopsisa, ubacuje na scenu glumca koji nema pojma o svojoj ulozi. Bez obzira da li je na brodu, groblju ili iza zatvorskih reshetaka chovjek je uvijek – sam. Drugi mu povec'avaju samoc'u, unose zbrku u sumnjivi saldo njegovih iskustava.
Sve teche, u svojoj nepredvidljivosti. Paradoks postaje realnost, koshmarski san se otjelovljuje u javu, nemoguc'e se preobrac'a u neizbjezhnost. U ime zakona, neduzhni ribolovac koji, bez lovachke dozvole, pokushava da na rijeci ulovi davni trenutak nekadashnjeg djetinjskog spokojstva, biva optuzhen za nepochinjeno ubistvo. Stvari se toliko komplikuju u svojoj apsurdnosti, koja bi bila smijeshna da nije do srzhi tragichna, da bi, jedino vjeshanje nevinog, moglo da zadovolji pravo koje je izgubilo svaku vezu sa pravdom.
U zatvorskom ambijentu Vujanovic' je, koji je i sam svojevremeno radio kao vaspitach u KPD, do maksimuma ispoljio svoj talenat slikanja atmosfere, osobito one pomalo ”iskoshene”, atmosfere kamerne predstave u kojoj se pojavljuje mali broj protagonista chvrsto povezanih lancima zajednichke sudbine. Uzak ambijentalni prostor i odjek krupnih dogadjaja utichu da se u Vujanovic'evom tekstu dijalog otkriva kao ring definitivnog sucheljavanja (ili sudara) u kojem svaki borac chuva svoj najopasniji udarac za zavrshnicu sa zheljom da neizvjesni tok susreta preokrene u svoju korist. Vujanovic'evi likovi ne govore mnogo, ne rasipaju rijechi niti ih daju ispod cijene. Gotovo svi koje je junak susreo govore mudro, odmjereno, osim karikaturalnih tipova zatvorskih muchitelja i otupjelih, minornih predstavnika vlasti gluvih i slijepih za istinu i ljudske nedac'e.
Iako mu svaki korak otrezhnjenja donosi po jedan gubitak, Vujanovic' nije dozvolio da njegov junak potone u beznadje. On mu je pomogao da se njegova robijashka avantura preobrazi u (apsurdnu) pobjedu. Umjesto nevjerne ljepotice zbog koje su mu i na suvom potonule sve ladje (ali koja je, kao u bajkama, bila kazhnjena vlastitim brodolomom) u njegov zhivot uplovila je druga lijepa zhena, mnogo mladja i bogatija, da mu (kao dobra vila) ponudi svoju slobodu i razmakne perspektive ljudske ostvarenosti.
Dugi niz godina koji odredjuje tok romana, promjena sredina, od kojih su neke ekstremne (zatvor, groblje, brod) nametali su piscu potrebu za razlichitim ”materijalima” zapleta i drugachijim narativnim postupcima, chitavom galerijom pejzazha i panorama, portreta, tehnika prilagodjenih situaciji i sudbini.
U Vujanovic'evom tekstu prepoznaju se bogate naslage lektire i veliko lichno promishljanje, ali i tezhnja za iskorakom, subjektivnim rakursom, drugachijim sastavljanjem prepoznatljivih elemenata. Sve je promishljeno, skladno, logichno i izrecheno na pravi nachin. Osobito pada u ochi autorova pismenost, ono ”shmirglanje” rijechi koje sluchajno ne utrchavaju u rechenicu nego dugo chekaju da im duh i ruka spisatelja podare pozheljan oblik, ukomponuju u mozaik umjetnichke vizije. U ”Tajni velike bare” Vujanovic' je pokazao da zna da pishe, odrzhi chitaochevu pazhnju u stanju konstantne napetosti, ali ovdje je otishao, chini se, josh dalje. Ochito je da mu duge godine spisateljskog posla nisu proshle uzalud.
|