|
Ovu, nekad blagodetnu zemlju obavija plašt licemjerja i mržnje. Mržnja je avet čija čeljust guta sve pred sobom. Postoji bol od udaraca, ali i bol od riječi. Svaka bolest boli. Najviše bolest od mržnje. Zapali smo u ropstvo nehumanosti. U mnogim medijima traje propaganda kretenizma. Odsvuda navire pitanje: da li postojimo, da bismo živjeli, ili živimo da bismo se mrzili, uništavali. Dobrotu zaslužuju dobri, a zloću – zli.
Ne bojte se presude. Sve će nas Milosnik svrstati tamo gdje nam je mjesto. Uspjeh u životu čovjek – bio siromah ili bogataš – može postići, tek, kada u miru legne u svoju postelju i sebi kaže: nikog ne mrzim, nikom nisam dužan, radujem se svojoj, makar skromnoj sreći, svome rahatluku; u koferu svojih emocija, opet sam pronašao svoj grad, i zavolio ga; tako sam olakšao svoje dane i svoju savjest.
Ovom su društvu potrebni čestiti ljudi, ateisti, teisti i, još više vjernici, ali pravi vjernici, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, a ne oni koji siju lažne propovijedi. I zagovaraju stihiju bezvlašća. Haosa i ludila. Snaga duha leži u razumijevanju, poštivanju drugog i drugačijeg, što će pomoći da se povrati mir i spokojstvo, plemenitost i dostojanstvo koje su tako brižno njegovale generacije prije nas.
Dokle ćemo miješati pojmove dobra i zla. Ima ih kojima sreća znači – činiti drugom zlo. I obrnuto.
Po svom položaju, Mostar je grad blizu Sunca. Ne dozvolimo da ga vole i čuvaju samo sanjari. Valja očistiti, i prosijati, sjeme ljubavi. Zaliti ga našim plavetnilom. Dugo, dugo smo ga zalijevali našim suzama. Onda kada su nam crni oblaci i crni gavranovi sakrivali zvijezde. Kada je grad krvario i, tako reći, disao na škrge. Ukrali nam sve što je bilo rođeno, mostarsko. Ukrali romantiku davno pohranjenu negdje u miru i tišini mostarskih avlija i bašća.
Druga pravila igre sada važe.
Ako ti i nije do smijeha, smiješi se, barem ponekad. Uguši tugu. Druge ne zanima tvoja bol. I danas, mnogi hoće – da te iz zagrljaja svjetlosti bace u kandže mraka. Ne daj se. Hrvi se s vragom.
Ovaj mostopisac pokušava da pjesmom kaže sve šta ga muči. Ali, ne ide, cakani. Sve je povjerio ovom papiru i svojoj staroj makinji, marke Unis, narandžaste boje. On mora pisati, mostovati i mostariti, pa dokle dur-dur.
Problemi i nedaće što prate i njeg i njegov, i vaš časopis, čine ga otpornijim, jačim.
A pjesnici! Ta samotnička i boemska stvorenja, kroz stihove nastoje da izraze svoje stanje bezizlaza. U moralno uvrnutom i izvrnutom svijetu i nemilosnom vremenu zvanom 21. vijek, većina njih biva neshvaćena, ignorisana, zato što su, možda, pametniji od mnogih drugih.
I ovaj bi čitač i zapisivač pobjegao iz ove, i ovakve stvarnosti, ali nema kud! Sve minule godine, preživljavali su i pjesma i on. Gorko. Stalna utjeha mu je da grad postoji, živi, diše i da mu je njegova pjesma – utočište. Do tog utočišta može samo pjesma, ne i autor. Jer, autor je smrtan, pjesma besmrtna.
I ova skica za Slovo dođe kao – pilula za umirenje.
|