|
U svome tekstu Pjesnik i prognanik od ništavila do sopstva pišući o najnovijoj zbirci Alije Kebe Nepremost, tekstu poletnom i ponosnom koji makar mjestimice zvuči kao pritajeno (da li svjesno?) natpjevavanje ili otpjevavanje na snažan lirski i ljudski podsticaj, Atif Kujundžić je zapisao da je ”Alija pjesnik kamena i od kamena… koji je odkamenio čovjeka humske duše”. Ovako sročena ocjena, kao više istovremenih poziva, odvlači naše sjećanje stihovima koji su se davno ugnjezdili u pamćenju i tu potrajali bez obzira na odrone vremena i nevremena koji su se na njih survali:
- ”Trebalo bi se odkameniti
- I proći bez osvrtanja
- Kroz kamene kapije ovog kamenog grada”
Kamen o kojem je riječ nije samo simbol postojanosti, nijemosti, udesnosti ljudskog postojanja pod suncem, ili nije samo to. Kada se kamen ”odkamenio”, a ovdje se misli na pjesnika, tada ”i kamen sam kao da nije kamen / Pod nebom visokim / Pod nebom plavim i mekim kao svila”. U stihovima ovim kao da se prepoznaju i susreću dva stvaraoca, dva bliska srodnika po zemlji, krvi, vodi i kamenu, po jeziku koji se propinje u ritmu disanja i otkucava teškim klatnom srca. Sa istog tla, sa istim zvukom materinske riječi u sluhu, zagledani u svoje gorje i mramorje, okamenjenu vječnost i mudrost postojanja jedan dizdar a drugi mostar, čuvari kula i ćuprija, svrhovitih i vjekovitih zdanja kojim se ljudi odupiru zlu i prolaznosti, obojica istog imena, i Kebo i Dizdar, sad se zasigurno može reći, popeli su se svojim ”kamenim” zbirkama u same vrhove poezije i svevremenog iskustva sanjanja i stvaranja.
U ”nepremostu” prebačenom preko intimnih lirskih predjela zemlje humske kao i u snovima spavača pod stećcima (”Davno ti sam legao / I dugo ti mi je / Ležati”) dominiraju identični simboli: kamen, grad, most, rijeka… Kod Dizdara ona je ”modra”, na razmeđu svijetova, granici prolaznosti i vječnosti, a kod Kebe stvarna i nestvarna, najprije ”srebrom ogrnuta”, ”u krvotoku i očima”, a zatim oskrnavljena i ranjena. Dizdarevi ljudi oslobođeni straha od skončanja, sa vječnošću ”na dlanu”, skrasili su se u kamenu, u svojim ”sunčanim počivalištima” na drugoj obali plavetnila. Alijini savremenici, do grla u svom jadu i čemeru, podijeljeni, zgaženi, razdomljeni i razlomljeni tek treba da se vrate sebi (”Nama se valja skinuti do gola / I gaziti rijekom / Do svitanja i prebola”). Oni ponovo treba da podignu srušene mostove, povežu dvije obale nade. Most i nepremost, punoća i praznina, uzlet i klonuće razastiru se širom Kebinog stiha, oličavaju značenjsko i energetsko žarište njegovog poetskog samogovora. Kod Dizdara nema mostova u njihovoj vizuelnoj opredmećenosti, ali ima pruženih ruku u kolu, živih mostova ljudske bliskosti i dobrote koja se opire zlu i patnji (”Kad je nekud gone preko oštrog drača”, s tugom spominje Gorčin svoju Kosaru, ”Gradim most od ruku njime da korača”).
|
Alija Kebo: Nepremost
|
|
Iako je svijet gledao iz perspektive vječnosti, iz dubine iščezlih stoljeća zaustavljenih u kamenu Dizdar stvaralački, a pogotovu ljudski, nije mogao da se odrekne svog ”živog vremena”. ”Zapis o petorici” svjedoči o drhtaju straha u biću i biču istorije koji fijuče nad glavom pojedinca i naroda utiskujući krvave šare po nečitkom pergamentu ”Ljudske komedije”. Kebo je, međutim, sav u svome životu, u vrtlozima i plićacima sadašnjosti. Pamtilac je i odašiljač poruka ”od kraja do beskraja”. ”Po zanimanju Orfej i čuvar zvijezda” on i ne pokušava da svojoj mostarskoj sagi navuče odoru istorijskog diskursa. Nema naučnih ambicija, poput Dizdara. On i ne može i ne želi da bude nešto drugo nego što jeste – pjesnik, svjestan uzvišenosti svog pjesničkog poslanstva u dosuđenom svijetu. Autor ”Nepremosta” gazi kroz ruševine grada koji je izgubio lice i adresu, očajan i gnjevan, izranjavljen ali ”prkosan od sna”. Nepriklonjen ni jednoj ideologiji osim one koja promoviše humanizam kao svoj temeljni princip, Kebo je iskusio gorčinu, usamljenost, razočarenje, ali ni u jednom trenutku nije iznevjerio svoj unutarnji kompas niti istakao bijele zastave klonuća. Kada se putevi upletu u čvor bezizlaza, utočište mu pružaju ”predjeli nenastanjeni”, ”carstvo trava / ptica i insekata”. (U Dizdarevim ”Vratima” jedan ”steći gost” takođe zalazi ”u mrave i bilje u privide i zbilje”) doživljavajući punoću života i postajući, u opštoj sjedinjenosti svega živog i neživog, dio kosmičke cjelovitosti (”Osjećam sebe kao / nerazdvojnu česticu / svekolike prirode”).
U sebi slobodan Kebo nije, kao larva, zatvoren u čahuri istorijskog vremena, njegova svijest ne robuje ni prošlosti ni sadašnjosti. Neopterećenje iluzijama o dobrim starim vremenima (”Prvo otkači prošlost / Onu davnu prošlost/ Onu dalju / I onu bližu”) ili izuzetnost sadašnjeg trenutka u kojem, kao nikad ranije, magistra vitae upućuje svoje bosonoge sljedbenike per aspera ad astra. (”Razmotri sadašnjost / ne uzimaj je za ozbiljno / Vidi da li joj je istekao / rok upotrebe”). Nije opsjednut poviješću: plakatiranim ruinama i nagriženim zastavama, ali kao čovjek i stvaralac zna da ne može pobjeći, svjestan da za opšte rasulo i pad moralnog imuniteta zajednice i sam snosi dio ljudske odgovornosti.
Međutim, više od toga Kebo je sučeljen sa drugačijim vremenom, onim koje se ugrađuje u samobit egzistencije, nezaustavljivo odbrojava žive trenutke ljudskog postojanja. Zna da, kako je davno govorio jedan pjesnik, ”tijek zemaljskog stana izmiče bjeguć” da nema života za rasipanje, da blago preostalih zrnaca svoje pješčane klepsidre treba da iskoristi na najbolji mogući način: plemenitom misijom neimarenja, podizanjem mostova nad ponorima mržnje i besmisla. Šimićeva opomena (”Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”) u Kebinoj interpretaciji izgubila je astralnu vertikalu i usredsredila se na zemlju koja je ”smrtnim sjemenom posijana”, ali je jedino ljudsko stanište:
- ”Čovječe, pazi. I ne trči
- Ako je i daleko, blizu je do groba.”
Vrijeme nije samo trajanje, ono je i mjera, sud o svemu što je bilo i što će biti, uzaludnosti i svrhe, poraza ili djela koje će nadživjeti ”zadatu konačnost”. Oličeno u ”rijeci srdite ljubavi” ili djelićima vječnosti pod kapcima kamenih spavača ono je neodvojivo od svega što je obilježeno ljudskim predznakom. Staze mrtvih i živih jednako su u njemu ucrtane i njime usmjerene. Dizdarev ”Četvrti jahač”, iz onostrane perspektive, poručuje:
- ”Vrijeme je da se misli o vremenu
- Jer vremena ima tako malo
- I vremena neće biti”
Kebina opomena o blizini groba nije intonirana beznađem. Stojeći na visokoj tački ljudske i pjesničke zrelosti, superiornošću čovjeka koji je prošao sito i rešeto i umjetnika svjesnog svojih dometa autor nikada nije skrivao krvnu vezu sa braćom koja su svoj stih ”grijali na vatri srca” ili izgarali na stvaralačkoj lomači. ”Sve što je meni u životu bilo potrebito”, priznaje on, ”Tražio sam od umrlih pjesnika”. Pa iako je na svojim čitalačkim obzorjima rado viđao kule i gradove sazidane otpornim materijalom Borhesovih, Kafkinih ili Mešinih riječi, on je, možda zato što je pjesnik i Hercegovac, intimnije susrete doživljavao sa Šantićem, manje, a više sa Hamzom (Humom) sa kojim je, u mladosti, ispijao lirske pehare hercegovačkog sunca, a najviše sa Makom Dizdarom koji je u sebi nosio gotovo identičan stav prema životu (”Zatvoren u mozak zarobljen u srce / u toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce”), ulozi pjesnika u svijetu (”Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti / Prostor taj do neba / Kako da premosti?!”), opčinjenost istim vizijama kamena i vode, ”teškim” metaforama trajanja i prolaznosti, jezikom, zvukom i ritmom stiha nad čijim se daljinama razliježe ”zvono tišine”.
Pjesma omogućava da se stvari i pojave nazovu pravim imenom, iskaže pjesnikovo stanje duše, šapat i krik, tamnilo i bljesak. (”Kad je svijet tijesan / Kad je život nesan / Slovo se ugnjezdi / Tu u moju pesan”).
Dizdarevo krugovlje pjesama ili, kako je rekao Midhat Begić, onaj ”vijenac pjesama Kamenog spavača” koji ”se misaono i mezički svije u cjelovitu kružnu pjesničku ornamentiku”, kod Kebe se zaobručuje u visoki luk mosta. Kod Dizdara možemo pratiti uspon po spirali vremena, a kod Kebe sadašnjost se izvija poput duge, sjajni polukrug čiji se drugi, tamni i nevidljivi, dio zariva u zemlju čineći cjelovitost kruga kao najpotpuniji oblik harmonije i ljepote.
|
Edmund Misera: Mostar – Stari most 1881., akvarel
|
|
Da bi stvaralački ovaplotio svoju žudnju, Kebi je bila potrebna punokrvna, snažna i strasna riječ, ne ona koja prazno leprša oko ušiju, riječ za kojom se mora tragati, rudariti kao za grumenjem zlata u dubini zemlje ili do dna vlastite utrobe. (”Tražim riječ kao kopač zlata / U njedrima zemlje…”) Ta riječ je nasušna kao hljeb i so, topla kao dah krušne peći, šuštava kao svila i zaglušujuća kao grmljavina. Kebo kao da je dozvao ”kamenu riječ” ispod jezika ”kamenog spavača”, učinio je svojom (”Riječ je tek tada riječ ako / Za nju i čulo steknemo”), vidio njenu svjetlost (”Bdije ta riječ kao usamljeni svjetionik”) kao i onaj koji se naselio u gluhotama ali je riječi po sjaju raspoznavao (”Zatrepti u zraku zasvijetli u mraku”). Riječ posjeduje magijsku snagu čak i onda ako ostane iza granice šutnje. Jer, veli Dizdar, ”Najveće je slovo što se / samo sluti / Najdublje je ono što u / nama / Ćuti”, pa zatim ”Najgolemija je ona / koju i ne / Reknemo”. Bez obzira da li govori ili ćuti svoje riječi (”Zamrla riječ još je rječitija”) Kebo osjeća njenu bliskost ”do ushita i bola” ponavljajući vlastitim čulom Dizdarevo iskustvo slova (”Slovo zna da voli, zna i da boli”.)
Poneseni magijom istinskog poetskog proniknuća nama se, koji stojimo na dvije obale čitanja, čini da pratimo odbljeske iste rijeke, svejedno da li modre ili smaragdne ranjene gvožđem, čujemo eho glasova koji se odbijaju o ”vječni kamen” povezujući vremena i naraštaje. Prisutan je napor da se dosegne istina i hrabrost da se ona kaže, ostvari i ostavi trag ljudskosti. Kao da nemušti glas onoga sa stećka (”Ali riječ ako rekneš / Neka bude teška kao svaka istina / Neka bude rečena za čovjeka”) odzvanja u Alijinom tvrdom dvostihu prožetim istim osjećanjem odgovornosti (”U sveopštoj pojavi demokratije / Zabranjuju mi da pišem istinu”; ”Riječ snažna i odvažna / Ne smije biti krhka i lažna”), shvatanjem da sve bude i prođe, ali ostaje pamćenje o djelu i nedjelu, ponosu i poniženju.
Hrabrost i klonuće, prkos i patnja, gorčina i revolt, kontemplativna širina i satirična britkost, svevremeno i hroničarsko ne unose zbrku među Kebine riječi. Tu i tamo, u slici izokrenutog života, u njegovoj negativnoj eksponaži, pojavljuju se nelogizmi (neprebol, nepremost), ali oni su mentalna projekcija srušenog doba i težnje da čovjek ugradi sebe u neke buduće mostove. (Istorijske okolnosti iznjedrile su takvu psihološku klimu u kojoj negacija ostavlja dužu sjenku od samih stvari što vidimo i kod autora ”Kamenog gnijezda”.)
Inače, Kebin ”hercegovački” stih je, kako sam kaže, ”Brušen i kovan od iskona / Siromašan hibridima / Bogat metaforama / Topao i mirisan kao hljeb / Čitljiv kao sveta knjiga…”)
Ritam mu je gibak, neponovljiv, uvijek drugačiji, pa nas pjesma grafički podsjeća čak na pješčanu nit klepsidre (”Ljetopis”), čas na raspelo (”Manjina”), plakat (”Kulturna hronika”), razbijenu vojsku krstača i nišana (”Umiranje harema”), na razlomljeni pejzaž zidova i vode (”Obnavljanje grada”), rasklimane stepenice koje se sunovraćuju u odaje bez prozora (”Kuća”). Ponegdje, osobito u distisima, (koje je i Mak volio) pjesma dostiže istinsku pojavnost, glatkoću oblutka koji se još kotrlja u zvučnoj matici rijeke:
- ”Presahla i vrlo vrela
- Gdje je kob uzavrela”
”Nepremost” Alije Kebe je knjiga za polagano i ponovljeno čitanje. Ona je svjedočanstvo poštenja i talenta, ljudske i stvaralačke odgovornosti, poziv na razmišljanje ali i praštanje. ”Nepremostom” pjesnik je, kao davni kameni brat, podigao ruku prema suncu (”Kad će ovo tijelo / da postane djelo”) potvrđujući podudarnost postojanja i djelovanja, govorenja i činjenja.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-11-15
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|