|
Sa zhaljenjem, ali i sa velikom tugom i sjetom razgledavao sam i chitao novi ”stari” ”Most”. Jer, to me je vrac'alo u moj Brankovac gdje sam rodjen i gdje sam proveo djetinjstvo i mladost, a vrac'alo me i na moju Luku gdje sam zhivio i stanovao 45 godina. Vrac'alo me je u nash prelijepi Mostar i podsjec'alo na bezbrizhne i lijepe, ali i na nekad teshke dane, kao i na mnoge i mnoge njegove chestite i divne gradjane. Napisah da sam ga chitao sa velikom tugom i sjetom koja me razdire od proljec'a 1992. godine. A ona je prevelika i preduboka, kako radi varvarskog i njegovog katastrofalnog razaranja, tako isto i neizmjerno vishe zbog stradanja i patnji hiljada i hiljada njegovih gradjana koji svojim zhivotima platishe ljubav prema svome gradu. Istovremeno, bio sam radostan i ohrabren shta su ostali mnogi njegovi gradjani, ljudi chista srca, razuma i nauma, koji ne sageshe glavu i koji jedino tako hoc'e da zhive svoj zhivot. Zahvaljujuc'i nekim od njih ponovo se pojavio ”Most” – koji oni izgradishe i koji c'e, uvjeren sam, doprinijeti premoshc'avanju i obnovi mnogih prekinutih veza, htijenja i ideja, a samim tim i brzhem ublazhavanju i zarastanju mnogih uzhasnih ratnih rana, ublazhavanju vjerskih i nacionalnih suprotnosti, te obnovi i stvaranju medjusobne tolerancije, povjerenja i saradnje. Jednom rijechju, uspostavljanju ljudskih zhivotnih odnosa, zajednichkog zhivljenja i opstanka i bolje buduc'nosti i prosperiteta grada i svih njegovih gradjana.
Dijelec'i sa vama ta mishljenja i zhelje, josh jednom upuc'ujem vam najiskrenije chestitke i mnogo uspjeha uz srdachne pozdrave.
Do skorog vidjenja u nashem Mostaru!
Bgd, novembar 1995. g.
Radmilo-Braca Andric',
bivshi gradonachelnik Mostara
|