|
U Muslibegovića kući, u Mostaru,
bio sam cijelu vječnost, dva ili tri dana,
beg.
Od mirisa domaćinove žene
spravljenim od đula, lokuma kože,
kaldrme gdje sam izgubio
nokat sa palca iz kojeg izrasta most,
šara osmanskih ćilima, portreta begova,
uramljenih sura na arapskom,
duhova iz harema što naviru iz kamina,
od sve magije orijenta
čak sam i more zaboravio.
Dok sam odlazio,
stisnuo ruku sabraći Aliji, Antu, Milanu
i tihom domaćinu Tađu –
na mapi grada Muslibegovića kuća
više nije postojala.
Isplovio je brod iz boce,
ona dolazi da se ne rastajemo,
zmije talasa lovim i pletem sure.
Oprosti Sredozemlje,
zvonjavom zen školjki, jezikom poklisara
od Montenegra do Sicilije
oglasi da sam beg.
Mostar, 14. jul 2005.
u haremluku kuće Muslibegovića
|