|
Maskirani, bez lica, ljudi pocheshe izlaziti iz stambenog bloka prikljuchujuc'i se onima koji su chuvali gomilu, uvec'anu pristizanjem novih stanara, snenih i uplashenih. Chuvshi dijete koje moli majku da ga pusti ocu, chovjek bez lica, najblizhi gomili, okrene se i pogledom ga poche trazhiti. Mushki glas iz kog se osjeti strah za sopstveni zhivot, poluglasno reche zheni: ”Smiri dijete… stradat c'emo… svi… smiri ga pobogu”. Zhene pocheshe negodovati prijetec'i mu, tiho, da ih strazhari ne chuju.
Kasnije saznade da im se djevojchicin otac suprotstavio ne dozvoljavajuc'i da ih kao stoku iz kuc'e izgone. ”Ljudi, na shto…” zaustio je, ali ga u pola rechenice zauvijek prekinushe kratkim rafalom.
Prasak koji odjeknu ulicom uplashi gomilu, zashutishe, zanijemishe, samo poneko dijete, uplasheno, cikne, a majke prestravljene, usta im rukom prekrivaju da ih spodobe u crnim odorama, bez lica, ne chuju.
Zora josh ne zarudi kada ih u kamione prekrivene ceradama ugurashe, zatvorishe i povezoshe na put bez nade… Mozhda bez povratka – mislili su.
”Heeh!... Heej!” prodera se netko tik uz njeno uho i ona se prenu iz misli. Ugleda iskezheno lice odmah uz njeno, a na licu rupa, puna polomljenih zuba. Jezik, istrchavajuc'i vani, palaca kao zmijski. Ochi mu crne, bez dna, gledaju negdje kroz nju, a na glavi mu, uchini joj se, dva roshchic'a. Isplazi mu jezik i odgurnu ga, ljutito, pa napuc'i usne pokazujuc'i mu da je ljuta i da nema namjeru igrati se s njim. ”Mr-sh… mrsh, Sotono!” kaza mu tjerajuc'i ga od sebe. Pljunu za njim dok je odlazio poskakujuc'i s noge na nogu, cerec'i se, ne prestajuc'i palacati jezikom. Okupana sunchevom svjetloshc'u poodmaklog jesenjeg dana, osta sjedjeti na klupi juta i namrgodjena. Uvijek se ljutila kada bi je iz svijeta snova galamom ili kakvim zadjevicama vratili u svijet nakaza, iskrivljenih lica, u kome, vjeruje, vlada Sotona.
Ustane s klupe polako, lijeno, i bezvoljnim korakom zagazi na travnjak. Ne razmishljajuc'i vuche se gazec'i zeleno polje i samo joj po neki pozni jesenji cvijet skrene pazhnju. Sagne se i ubere ga bojazhljivo, plashec'i se da ga ne povrijedi. Drzhi ga njezhno u ruci, promatra ochima punih njezhnosti i srec'e. Prinese ga rashirenim nozdrvama, a one halapljivo uvlache u se opojni miris. Mirishe ga i uzdishe. Miris je opi, vrati je ponovno u svijet snova.
Izvedoshe je iz c'elije prepune tame, prepune ljudi, prepune mirisa oznojenih tijela, prepune smrada koji se shirio iz kible. Dva dana je nisu praznili. Svjetlost rasprostrta od sijalica duzh hodnika udje joj u zjenice i ochi je zabolishe, na trenutak obnevidi. Mozak joj se prestravi od bljeshtavila i ona zastade. Udarac u ledja, kundakom, dobi od chuvara, posrnu, brzo se ispravi i krene, zakorachi nasumice. Povedoshe je niz dugachak hodnik s vratima poredanim lijevo i desno. Iza njih se chuje prigushen ljudski zhagor. Ugurashe je u tamnu sobu, bez prozora, ispunjenu mirisom mema, mirisom sasushene krvi i bljutavog mushkog parfema koji se shiri sa jednog od dvoje ljudi u sobi. Krupniji, obrijane glave, staklastih ochiju, do pasa gol, raskorachen, drzhi korbach u ruci i njime lagano udara o dlan druge ruke. Postavishe je licem prema zidu, ruku podignutih i oslonjenih na zid. U polutami po zidu primijeti tragove zgrushane krvi. Na trenutak uchini joj se da vidi one chija to bjeshe krv. Ubrzo joj prvi udarac pade na ledja, i ona chu koshulju, puca od zhile, cijepa se, a tijelo joj se zgrchi. Bol joj brzo paralizira svijest. Samo joj se iz grudi ote dug i zamiruc'i vrisak. Osjeti i drugi udarac. Refleksno, josh vishe se skupi. Kako se broj udaraca redao, vrisak je bio sve slabiji, mukliji, onda prijedje u tih, jedva chujan i dubok jauk Dok je prizivala Boga da je uzme k sebi, da je oslobodi muka, bol, u pochetku zhestoka, poche jenjavati… Na utrnutim ledjima udarce vishe ne chuje, ne osjec'a ih, ne osjec'a da se ”gubi”, propada u ponor, u tamu bez kraja. Nadje se u svijetu, stranom… nejasno joj kada i kako se preseli u njega. Jasno joj jedino da trchi preko polja punog svjetla. Cvijec'e svih shara i boja rasuto na sve strane. Zagleda ga, poskakuje s noge na nogu, mirishe, ne zna do kog cvijeta bi prije doskochila, sa koga se napojila rose. U beskrajnom mirisnom polju vrti se u krug, radosna… ne zna chemu se raduje. Pokusha shvatiti gdje se nalazi; pomisli da je krenula na izlet u planinu, sama, ali misao joj zastade, uchini joj se da vidi chovjeka bez lica, samo ochi… ochi na njemu tako su jasne. Pretrnu. Osjeti znoj kako klizi niz lice, pa se sushi i stezhe ga. Chudan i odvratan znoj htjede obrisati dlanovima. No on je ljepljiv. Gust. Okus joj na usnama slan. I zhedj osjeti od straha koji joj tijelom prostruja vidjevshi ga. A povjerova da je uspjela pobjec'i… Pogledom preko polja prijedje i to je smiri. Vidi ga u sredini polja, svijetlom okupanog. Oca. Zove je… Zastade na tren, rukom bi tijelo opipala… ali kroz svijest joj misao prostruji: mrtva sam. Podizhe pogled prema njemu. Osmijeh mu na licu jasan, vidi – zove je, rukom je doziva. Htjela bi potrchati, baciti mu se u zagrljaj. Srce od srec'e zaigra u grudima, prepozna igru njegovu. Ljepota neiskaziva shiri se tijelom, a suze radosnice potekoshe. Ciknula bi radosna, jer zadnji put ga vidje na odru, usnulog. Vidim ga, stvaran je!... Potrchi prema njemu… Pade. Pokushava ustati. Ne uspijeva. Rukama busenje grabi, a zemlja crna pod nokte se uvukla. U rukama izmedju prstiju busenje ostaje, istrgnuto, i uchini joj se da rane na polju otvara gdje god ga ishchupa. Zar to polje plache? Da l’ suze mu teku?, pita se. Ne! Krvari gdje busenje ishchupah, gdje rane mu otvorih. Tuga je spopade i bol osjeti, duboko u sebi. Busen bi da vrati, svaku ranu bi da zatvori. Ne mozhe, polje izmiche, nestaje sa otvorenim ranama. Mrak. Tama neprozirna u misli se uvukla, i misli zamrijeshe, i zvuci sa njima, sve nestade…
Glasovi, najprije daleki, tihi i nejasni, zatim glasniji, vratishe joj misli i ona se poche buditi. Chuje leleke, kuknjavu i kletve, ne zna kome su upuc'ene. Mozhda meni, pomisli. Mozhda sam, nesvjesno, pod batinama kazala neshto shto nisam smjela. Ruke su joj slobodne i pokusha se osloniti na njih. Htjede im se javiti, htjede rec'i: Nisam kriva, ako sam shto uradila, kazala – ne uchinih to namjerno.
”Ljudi, ona je zhiva!... ljudi…”, u blizini joj uha netko povika. U vec' jasnim mislima prepozna glas, kreshtavi. I rijeshi pobjec'i, shto dalje… Kroz svijest kao munja sjevnu joj misao: vratiti se moram… moram…! Naprezhe misli, usmjeri ih na jedno mjesto, njoj drago… gdje se uvijek voljela vrac'ati. I upita se: ”Otac…! Gdje je sada?” Na njenu misao on izroni iz svjetla, na sredini polja izroni, tamo gdje ga je inache vidjala. Sjeti se: Uvijek kada pokushah pric'i mu, pala bih.
Stoji. Promatrajuc'i ga. Budi se zhelja u njoj da potrchi, ali na pomisao da c'e pasti – uspanichi se. Osta stajati i shto duzhe stoji, zhelja je u njoj jacha. Pozheli da se otac pokrene i njoj dodje. Najednom opazi kako klizi, lagano, bez napora, preko po ja, kao da joj zheli pokazati kako se cvjetnim poljem treba kretati. Pridje joj pruzhenom rukom. Ona ga zgrabi. Stegnu je chvrsto, bojec'i se da je ne ispusti. On se nasmije… i povede je preko beskrajnog cvjetnog polja. Radosna i sretna krec'e se pored njega, radosna shto se ne mora vrac'ati u svijet nakaza i prikaza.
Na tratini osutoj jesenjim cvijec'em lezhi bezhivotno zhensko tijelo. Oko njega s noge na nogu krezavi mladic' poskakuje vrishtec'i kreshtavim glasom: ”Ljudi, zhiva je!... zhiva je…”
Dva mushkarca i jedna zhena u bijelim mantilima pridjoshe zhurnim koracima i otjerashe krezavog mladic'a. On odskakuta kezec'i se i ponavljajuc'i: ”Ljudi, zhiva je.”
Stajali su jedno vrijeme shutec'i, zamishljeni. Jedan od dvojice mushkaraca trazhio je bilo na nepomichnom tijelu. Zhena u bijelom mantilu poluglasno progovori: ”Rodila se…” I krenu prema klinici na chijoj fasadi je velikim slovima pisalo:
Psihijatrija.
|