|
Vuk Krnjević bio je i ostao jedan od stubova modernog pjesništva na ovim prostorima (na prostorima one velike Jugoslavije) poslije Drugog velikog rata. On je danas i jedan od temeljnih znakova na razuđenoj poetskoj mapi Hercegovine. Osobenog je pjesničkog dara i glasa, dubinske poetike, okrenut podjednako prošlim i sadašnjim vremenima, pripravan da ih duhovno poveže pronalazeći dublje dijahrone i univerzalne istine. Više od pedeset godina odan svom osobenom traganju, sublimiranju i izrazu, istrajava stameno i sigurno na putu svog trajnog poetskog opredjeljenja. Kolikogod bio opredijeljen za univerzalne poetske preokupacije i moderan izraz, za opšte teme, on nikada nije ”zaboravio” na svoju Hercegovinu. Uvjeren je da su mnoge hercegovačke teme opšte i univerzalne. Ta njegova poetska spona sa zemljom Hercegovom traje još od daleke 1958. godine i evo sve do danas, u kontinuitetu. A na kraju tog kontinuiteta, kao pravi pečat valjanosti, evo ”Istočnika zahumskog”.
Ova poezija nije utilitarna, realistička spona sa Hercegovinom, već misaono-emotivna komunikacija s njenom prošlošću i sadašnjošću podignuta i postignuta na višoj duhovnoj razini, razini trajnih istina i metafora.
Može se reći da je Vuk Krnjević ovu poeziju gradio s namjeram i tezom da konstatuje zlo i smrt, da opomene na njihovo trajno prisustvo. Zlo se nazire u tragovima ljudskog življenja na tim prostorima, od pradavnih vremena do danas. Dosljedno ga prati smrt. Ona provejava iz svega čega se pjesnik dotakne. Krnjević je tako često čita sa stećaka. On i sebe smješta u značenje stećka, poistovjećuje se s njim e da bi jasnije pročitao znakove i razloge smrti. Smrt dakle, odzvanja sa stećaka ali i iz jama, razrušenih domova, mostova, bogomolja, puteva. Smrt prebiva u vjetru, vatri, vodi. Javlja se otuda, utkiva u pjesnikove vizije, ideje, misli. Međutim, Vuk Krnjević ovdje ne govori o smrti kao neminovnom fenomenu koji je, kao božji dar, sastavni dio čovjekovog življenja i njegovog bića, dakle ne smrt nego usmrćenje, nasilno oduzimanje čovjekovog života, smrt ”čovjeka po čovjeku”. Taj fenomen usmrćenja, tj. nasilne smrti, nije nikakva specifičnost Hercegovine ni prije ni danas. Nasilna smrt (usmrćenje) oduvijek je pratila ljudski rod. Puna ju je geografija i pripovijest Biblije. Ali, čini se, ona je u Hercegovini, na tom dramatičnom prostoru, dakako malom, smrt iz više razloga bila zgusnutija, prisutnija, vidljivija. Jer, zbivali su se takvi događaji u kojima se ona često javljala kao ishodište. To muči ovog pjesnika. Govoreći o nasilnoj smrti, on ne govori o povodima i razlozima za nju jer su često iracionalni. Ali, on se bavi načinima i ”alatkama” usmrćenja, mogućim učiniocima usmrćenja i drugim opštim pitanjima. Pjesnik stoga, govori o nasilnoj smrti kao, nažalost, neminovnosti. Pritom se ne žesti, ne optužuje niti psuje ili preklinje. On opominje, boluje, jadikuje, pita se, žali…
Dramatičan i slojevit život koji u tom prostoru buja, ljudi doživljavaju na različite načine i on, takođe na različite načine, zaokuplja njihovu pažnju. Vuk Krnjević se malo više opredijelio za ovaj ugao, za konstatovanje nasilja i zla, smrti. On nasilje vidi u samom čovjeku a ne u kakvoj višoj sili ili usudu. Stoga on vjeruje u borbu, u čovjekovo opiranje prisilnim radnjama.
Kolo na nadgrobnicima, igrano za svoje bližnje pokojnike, znak je i dokaz pobjede života nad smrću, metafora čovjekove borbe za svoje opstojanje. Očito da zavičajni ambijent, uprkos mnogim gorčinama, čovjek voli kao usud, sigurnije živi u njemu i lakše pobjeđuje smrt.
Uprkos stalnoj prisutnosti zla i smrti, Vuk Krnjević ne dijeli Hercegovinu ni po nacionalnim, ni po socijalnim, ni po vjerskim ili bilo kojim drugim reperima, a ni po tome s koje strane zlo dolazi. On se njome bavi kao cjelinom (fizičkom i duhovnom), ostajući uvijek zamišljen, ožalošćen, začuđen nad nezasluženim, nasilnim smrtima, nad usmrćenim ljudskim staništima, bogomoljama, duhovnim i fizičkim mostovima i moralnim normama.
Knjigu čini petnaestak ciklusa (npr ”Slovo o Mostaru”, ”Pejzaži mrtvih i živih”, ”Na groblju, na zelenom”, ”Umir krvi”) a tu su i ciklusi koji se dotiču raznih stratišta. Svaki ciklus je zaokružen sadržajem i formom, pa time i autentičan. Ali, pjesnik ih promišljenom poetikom uvezuje u mozaik koji podsjeća na poemu. Tako su svi dijelovi knjiga, bilo da su u pitanju prozno-esejističke cjeline, bilo čisto poetski tekstovi, vješto uklopljeni u ovu mapu zala i smrti, čineći uravnoteženu cjelinu.
Knjiga je opremljena pogovorom Dragoljuba Jeknića koji se pokazao pravim tumačem Krnjevićevih preokupacija (tematskih, sudbinskih, emotivnih) Hercegovinom, ali i vještim tumačem njegove osobene i slojevite poetike.
|