|
Ja sam bio određen u prestolnu žutu prostoriju (prostorije su bile označene bojama). To je najvažnija prostorija te palate. U toj prostoriji je kraljevski presto, meni je izgledalo da je ta kraljevska sjedalica od zlata, čudesnog, otmjenog izgleda. Prostorije su vrlo velike sa malo lijepog, skupocjenog namještaja, posebnim stolicama i prekrasnim velikim slikama uzduž cijelog jednog zida, neviđeno lijepim ćilimom koji je pokrivao cijeli pod. Pored dužeg zida bili su postavljeni stolovi sa raznolikim sendvičima i slatkišima, kao i sa osvježavajućim pićima. Brojna, lijepo obučena posluga raznosila je i nudila gostima posluženje.
Sa nestrpljenjem i uzbuđenjem čekali smo dolazak Kraljice i njene pratnje.
Pored uzdužnog jednog i drugog zida bilo je po pet-šest grupa sa oko deset osoba, u svakoj grupi i sa voditeljima grupa. Kada je Kraljica sa suprugom i pratnjom ušla u našu prostoriju, prišla bi grupi a voditelj bi predstavio svakog člana grupe. Obično bi kratko porazgovarala sa ponekim članom grupe. Kada sam ja predstavljen i kada me je Kraljica pogledala sa osmjehom na licu bio sam uzbuđen ali i vrlo sretan što sam dočekao i doživio taj susret.
Sa jedne strane prostorije Kraljici su predstavljeni članovi grupa, a sa druge strane njenom suprugu. Kraljica, iako u godinama lijepa je osoba iz koje isijava dostojanstvo i autoritet, ali i toplina i prijaznost. Osjećao sam se dostojanstveno i počašćen njenim bliskim prisustvom. Poslije odlaska Kraljice u drugu prostoriju, u našoj sobi bila je tišina kao da smo svi ponovo preživljavali taj svečani susret.
Po završetku svečanog predstavljanja, prevezeni smo autobusima u Westminster Hall (Vestminster hol). To je ogromna prostorija, posebno dekorisana za ovu prigodu. Iako je bilo više stotina sjedala vrlo lahko i brzo sam našao svoje mjesto, zahvaljujući savršenoj organizaciji. Na svakom sjedalu bio je odštampan program.
Po dolasku Kraljice i njenog supruga i pratnje, u kojoj je bilo i nekoliko osoba koje su preživjele holokaust, program je počeo, i trajao je oko dva sata.
Program je bio nešto neviđeno, kako po raznolikosti, svečanom tonu, umjetničkom nivou, tako i nekom sveukupnom posebnom svečarskom atmosferom.
Govorili su: Prvi ministar Tony Bler, glavni rabin Velike Britanije i još neke ugledne ličnosti. Bio je bogat muzički program, učestvovali su recitatori i glumci, a sve je bilo prožeto sjećanjem na žrtve holokausta. Po zidovima prostorije stalno su se projicirale slike koncentracionih logora i logoraša. Na kraju programa ušla je povorka ljudi sa upaljenim svijećama, i upalili su mnogobrojna kandila, u znak sjećanja i pomen na brojne žrtve holokausta.
Osjećao sam se ponosnim što živim u zemlji koja je organizirala takvu svečanost povodom godišnjice holokausta nad Jevrejima.
|