|
Gorko nikada nije isto gorko, nekad prija kao shveps-tonik i mozhda su to sve godine Slova gorchina do rata 1992., nekada je gorko grko kao pelin, nekada je gorko gorko kao lijek, ali nema sumnje da nam je gorko bez gorchine zavjeshtala pjesnichka rijech Maka Dizdara, rijech koja je svezala nebo sa zemljom i zemlju s nebom.
Jer shta je u lovu pjesnikova odapeta strijela sa stec'ka u Radimlji? Ona nikada nec'e usmrtiti jelena koji gleda u snene ochi svoje koshute nego c'e uvijek samo pogoditi radost pristajanja i odziv na ljubav u srcu chovjeka-chitacha. Kad pjesnik govori nikoga ne vrijedja, a sebe ne grijeshi, jer je pero jache od njega.
U Bosni i Hercegovini, od snijega do snijega, svake sedmice, nikne novi cvijet, na pedlju bosanskohercegovachke zemlje rastu zajedno razlichite travke. Samo se dva naroda ne razumiju od iskona, samo dva naroda nikada nisu mogla zhivjeti zajedno, samo dva naroda nikada nec'e ni moc'i zhivjeti zajedno, a to je narod bogatih i narod siromashnih. Blago onima nepatvorena duha – njihovo je carstvo nebesko. Oborena stolachka sofra ovogodishnje pjesnichke manifestacije Slovo Gorchina nudi jemeke ruha za svakoga ko zna da je istina daleko, a iskrenost blizu, nadohvat ruke, za svakoga onoga ko ne namire nad plemenitoshc'u svoje dushe, nego se predaje onome nechemu duboko istom koje isto raduje sve. A to je, ovdje i danas, tajna slova – Slovo Gorchina.
Hemingvej kazhe:
Ne pitaj za kim zvono zvoni, tebi zvoni, jer niko nije ostrvo,
Per Lagerkvist kazhe:
Vazhni su svi ljudi, svaki chovjek, jer svaki chovjek ima neku vrlinu.
Ljudi koji se cio svoj zhivot poshtapaju nekom svojom vrlinom sigurno hodochaste ovakva mjesta kao shto je danas Stolac u svojoj pjesnichkoj namjeri, ili bar idu toj plemenitoj namjeri plemenitih i marljivih koji nastavljaju sabirati vrednote koje Stolac stoljec'ima njedri i sabire.
Slovo Gorchina 2005. proglashavam otvorenim!
18.11.2005.
|